• DOKUMENTI Knjiga 13. DOKUMENTI VOJNE PROVENIJENCIJE “REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE” (srpanj – prosinac 1994.)

    PREDGOVOR
    Dokumenti vojne provenijencije “Republike Srpske Krajine” (srpanj-prosinac 1994.) trinaesta su knjiga u seriji koju je pod naslovom “Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti”, od 2007. počeo objavljivati Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar). U knjizi su predstavljeni dokumenti iz arhivskog gradiva “Republike Srpske Krajine” (RSK) koji se čuvaju u Centru i drugim arhivskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Objavljeni su kronološkim slijedom s potrebnim znanstvenim aparatom, a obuhvaćaju razdoblje druge polovice 1994. godine. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili preslike originala u posjedu su Centra. Prilikom prijepisa dokumenata izvršene su nužne transkripcije radi njihove bolje čitljivosti. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenta koji su u izvorniku oštećeni i na dijelove koji su izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj. Dakako, dokumenti pokazuju stajališta njihovih stvaratelja i zahtijevaju posebnu kritičku raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima. Primjerice, navodi da “Savezna Republika Jugoslavija nije vojnički pomagala RS i RSK” (dok. 77), da je Hrvatska 1992. nabavila 24 bespilotne letjelice (dok. 107), da je Republika Hrvatska drugo ime za Nezavisnu Državu Hrvatsku iz Drugog svjetskog rata, čiji je “jedini i osnovni cilj uništenje srpskog naroda na prostoru RSK, RS i šire” (dok. 294), itd.
    Dokumenti pokazuju da je od srpnja 1994. vodstvo “RSK” (“Vrhovni savet obrane RSK”) očekivalo “agresiju RH na RSK” (dok. 1, 40 i dr.), te da je, s obzirom na takvu procjenu, nastojalo ojačati materijalne rezerve SVK do razine koja je jamčila “minimalno tri meseca ratovanja sa osloncem na vlastite snage”. Posebno je trebalo stvoriti “dovoljne zalihe pogonskoga goriva za slučaj blokade Koridora” (dok. 1, 98 i dr.). Informacije o mogućem napadu hrvatskih snaga, vodstvu “RSK” slale su i službe za obavještajno djelovanje iz Jugoslavije, kako iz struktura MUP-a Srbije (“Resor državne bezbednosti Srbije”), tako i iz Vojske Jugoslavije (“Obavještajna uprava GŠ VJ”). Tako je “Resor državne bezbednosti MUP-a RSK” krajem srpnja 1994. dobio informaciju da hrvatski specijalci preobučeni u uniforme VJ planiraju helikopterski desant u području mostova na Dunavu kod Bezdana i Bogojeva, te da bi u operacijama prema zapadnoj i istočnoj Slavoniji sudjelovalo oko 100.000 hrvatskih vojnika (dok. 38).
    Sukladno strategiji “realne prijetnje”, zapravo odmazde, koju je SVK provodila tijekom dotadašnjih operacija hrvatskih snaga, vojno vodstvo “RSK” na mogući napad hrvatskih snaga planiralo je odgovoriti “vatrenim udarom – ‘ORKANOM’ – po vitalnim objektima neprijatelja”, primjerice, u Splitu, Zadru i Šibeniku (dok. 93). U skladu s takvom strategijom, “Komanda operacije Pauk” je u studenom 1994. od “Glavnog štaba SVK” tražila upućivanje višecjevnog bacača raketa “Orkan” i jedne baterije “Luna” iz VRS u zonu odgovornosti 21. i 39. korpusa SVK, radi mogućnosti gađanja teritorija RH po dubini (dok. 207).
    Kao i dokumenti iz prethodnog razdoblja, tako i dokumenti u ovoj knjizi pokazuju da je stanje sigurnosti i morala u oružanim formacijama “RSK” bilo opterećeno nizom problema: “nezadovoljstvo boraca sa platama i statusom boraca na prvim borbenim linijama”, “samovoljno napuštanje bojišta”, odnosno “dezerterstvo”, “mali broj boraca na određenim visovima i vitalnim objektima za odbranu – primjerice Promina i oklajsko područje”, “krađa goriva i druge vojne opreme”; “pretnje jednog broja dobrovoljaca koji se još nalaze u jedinicama korpusa da će preći na ustašku stranu, pljačke, samovolja, i sl.”, “problemi oko regruta i otpor dolaska u mesta dalja od rodnog kraja”, “obezbeđenje skladišta municije, naoružanja i dr. borbene tehnike”, nedovoljna popunjenost “jedinica SVK hranom, odjećom, obućom, gorivom, mazivom, rezervnim djelovima, municijom, posebno većim kalibrima municije te s vojnicima i zapovjednim kadrom – starešinama”, loša stručna osposobljenost i nedisciplina, nefunkcioniranje pravne države, posebice protiv “švercera i ratnih profitera”, itd. (dok. 3, 16, 42, 78, 80, 105, 286 i dr.).
    Prema podacima iz dokumenata, nestašica goriva je u drugoj polovici 1994. bila toliko velika da je katkad ugrožavala realizaciju svakodnevnih zadataka (“smeštaj ljudstva u novim rejonima razmeštaja, smeštaj TMS, uređenje teritorije, obezbeđenje minimalnih uslova za izvođenje obuke regruta”). Kao “posebno kritičan” naveden je “nedostatak sredstava veze, optičkih instrumenata, pogonskih motora borbenih i neborbenih m/v i cevi za art. oruđa i tenkovske topove”. Situaciju je još složenijom činila nepovoljna starosna struktura raspoloživih borbenih i neborbenih sredstava (“20 do 30 godina, 26% tenkova iz Drugog svetskog rata, a najnoviji tenkovi M-84 su ispunili resurse za generalni remont”), što je zahtjevalo “značajna finansijska sredstva za nove nabavke, održavanje i remont”. “Ratne MR rezervnih delova za borbena i neborbena sredstva, guma, akumulatora i ostalih sredstava” bila su “na nuli”, pa su “zbog nedostatka rezervnih delova remontnih kapaciteta i stručne radne snage za održavanje složenih borbenih sistema” korišteni “remontni kapaciteti Republike Srbije i Vojske Jugoslavije”. Nije bilo ni “rezerve odeće, obuće i dr. intendantskih MS”, a potrošene su i “robne rezerve RSK”. Posebno je naveden i “nedostatak sanitetskog kadra u jedinicama kao i nepopunjenost zdravstvenih ustanova na terenu na koje se oslanja SVK u SnOb” (dok. 42).
    O lošoj ekonomskoj situaciji i potrebi racionalnog raspolaganja sa sredstvima svjedoči i Zapovijed “Komande 7. korpusa SVK” (od 12. srpnja 1994.) “Komandi 1. lbr SVK” o potrebi prikupljanja vojne opreme, naoružanja, streljiva i materijalno-tehničkih sredstava koja su otuđena i razasuta tijekom rata u zoni odgovornosti brigade. Uz cilj racionalizacije uporabe i trošenja sredstava, spomenuta “akcija” imala je za cilj “da svaki Krajišnik ima jednu pušku koju može upotrijebiti i koja treba da se čuva kod njega a da sa ostalim naoružanjem moramo naoružavati mlade naraštaje i vojnike” (dok. 16).
    Loša ekonomska situacija očituje se i u Zapovijedi “Glavnog štaba SVK” podređenim postrojbama za smanjenje potrošnje pogonskog goriva (rujan 1994.), u kojoj je zatraženo da se za prevoženje hrane i drugih lakih tereta uvedu alternativna prevoženja (zaprega, tovarni transporti i dr.), te da se prevoženje vojnika i v/o na terene za obuku koji nisu dalji od 10 km, potpuno isključi (dok. 132). Zbog nedostatka goriva dolazilo je i do ponižavajućih situacija za pojedine “oficire SVK”, primjerice, za “oficira” koji je “po sat dva na raskršću stajao i molio nekoga da ga poveze na traktoru, u kombiju, kamionu, pa čak i u zaprežnim kolima” (dok. 108). Teško ekonomsko stanje primoralo je zapovjedništva pojedinih postrojbi SVK
    na smanjenje podjele svježeg mesa i suhomesnatih proizvoda u prehrani svojih pripadnika (dok. 189).
    Najveći problem u opskrbi srpskih postrojbi na okupiranom području predstavljale su sankcije koje je međunarodna zajednica uvela Jugoslaviji i koje su znatno utjecale na gospodarsko stanje u toj zemlji, pa tako i na mogućnost Beograda da nastavi istim intenzitetom slati pomoć “zapadnim srpskim državama”, prije svega u vojnoj opremi. I vodstvo “RSK” bilo je svjesno da o gospodarskoj stabilizaciji Srbije ovisi opstanak vlasti Slobodana Miloševića te “da je životni interes Srbije ublažiti ili ukinuti sankcije” (dok. 62). Dakako, vojna oprema nije nabavljana samo iz Jugoslavije, nego i iz “prijateljskih, pravoslavnih” zemalja (Grčka, Rusija), a u nedostatku novčanih sredstava nabava se nastojala kompenzirati “tržišnim viškovima hrane” (dok. 27, 132 i dr.).
    Posebno je zanimljiv pokušaj vodstva “RSK” i Jugoslavije (zapravo Srbije) da, usprkos gospodarskoj krizi u “RSK” i Jugoslaviji te nametnutim sankcijama, nabavi modernu vojnu opremu u Izraelu. Naime, delegacija gospodarstvenika te dužnosnika “Vlade RSK” i Vojske Jugoslavije je krajem srpnja i početkom kolovoza 1994. bila na službenom putu u Izrael, radi nabave “izviđačke i komunikacijske opreme za bezpilotne letelice VJ, jednog kompletnog sistema bezpilotnih letilica, instrumenata i elektronike, opreme za avion za obuku pilota VJ (LASTA-2)”. “Vrhovni savet odbrane RSK” dao je suglasnost za nabavu jednog sustava (zemaljska stanica, četiri letjelice, oprema za testiranje, rezervni dijelovi, tehnička dokumentacija) radi izviđanja iz zraka danju i noću na liniji razdvajanja i u operativnoj dubini ratišta. Dužnosnik “RSK” je u Izraelu nastupao kao predstavnik institucija Vojske Jugoslavije (“radi bezbednosne zaštite”), a delegacija je upoznata s opremom tri proizvođača (primjerice, s opremom firme “RADOM” koja se koristi u Izraelu, Argentini, Španjolskoj, Hrvatskoj i nekoliko zemalja Dalekog istoka). Između ostaloga, ponuđena je oprema za dnevno izviđanje koja omogućava raspoznavanje vojnika na 400 m i tenka na 6 km u uvjetima dobre vidljivosti, oprema za noćno izviđanje u uvjetima potpunog mraka, koja omogućuje prepoznavanje tenka u rasponu od 1,5 do 2 km, a njegovu detekciju do 6 km, s tim da se na rastojanjima manjim od 1 km može uočiti čak i razina goriva u rezervoarima, te je li motor radio i slično. Ponuđena je i oprema za komunikaciju koja omogućuje, ovisno o konfiguraciji terena, visini leta, uvjeta u atmosferi i dr., vođenje letjelice i prijem slike na rastojanjima od 50 do 200 km, te oprema za navigaciju, koja se sastoji od GPS-a (sustav za globalnu satelitsku navigaciju) i omogućuje točnost navigacije bolju od 100 m u svim uvjetima (ako se koriste dva prijemnika njihova diferencijalna greška je manja od 10 m, a greška određivanja brzine je manja od 0,1 km/h).
    Službeni put odradila je jedna međunarodna firma iz Beograda, koja je i u uvjetima embarga mogla osigurati “izvozne dozvole i transport opreme do granica SRJ”, uz pomoć “Ambasade SRJ u Izraelu”. Zbog teške gospodarske situacije u “RSK” i nedostatka “gotova novca”, predloženo je da se “financijski inženjering može zatvoriti barterom (robnom kompenzacijom)”, te da se pritom aktiviraju “već duže vrijeme uspostavljeni kontakti sa predstavnicima Grčke i Kiparske pravoslavne crkve”. S obzirom na veliku cijenu sustava (spominju se iznosi od 2.500.000 $ do 4.657.000 $), njegovo korištenje planirano je zajedno s Vojskom Republike Srpske, kako bi u slučaju većih ofenzivnih djelovanja “na RSK i RS mogli opservirati operativnu dubinu neprijatelja i sa punim efektima upotrebljavati sredstva za odmazdu”, te kako bi se pravovremenom uporabom artiljerijsko-raketnih sustava “preventivno mogla sprečiti agresija”. Očekivana učinkovitost sustava bespilotnih letjelica
    temeljena je na iskustvima njihove uporabe u izraelskoj vojsci od 1967. do “Pustinjske oluje” (dok. 107).
    Loše gospodarsko stanje odrazilo se i na tehničko stanje “emisione tehnike i veza u RSK”, pa je predloženo formiranje jedinstvenoga sustava odašiljača i veza i potreba njihova stavljanja u sastav SVK. “Emisiona i prenosna tehnika u RSK” bila je koncentrirana “u tri emisione stanice – Ćelavac, Plješevica i Belje, zatim u objektima bez posade – Promina, Konj, Vrlika, Obrovac, Karin, Srb, Lapac, Suvaja, Dobroselo, Lička Kaldrma, zatim u novoj emisionoj stanici Petrova Gora i dijelom u RTV centrima Knin, Beli Manastir, Korenica, Vrginmost, Petrinja i Vukovar”. Pitanje održavanja objekata i tehnike ovog sustava bilo je “od strateškog značaja za vođenje medijskog, propagandnog rata, elektronsko osmatranje i ometanje, te uspostavljanje vojnih komunikacija”, jer su emisione stanice Belje, Plješevica i Ćelavac televizijskih i radio programa pokrivale 90% područja “RSK”, Cazinsku krajinu, 60% Republike Hrvatske, dio Slovenije i Mađarske te Vojvodine. Ova emisiona i prijenosna tehnika je od početka rata radila zahvaljujući profesionalnom održavanju prije rata, rezervnim dijelovima zatečenim na emisionim stanicama, rezervnim dijelovima iz RTS i stručnoj pomoći radnika iz RTS te savjesnom održavanju od strane ekipa na emisionim stanicama, no zbog nedostatka rezervnih dijelova i improvizacija kod popravaka i održavanja uređaja (“nužno zlo”), prijetila je opasnost da većina predajnika prestane s radom i da na njima nastanu velika oštećenja (dok. 111).
    Kao i u prethodnom razdoblju, dokumenti pokazuju da ni i u drugoj polovici 1994. problem iseljavanja stanovništva s teritorija “RSK” nije riješen. Primjerice, navodi se da je u zapadnoj Slavoniji, “a posebno u opštini Pakrac” problem iseljavanja stanovništva poprimio “zabrinjavajuće razmere” (dok. 4). Uzrok iseljavanju, uz egzistencijalne, odnosno socijalne razloge (dok. 93), bilo je i nepovjerenje dijela stanovništva na okupiranom području RH prema vodstvu “RSK” i mogućnostima obrane od napada hrvatskih snaga. Primjerice, stanovništvo “ličkih podvelebitskih sela” je u slučaju novog sukoba namjeravalo napustiti svoje domove “jer je to područje prodano ustašama” (dok. 33). Glasine o postojanju dogovora predsjednika F. Tuđmana i S. Miloševića “o razmeni teritorija” vodstvo “RSK” je demantiralo, naglašavajući da o tome nije raspravljano “ni na jednom službenom sastanku” te da o tome ionako “ne mogu odlučiti oni, već narod” (dok. 77).
    Uz iseljavanje srpskog stanovništva, najčešće radi egzistencije i izbjegavanja vojne obveze, dokumenti “RSK” iz druge polovice 1994. svjedoče da se nastavilo iseljavanje, zapravo protjerivanje Hrvata koji su ostali živjeti na području RH pod srpskom okupacijom. Primjerice, zabilježeno je istjerivanje Hrvata (“uglavnom žene i deca i to u noćnim satima”) iz Iloka, koje je UNPROFOR u svojim izvješćima nazvao “organiziranim iseljavanjem od strane SVK” i “etničkim čišćenjem” (dok. 74, 85).
    Iseljavanje stanovništva posebno negativno odražavalo se na popunu “jedinica SVK”, stoga je “Vrhovni savjet obrane” sredinom kolovoza 1994. donio “odluku o zabrani napuštanja RSK stanovništva sposobnog za obranu” (dok. 72). Iseljavanje stanovništva za posljedicu je imalo i lošu starosnu strukturu vojnika, jer se manjak ljudstva morao nadopunjavati osobama starije životne dobi. Radi “kontrole teritorije na kojoj ne lociraju jedinice SVK, a postoje mogućnosti za ubacivanje i dejstva izviđačkih, diverzantskih i policijskih jedinica ustaške vojske”, osnovana su vojno teritorijalna odjeljenja u zoni odgovornosti pojedinih korpusa, koja su uglavnom bila sastavljena od osoba starije dobi. Primjerice, krajem listopada 1994. starosna i zdravstvena struktura takvih vojno teritorijalnih odjeljenja u zoni odgovornosti 15. korpusa SVK bila je iznimno nezadovoljavajuća, jer je više od 80% boraca imalo 60 i
    više godina starosti (dok. 174). Prema izvješću iz studenoga 1994., ukupno je “u ovoj vrsti jedinica angažovano 5.600 građana među kojima su pre svega ljudi stariji od 55 godina, žene vojni obaveznici, ograničeno sposobni za vojnu službu i sl.” (dok. 246). Dakle, nedostatak ljudstva pokušavao se nadomjestiti i angažiranjem žena, ne samo u “radnim jedinicama”, nego i kao “vojnih osoba” u “ratnim jedinicama”. U tom je cilju zahtijevano “uvođenje u vojnu evidenciju žena koje podliježu vojnoj obavezi (sve žene od 19 do 45 godina starosti) – obavezi služenja u rezervnom sastavu na osnovu člana 259. stav 2. Zakona o SVK a koje nisu raspoređene po drugom osnovu za potrebe odbrane zemlje”, o čemu je odlučivala i “Vlada RSK”, a general Milan Čeleketić, zapovjednik Glavnog štaba SVK, zapovjedio je da se s mobiliziranim ženama v/o provede obuka i gađanje (dok. 93, 101, 106 i dr.).
    Prema “strogo povjerljivom” izvješću “Glavnog štaba SVK” iz listopada 1994., o “stanju i mogućnostima popune sa ljudstvom SVK”, tadašnja “ratna popuna sa ljudstvom Srpske vojske Krajine realizovana je 78,3% (sleduje 82.678, popunjeno 62.728), od čega iz stalnog sastava sa 7852 lica (lica u profesionalnoj službi i vojnici na služenju vojnog roka), a ostalo sa licima iz rezervnog sastava; sa oficirima 53,7% (sleduje 6211, popunjeno 3336), sa podoficirima 99,7% (sleduje 4412, popunjeno 4400), sa vojnicima 79,1% (sleduje 72055, popunjeno 56992)”. No, brojno stanje trenutno angažiranog ljudstva u ratnim jedinicama SVK iznosilo je 27.246 lica ili 32,5% u odnosu na potrebe po ratnim formacijama, odnosno 42% u odnosu na stvarno izvršenu popunu (65.148), tako da je trebalo “mobilisati – domobilisati 48% ljudstva iz rezervnog sastava koje se nalazi na ratnom rasporedu, odnosno 67% da bi se izvršila popuna do punih RF (dobrovoljcima i licima koja su sada raspoređena u druge strukture van SVK)”. U istom izvješću navodi se da “mogućnosti teritorije RSK u popuni ljudstvom u cjelini iznose 103.316 vojnih obveznika koji se vode u vojnoj evidenciji, svih starosnih dobi od 19 do 60 godina”. Od toga broja “raspoređeno je 75.588 (SVK – 62805 v/o; MUP, VTOd – 5776; RO – 4570; CZ – 2437), a neraspoređeno 27.728 (za RR – 6447; RS, SRJ – 3751; Inostranstvo – 6416; Studenti – 614; nepoznato – 9802; ostalo – 698)”.
    Potom se zaključuje da je “prema mobilizacijskom razvoju i formacijama RJ SVK za ratnu popunu potrebno 90.000 lica (po predlozima novih formacija), od čega se iz stalnog sastava popunjava sa oko 7000 lica a ostalo licima iz rezervnog sastava (83.000)”. Prema tome, za popunu SVK nedostajalo je “oko 25.000 lica iz rezervnog sastava ili 28%, a ako bi se popuna ograničila na lica do 45 godina starosti, što bi bilo realno s obzirom na potrebe drugih struktura (civilna zaštita, radna obaveza i dr.), za popunu bi nedostajalo oko 45.000 lica, odnosno 50% u odnosu na formacije RJ”. Neraspoređene osobe (27.728) samo su se malim dijelom mogle angažirati za početnu popunu “i to samo na prostoru Istočne Slavonije (6447), dok su ostali u vojnoj evidenciji u RSK a nalaze se u SRJ (legalno 3751), inostranstvu (6416), studenti (614) ili su ilegalno napustili RSK (oko 11000)”.
    U izvješću se navodi i da ratna popuna sa ženama “do sada nije vršena planski a vojna obaveza žena nije ni propisima precizno regulisana pa je GŠ naredio VOd da se iste uvedu u vojnu evidenciju do 15. 10. 1994. godine”. Do tada je “na RR u RJ raspoređeno 1900 žena (dobrovoljno)”, a procijenjeno je da bi se “u RJ moglo angažovati 10-15.000 žena”. Također, procijenjeno je da se “u drugim srpskim državama i inostranstvu nalazi još oko 20000 v/o koji su izbjegli sa teritorije RH a nisu uvedeni u vojnu evidenciju u RSK, pa se realno može očekivati, pretpostavljajući saradnju drugih srpskih država, da se na znak opšte mobilizacije odazove oko 20000 v/o koji u tim državama borave, sa čime treba računati za naknadnu popunu ratnih jedinica, kao i za popunu gubitaka u ljudstvu u toku rata” (dok. 180). Ubrzo
    potom, u izvješću iz studenoga 1994., upozoreno je kako je “neophodno da se ima u vidu uticaj nesklada između zahteva formacije SVK (koja traži za slučaj rata popunu sa 88.415 vojnika i starešina) i stanja i mogućnosti popune na teritoriji RSK (na teritoriji ima ukupno 69.858)”, što znači da “broj raspoloživog ljudstva za popunu pokriva svega 79%”, te da zato “apsolutni prioritet u popuni mora imati SVK, zbog čega na radnoj obavezi možemo držati samo onaj broj bez koga se stvarno ne može” (dok. 246).
    Dokumenti u ovoj knjizi pokazuju da je nedisciplina u SVK i dalje bila problem i uzrok “velikog broja poginulih i ranjenih”. Tako se navodi da je u prvoj polovici 1994. “iz stroja izbačeno 207 vojnih osoba – što čini ekvivalent jednog dobrog bataljona (poginulih 97 i ranjenih 110).” Među poginulima samo je “3 ili 3,4% od ustaškog uticaja”, a “istovremeno je bilo 33 ubistva što čini 34% svih smrtnih slučajeva, kao i 20 ili 19,5% samoubistava”. Alkohol je “još uvek” bio jedan od glavnih uzroka stradanja, odnosno “vanrednih događaja” (dok. 5). Prema raščlambi “Glavnog štaba SVK” o izvanrednim događajima u SVK u rujnu 1994., može se zaključiti da se situacija nije popravila ni u drugoj polovici 1994. te da su uzrok velikog broja smrtnih slučajeva pripadnika SVK nepažnja i nedisciplina (dok. 149).
    Kao i dokumenti “RSK” iz prethodnoga razdoblja, tako i dokumenti u ovoj knjizi svjedoče da SR Jugoslavija, zapravo Srbija, i Vojska Jugoslavije nisu prestale pružati političku, materijalnu i vojnu pomoć pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, te da je u organizacijskom smislu SVK bila povezana s Vojskom Jugoslavije. Tome u prilog govori i ponovljena Zapovijed načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, general-pukovnika Momčila Perišića (od 8. srpnja 1994.), o regulaciji naknade putnih i drugih troškova starješinama VJ raspoređenim na dužnosti u SVK, koju je donio “na osnovu Naređenja predsednika Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića” (dok. 10). O tome, kao i o upućivanju zapovjednog kadra (“starešina”) u SVK brinulo je “Odelenje za kadrovske poslove 40. KC u PsU GŠ VJ” (dok. 42). Istodobno, radi rješavanja problema statusa aktivnih vojnih osoba u SVK, prihvaćen je prijedlog da se “svi premeštaji u okviru SVK, tretiraju kao premeštaji u VJ, i da na ime toga AVL pripadaju sve prinadležnosti” (dok. 157). Povezanost s Jugoslavijom (zapravo Srbijom) i Vojskom Jugoslavije potvrđuju i razna izvješća koja je “Glavni štab SVK” redovito slao predsjednicima Republike Srbije i “RSK”, Slobodanu Miloševiću i Milanu Martiću, te načelniku Generalštaba VJ, general-pukovniku Momčilu Perišiću (dok. 14, 42 i dr.).
    Također, dokumenti u ovoj knjizi potvrđuju da su “oficiri” JNA počeli naoružavati srpsko stanovništvo u Hrvatskoj prije otvorenih sukoba na tom području. Primjerice, kapetan JNA Marko Vujić se “već 1. marta 1991. angažirao na doturu naoružanja i obuci ljudstva u Zapadnoj Slavoniji” (dok. 87). Pukovnik Dušan Smiljanić, prije početka rata “načelnik bezbednosti” u 10. korpusu u Zagrebu, koji se nakon događaja na Plitvicama 31. ožujka 1991. “ilegalno povezao s čelnim ljudima iz SDS-a za prostor Like, Banije, Korduna i Banja Luke”, sa svojom grupom je krajem travnja i početkom svibnja 1991. otpočeo s ilegalnim naoružavanjem srpskog naroda iz skladišta JNA (Otočac, Perušić, Gospić, Sveti Rok i Skradnik), vrbujući “naše rukovaoce Srbe iz ovih skladišta”. Na taj je način do kraja srpnja 1991. srpskom stanovništvu na tom području podijeljeno “oko 15.000 raznog pešadijskog naoružanja, MB, PA topova 20 mm te veće količine municije”. Istodobno, tijekom srpnja 1991. iz skladišta JNA Skradnik odvezeno je “u SO Čelinac i Drvar preko 20.000 komada raznog naoružanja uključujući MB, bombe, zolje i sa dva b/k municije” (dok. 152).
    Vodstvo (i političko i vojno) pobunjenih Srba i dalje je odbijalo mirnu reintegraciju u ustavno-pravni sustav RH, težeći stvaranju jedinstvene srpske države (“velike Srbije”), što su u tadašnjim okolnostima smatrali prioritetom. I dalje je prevladavalo mišljenje da je
    to razdoblje “poslednja šansa Srpskom narodu da stvori jedinstvenu Srpsku državu u koju će ući svi etnički prostori na kojim vekovima živi Srpski narod” (identičnu formulaciju nalazimo i u dokumentima iz prethodnog razdoblja), da to “mora znati svaki pošteni Srbin kome u srcu leži jedinstvena Srpska država”, da je to “zadatak ispred svih zadataka svakog Srbina”, te da je, sukladno tome, “osnovni cilj i svrha postojanja i delovanja SVK formiranje jedinstvene Srpske države na vekovnim Srpskim prostorima” i da “u tom cilju pripadnici SVK rade, deluju i ponašaju se u duhu Ustava, Zakona i propisa jedinstvene Srpske države” (dok. 36). U tom “duhu” su bile i odluke “Skupštine RSK” održane na Plitvicama 4. kolovoza 1994., kojoj su nazočili i zastupnici “Narodne skupštine Republike Srpske”, da se “uputi zajednička inicijativa skupštinama Srbije i Crne Gore za ujedinjenje ovih srpskih zemalja” te da “državni organi Republike Srpske Krajine realiziraju projekt ujedinjenja Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, na osnovu ‘Prijedorske deklaracije’ (od 31. listopada 1992., nap. ur.) i održanog referenduma naroda Republike Srpske Krajine” (dok. 46).
    U javnim priopćenjima i izvješćima jasno je istaknuto da se neće prihvatiti “autonomija za Srbe u RH u avnojevskim granicama”, da je “srpska strana dovoljno vojnički jaka da se suprotstavi HV”, da je “ujedinjenje srpskih zemalja želja naroda i jedan od ciljeva njegove borbe” (dok. 77), te da “sa Hrvatima nema suživota” (dok. 109). Radi ostvarenja toga cilja politički i vojni dužnosnici “RSK” hrabrili su stanovništvo, odnosno svoje borce i pozivali se na “bližu istoriju, Drugi svjetski rat, svoje očeve i djedove, te na uvjete u kojima su se oni borili”. U jednom od takvih primjera, iz listopada 1994., istaknuto je da će “Srbi kao Srbi iz ovog problema izaći kao pobjednici”, jer “znaju da pišu novu istoriju S R P S T V A” (dok. 144).
    U obavještajnim informacijama “Odjeljenja za obaveštajne poslove GŠ SVK”, u kojima se govori o aktivnostima i interesima međunarodne zajednice u rješavanju krize na području RH, nalaze se zanimljivi podaci (pitanje je koliko su pouzdani) o djelovanju predstavnika pojedinih europskih država. Tako se u “Sedmičnoj obaveštajnoj informaciji” za razdoblje od 31. 10. do 5. 11. 1994. navodi da su “predstavnici Velike Britanije, boraveći u Kninu, istraživali političko opredeljenje rukovodstva da istraje u borbi protiv RH i širenja germanizacije Južne Evrope i Balkana”, da su “jasnije nego pre pokazali da su zainteresovani, da se na granicama RSK zaustavi taj proces”, te da “smatraju da bi bilo za RSK najpovoljnije zamrzavanje trenutnog stanja na period od pet godina pod protektoratom UN, a nakon toga izjašnjavanje naroda plebiscitom što bi trebalo rezultirati proglašavanjem sopstvene države i dalje udruživanje sa ostalim srpskim državama”. Navedeno je da “takvo stajalište podržava i Francuska”. U istoj informaciji navedeno je i da se “aktivnost Petera Galbrajta, Leonida Vladimiroviča Kerestedžijanca, grupe Z-A, a verovatno i novog posrednika Aleksandra Zotova, svodi na pritiske da RSK prihvati autonomiju u Hrvatskoj sličnu onoj koju su imali SAP Kosovo i Vojvodina po Ustavu SFRJ iz 1974. godine” te da se “unapred računa da će ova varijanta proći iz razloga što su predlagači SAD i Rusija”, a da “Hrvatska uz podršku SR Nemačke isključuje oba predloga i drži se postojeće administrativno-teritorijalne podele na županije i kotare, te u tom kontekstu nude RSK formiranje Kotara Knin i Glina dok se ostatak teritorije RSK (Zapadna Slavonija, Istočna Slavonija i Baranja) ne tretiraju u pogledu priznavanja prava na dobijanje kotara” (dok. 188).
    Kao i dokumenti iz prethodnog razdoblja, tako i dokumenti (“obavještajne informacije”) u ovoj knjizi pokazuju postojanje “pete kolone” u Hrvatskoj, odnosno osoba (“izvor”, “provereni izvor”) koje su živjele u Hrvatskoj i prikupljale podatke za neprijateljske službe
    (u razgovorima s pripadnicima Oružanih snaga RH ili članovima njihovih obitelji, osobnim uvidom u dokumentaciju i promatranjem pokreta hrvatskih snaga, itd.). Primjerice, podatak o mogućoj akciji hrvatskih snaga u Slavoniji krajem srpnja 1994. dobiven je “od žene oficira HV” (dok. 38), a “provereni izvori” javljali su o stanju na pulskom aerodromu i u Bjelovaru (dok. 40), o odlasku tenkovske jedinice iz Konjskog iznad Solina i pješaštva iz Splita na Kuprešku visoravan (dok. 200), itd. Posebno zanimljiv je prijedlog o angažiranju suradnika koji živi u Zagrebu i poznaje osobe iz vrha vlasti u RH za obavještajni operativni rad (dok. 263).
    Dokumenti u ovoj knjizi govore i o upadima izviđačko-diverzantskih grupa u zone razdvajanja između hrvatskih i srpskih snaga te u dubinu neprijateljskog teritorija, radi izviđanja njegovih položaja, zarobljavanja neprijateljskih vojnika ili diverzija na infrastrukturu i pojedine obrambene objekte (dok. 18). Primjer zarobljavanja izviđača SVK koji su izviđali teren u civilnim odijelima pokazuje na koje načine je vodstvo SVK pokušavalo prikriti svoju obavještajnu djelatnost (dok. 14).
    Odnos vodstva “RSK” prema UNPROFOR-u uglavnom je bio pragmatičan, a razina odnosa ovisila je o situaciji na terenu. Vodstvo “RSK” pokušavalo je UNPROFOR iskoristiti radi “zamrzavanja” postojeće situacije. Tako su zabilježeni slučajevi ograničavanja kretanja pripadnika UNPROFOR-a na području pod kontrolom srpskih snaga (dok. 20), no kad bi se suočilo s ozbiljnom prijetnjom UN-a, vodstvo “RSK” tražilo je od zapovjednika srpskih postrojbi da poštuju sporazume s UN-om i surađuju s postrojbama UNPROFOR-a na terenu. Kad je trebalo ispoštovati odredbe UN-a koje im nisu išle u prilog i kad im je zbog nepoštivanja sporazuma s UN-om i hrvatskim vlastima prijetila vojna intervencija, vodstvo “RSK” tražilo je “dodatne mirovne pregovore sa međunarodnim faktorom i RH”, ne zbog želje za provedbom mirne reintegracije, nego da bi “dobilo na vremenu kako bi što spremniji dočekali agresiju” (dok. 1).
    Osim “dobivanja na vremenu”, vodstvo “RSK” pristajalo je na pregovore s hrvatskim vlastima i zbog pritiska međunarodne zajednice i vlasti iz Beograda, ali i zbog nade da će popraviti ekonomsku situaciju u “RSK”. Tako su nakon Sporazuma o prekidu vatre (potpisan 29. ožujka 1994. u Zagrebu), poznatijeg pod imenom Zagrebački sporazum, u ljeto i jesen 1994. vođeni pregovori o normalizaciji gospodarskih odnosa, koji su rezultirali potpisivanjem Gospodarskog sporazuma 2. prosinca 1994. godine. Uz predstavnike hrvatske i srpske strane, Hrvoja Šarinića i Borislava Mikelića, sporazum su potpisali i supredsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, David Owen i Thorvald Stoltenberg, te američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter Galbraith i ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Leonid Keresteđijanc. Sporazumom je dogovorena obnova i puštanje u pogon vodovodnih sustava i visokonaponskih dalekovoda između Republike Hrvatske i četiriju UNPA područja, puštanje u promet naftovoda u Sektoru Sjever, a zatim je trebalo osigurati i popravak dionice naftovoda koja je prolazila kroz sektore Zapad i Istok te otvaranje autoceste na području sektora Zapad i Istok. Trebali su se nastaviti i pregovori oko povratka izbjeglica i prognanika, isplata mirovina umirovljenicima na okupiranom području, otvaranja željezničke pruge Zagreb-Okučani-Beograd, Zagreb-Knin-Split i otvaranja ceste Zagreb-Knin-Split. Provedba sporazuma trebala je početi odmah nakon njegova potpisivanja, odnosno pojedinih odredbi u roku od mjesec dana. Vodstvo pobunjenih Srba je Gospodarski sporazum planiralo implementirati samo u pojedinim dijelovima koji su se odnosili na poboljšanje gospodarske situacije u “RSK”, a hrvatsko vodstvo vjerovalo je da će normalizacija odnosa između vlasti u Zagrebu i pobunjenih Srba postupno dovesti do reintegracije okupiranog područja u
    ustavno-pravni sustav RH. Kao poseban problem u realizaciji spomenutoga sporazuma, na srpskoj strani pojavilo se pitanje gospodarskih i političkih posljedica za “RSK” nakon otvaranja autoceste, odnosno pitanje je li njeno otvaranje u interesu “RSK”. Ipak, autocesta je puštena u promet, a njezino otvaranje je u “Informaciji Komande 18. korpusa SVK” podređenim postrojbama prokomentirano riječima da je “21. prosinca 1994. u 14.30 sati, otvaranjem autoputa od Zagreba do Lipovca otpočela realizacija Ekonomskog sporazuma RSK i RH” (dok. 286).
    Otvaranje autoceste kod Okučana nije bilo jedino sporno pitanje o prometnicama. S posebnom pozornošću vodstvo “RSK” pratilo je i prometovanje vozila preko pontonskog mosta na Novskom ždrilu, pa je krajem prosinca 1994. u “Informaciji SVK” navedeno da je “saobraćaj na pontonskom mostu dosta jakog intenziteta” te da se “izgradnja novog mosta vrši za oko 1000-1500 m od prije srušenog mosta i da je na sjevernoj strani kanala izgrađeno betonsko postolje – nosač za nov most” (dok. 294).
    SVK često nije poštivala obvezu držanja teškog naoružanja u skladištima te zabranu nošenja dugog oružja na liniji razdvajanja. Primjerice, “komandant 18. korpusa SVK, pukovnik Milan Čeleketić, odobrio je potporučniku SVK Dušku Smiljaniću nabavku izvesne količine naoružanja iz Drakseničkog skladišta početkom jula 1993.”, a on je, unatoč tome što je “bio blokiran sa 29 transportera UN-a”, u Brusnik “dovezao 200 komada PAP, 20 komada automatskih pušaka, 10 PM M-72, 14 PM M-53, 12 RR M-57, 2 BROVING-a 12,7 mm, 1 komad MB 60 mm i 2 komada MB 82 mm te po tri borbena kompleta za svako oružje i oruđe”. Potom je “iz skladišta pod kontrolom UN-a u Šeovici sa tri člana ekipe izvukao još pet MB-82 mm, jednu PAB2AT i još nekih sitnica” (dok. 108).
    Kao i do tada, u dokumentima “RSK” Hrvati se i dalje najčešće nazivaju “ustašama”, za politiku hrvatskog vodstva navodi se da je “ustaška”, “nacional-fašistička”, “neofašistička i imperijalna” i slično (dok. 33, 62, 95, 136, 174 i dr.), a predsjednik F. Tuđman nazivan je “poglavnikom” (dok. 295), čime se pokušavalo sugerirati da je suvremena hrvatska država nastavak NDH iz Drugog svjetskog rata, što je bila jedna od smjernica srpske protuhrvatske promidžbe. Uz to, navodi se da su takvu politiku, u cilju stvaranja “novog svetskog poretka”, provodile “Njemačka, Austrija, Vatikan”, a katkad se navodi i “EU”, u sklopu “opšteg rata protiv srpskog naroda u RS i RSK” (dok. 98). U jednoj zapovijedi navodi se da “svakog pojedinca ili grupu ustaša koja se pojavi na našoj liniji razdvajanja ne zarobljavati već likvidirati” (dok. 244). Istodobno, pripadnici Armije BiH u dokumentima se nazivaju “balijama” i “Turcima” (dok. 105, 113, 136, 176, 185 i dr.).
    Vodstvo “RSK” s posebnom pozornošću pratilo je događaje u Bosni i Hercegovini, posebice borbe na području Bihaća i Cazinske krajine, te stanje u redovima 5. korpusa Armije BiH i njegovom sukobu s postrojbama NO AP ZB, odnosno pristašama Fikreta Abdića (dok. 13, 40, 147 i dr.). Primijećeno je da se “naoružavanje muslimana odvija najvećim delom preko Hrvatske”, te da je potpisivanje sporazuma i ugovora između predsjednika Franje Tuđmana i Sami Süleymana Gündoğdua Demirela na Brijunima “ovu aktivnost gotovo legalizovalo” (dok. 42). Pritom se ističe uloga aerodroma Ćoralići, na čiju pistu “pokrivenu nabijenim šljunkom sleću avioni do 2t težine i to isključivo noću. Avioni poleću iz Republike Hrvatske, a RSK preleću sa ugašenim svetlima i motorima i odmah pri preletanju RSK stavljaju u pogon motore i pale svetla” (dok. 206). Osim toga, za opskrbu Cazinske krajine i Bihaća korišteni su razni “privatni” kanali, čak i “suradnja” (“šverc”) sa srpskom stranom. Posebice je bio raširen “šverc sa svim vrstama robe, pogonskim gorivom do organizovane prodaje naoružanja, municije i ostalih MTS neprijatelju, a pre svega Muslimanima u Cazinskoj
    krajini”. Prema navodima iz dokumenata “RSK”, u “švercu” su sudjelovali i pripadnici UNPROFOR-a, ponajviše u “švercu naftom” (dok. 105, 137, 138, 147, 160, 194 i dr.).
    Borbe između postrojbi Armije BiH i NO AP ZB izravno su utjecale i na stanje u dijelu “RSK” koji je graničio s tim prostorom. Tako je nakon ulaska snaga 5. korpusa Armije BiH u Veliku Kladušu (21. kolovoza 1994.) u “RSK” prebjeglo oko 45.600 pripadnika snaga NO AP ZB i stanovnika s toga područja. Oko 3500 pripadnika NO AP ZB je razoružano (osim “pratioca Fikreta Abdića”) i prošlo posebnu provjeru, zbog sumnji da su među njima “obavještajci 5. korpusa Armije BiH” (dok. 85), a prikupljena je i znatna količina streljiva. Posebno je naglašeno da je s područja koje je do tada bilo pod nadzorom Abdićevih pristaša izmještena i “celokupna vojna dokumentacija koja nas je mogla kompromitovati (dokumentacija obuhvata ugovore SVK – Ministarstva odbrane i k-da 21. K – o isporuci, kupovini, predaji oružja, municije i druge vojne opreme, materijalne liste o izdatim MTS i dr.)” te da je “privremeno predana u SUP Vojnić”, ali da bi bilo dobro da se “sva dokumentacija izuzme i čuva u GŠ VJ ili u GŠ SVK” (dok. 84).
    I spomenuti dokument jasno svjedoči o suradnji dijela muslimana u zapadnom dijelu Bosne (“Autonomna pokrajina Zapadna Bosna”) sa SVK, odnosno s vodstvom “RSK”. Katkad su poduzimana napadna djelovanja postrojbi SVK u Cazinsku krajinu, planirana na nižim razinama zapovijedanja. Jedna od takvih, neuspjelih akcija poduzeta je početkom rujna 1994. i završila je velikim gubicima pripadnika jedinice iz 15. korpusa SVK. Spominje se broj od najmanje 16 poginulih i nestalih te najmanje 16 ranjenih “boraca”, no on se razlikuje od izvješća do izvješća. Srpske snage potom su vratile izgubljeno područje, no nezadovoljstvo zbog gubitaka produbilo je nezadovoljstvo “boraca” u “RSK” (dok. 113, 117, 124, 125).
    Posebno kritična situacija za srpske snage bila je nakon što je u napadnoj operaciji pokrenutoj krajem listopada 1994., 5. korpus Armije BiH ovladao Kulen Vakufom (Srbi su ga nazivali “Spasovo”) i područjem mjesta Ripač i Grabež te krenuo prema Bosanskom Petrovcu i Krupi na Uni. Uz zahvalu na dotadašnjoj pomoći, Glavni štab VRS je zbog napredovanja 5. korpusa Armije BiH odmah zatražio pomoć od Glavnog štaba SVK “u saniranju stanja u Drvarskoj krajini” i žurno uvođenje postrojbi SVK u borbe na tom području, jer su to “najkritičniji momenti u ovome ratu za Srbe zapadno od Drine”. Zajedničkim protunapadom srpskih postrojbi iz RS i RSK (operacija “Pauk”), uz podršku postrojbi NO AP ZB odanih Fikretu Abdiću, snage 5. korpusa Armije BiH u žestokim borbama, s mnogo žrtava, potisnute su natrag prema Bihaću. Ipak, prema podacima iz dokumenata, uspjele su 12. studenoga 1994. “odbiti glavni napad srpske vojske”, što je pripadnicima 5. korpusa Armije BiH “dalo nadu u pobedu i ostanak na sadašnjim položajima”. U tim su borbama stradali i Hrvati i njihova sela na tom području, posebice Skočaj, a “Komanda” 5. K Armije BiH u zapadnoj Bosni bila je svjesna da bi Bihać sigurno bio u srpskim rukama, da nije bilo napadnog djelovanja prema srpskim snagama na Kupresu (dok. 161, 162, 168, 169, 181, 185, 188, 191, 196, 206, 212, 213, 234, 285, 294 i dr.).
    Naime, u tijeku protunapada srpskih snaga prema Bihaću, hrvatske snage, uz sudjelovanje snaga Armije BiH, poduzele su početkom studenoga napadna djelovanja prema Kupresu i oslobodile taj grad (operacija “Cincar”). Obavještajna informacija “Glavnog štaba SVK” od 7. studenoga 1994. navodi da je “nakon višemesečnih priprema, izvršenih domobilizacija i pregrupisavanja snaga pod rukovodstvom muslimansko-hrvatske federacije i uz podršku (organizovanje i planiranje) američkih oficira, otpočeo napad širih razmera na Kupreško polje”, te da je u napadu angažiran “7. muslimanski korpus (Travnik) jačine osam brigada
    (oko 10.000 ljudi), na pravcu Bugojno-Kupres” i “snage HVO, ojačane sa dve brigade regularne HV (4. gbr – Split i 115. br HV – Imotski), ukupno šest brigada (oko 6-7.000 ljudi), glavnim snagama na pravcu Šuica-Malovac, a pomoćnim na pravcu Zvirnjača-s. Ravno-s. Rilić”. U Informaciji je zabilježeno da su “hrvatske snage (HVO i HV) do 13,00 časova 03. 11. 1994. g. izbile 5 kilometara južno od grada Kupresa, a zatim, bez otpora, ušle i u sam grad”, te da su “padom Kupreškog polja i Kupresa stvoreni uslovi i za dalja dejstva na pravcima: Bugojno – Srbobran (Donji Vakuf, op. ur.) – Jajce (Muslimani) i Kupres – Šipovo (Hrvati)” (dok. 192).
    Uspjesi hrvatskih snaga i Armije BiH na kupreškom bojištu uspjeli su oslabiti, ali ne i zaustaviti napade srpskih snaga na Bihać. O intenzitetu borbi govori izvješće “Komande 21. korpusa SVK” (od 28. studenoga 1994.) “IKM-u Glavnog štaba SVK” o upotrijebljenim snagama i sredstvima u operaciji “Potez”, koja su angažirana “prema planu Komande ‘PAUK’ izuzev snaga i sredstava 13. pbr koja se angažuju po planu IKM GŠ SV RSK” (dok. 242). Međutim, izvješće SVK od 30. studenoga 1994. pokazuje da su stalne i žestoke borbe za Bihać iscrpile zalihe streljiva i materijalno tehničkih sredstava te rezerve odjeće i obuće, kao i sanitetskog materijala SVK, koja je “zbog nemogućnosti da obezbedi zanavljanje i popunu MR bila prinuđena da kod nekih brigadnih sastava troši i brigadne rezerve”, što je, u slučaju da se hitno ne organizira popuna, “dovodilo u pitanje b/g pojedinih jedinica pa i SVK u celini”. Stoga je, uz streljivo, trebalo hitno osigurati “minimum 800 tona pogonskog goriva radi popune rezervoara borbenih i neborbenih vozila i normalno snabdevanje jedinica u toku borbenog djelovanja”, a za “strategijske artikle hrane (brašno, pasulj, šećer, ulje, sok i druge potrebne artikle) izvršiti nabavku za brojno stanje ljudstva 60 do 70 hiljada dnevno” (dok. 245).
    Prema radnom materijalu “Glavnog štaba SVK”, od 16. prosinca 1994., u operaciji “Pauk” SVK je utrošila “preko 6 miliona raznih ubojnih sredstava: šest miliona metaka pešadijske municije i sredstava za PoB; 24.000 raznih mina za minobacače; 11.300 artiljerijskih granata; 4700 granata za tenkovske topove; 110.000 zrna PA municije i 183 rakete; 756 tona goriva pored redovne delatnosti (581 tona D-2 i 175 tona MB) i 9 tona raznih maziva, a pripadnicima AP ZB dato je 7.260 cevi raznog pešadijskog naoružanja”. Stoga je posebno napomenuto da “u slučaju totalne agresije na RSK SVK nema potrebne rezervne municije, goriva, odeće, obuće i artikala hrane” (dok. 275).
    Tijekom borbi za Bihać, koji je UN proglasio “zaštićenom zonom”, zbog srpskog granatiranja toga grada zrakoplovi NATO-a napali su srpske postrojbe i zračnu luku SVK u Udbini (dok. 220, 223). Dakako, ni Hrvatska nije mogla mirno promatrati borbe za Bihać, koji su napadale i srpske postrojbe iz okupiranog dijela RH, niti je mogla dopustiti njegov pad, jer bi u tom slučaju srpske snage postigle pobjedu od strateškog značenja. I srpski izvori navode da bi porazom 5. korpusa Armije BiH cjelokupne srpske snage na Banovini (“oko 4000 boraca”) bile angažirane “na frontu u Republici Hrvatskoj” (dok. 296). Vodstvo “RSK” bilo je svjesno da je upućivanjem boljih jedinica SVK i milicije iz “RSK” oslabilo obranu toga područja. Stoga je, prema “Informaciji Vrhovnog savjeta obrane RSK”, da bi Hrvatsku “odvratilo od agresije na RSK”, ali i “provere sistema mobilizacije koji je uspostavljen tek aprila 1994. godine” u studenom 1994. provelo “mobilizaciju celokupnog sastava Srpske vojske” (dok. 246).
    Kad se krajem studenoga 1994. obrana Bihaća našla u kritičnoj situaciji, hrvatske snage su poduzele nova napadna djelovanja kako bi rasteretile obranu Bihaća (operacija “Zima ‘94”). Prema izvješću “Odseka za bezbednost Komande ‘Pauk’”, od 8. prosinca 1994., pomoć
    Republike Hrvatske zatražio je i zapovjednik 5. korpusa Armije BiH. U istom izvješću govori se o paljenju sedam od ukupno osam hrvatskih sela na bihaćkom području i problemima srpskih snaga s tim jednim nezapaljenim selom čiji mještani bježe, a nemaju se gdje sakriti (dok. 259). Informacija “Komande 75. mtbr 7. SVK” od 1. prosinca 1994. svjedoči da je “u toku dana 30. 11. 1994. godine došlo do borbenog djelovanja na spoju između našeg i 2. KK u rejonu masiva Dinare”, da su “izviđači iz 1. lbr (Vrlika) zarobili dvojicu ustaša (pripadnici HVO)”, koji su na saslušanju rekli da su “navedena dejstva sračunata sa ciljem vezivanja snaga 2. KK i naših snaga (7. K) radi olakšanja situacije u Bihaćkom džepu, kao i za postizanje određenih ograničenih ciljeva na drugim delovima ratišta” (dok. 249), a “putem sasvim pouzdanog izvora”, došlo se do “saznanja da je namjera hrvatskih snaga da se Kninu dođe iza leđa u relativno kratkom vremenu” (dok. 256). Tjedno izvješće “Komande 7. korpusa SVK”, od 10. prosinca 1994., govori o nastavku borbi između hrvatskih i srpskih snaga na Livanjskom polju te “zaposjedanju dijela Dinare od strane hrvatskih snaga” (dok. 262). Potom se u drugom izvješću navodi da su “u ranim jutarnjim časovima 23. 12. 1994. ustaške snage otpočele sa ofanzivnim dejstvima grebenima pl. Dinare, Staretine i Livanjskim poljima prema Grahovu te razbile odbranu snaga 9. mtbr (2. KK) i izbile su na liniju Brjeg-Jaruge (s. Ivetići)” (dok. 294). O pomoći Republike Hrvatske snagama 5. korpusa ABiH svjedoči i izvješće zapovjednika snaga VRS na bihaćko – krupskom ratištu Manojla Milovanovića (dok. 272).
    Prema tome, činjenica da se sadržaj dokumenata “RSK” (vojne provenijencije) u ovoj knjizi ne razlikuje znatno od sadržaja dokumenata “RSK” u prethodnim godinama (od 1990.), svjedoči o kontinuitetu srpske politike u ostvarenju svoga krajnjeg cilja – da svi Srbi žive u jednoj državi i odlučnosti srpskih dužnosnika da je provedu do kraja, bez obzira na žrtve.
    Urednici knjige

Comments are closed.