• DOKUMENTI Knjiga 11. DOKUMENTI VOJNE PROVENIJENCIJE “REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE” (siječanj – lipanj 1994.)

    PREDGOVOR
    Dokumenti vojne provenijencije ‘Republike Srpske Krajine’ (siječanj-lipanj 1994.) jedanaesta je knjiga u seriji koju je pod naslovom “Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti”, od 2007. počeo objavljivati Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar). U knjizi su predstavljeni dokumenti iz arhivskog gradiva “Republike Srpske Krajine” (RSK) koji se čuvaju u Centru i drugim arhivskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Objavljeni su kronološkim slijedom s potrebnim znanstvenim aparatom, a obuhvaćaju razdoblje prve polovice 1994. godine. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili preslike originala u posjedu su Centra. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenta koji su u izvorniku oštećeni i na dijelove koji su izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj. Dakako, dokumenti pokazuju stajališta njihovih stvaratelja i zahtijevaju posebnu kritičku raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima. Primjerice, u izvješću “Organa bezbjednosti Komande 11. korpusa SVK načelniku bezbjednosti Glavnog štaba SVK” kao netočna spominje se tvrdnja predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva dr. Zvonimira Šeparovića, koju iznosi u pismu predsjedniku UN-a, “kako Srbi u Vukovaru i okolici vrše iskopavanje tela pobijenih Hrvata, i leševe premeštaju na druge lokacije” (dok. 26). Istina je, da upravo srpski dokument od 23. listopada 1993., koji je objavljen u knjizi dokumenata “Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti”, knjiga 9, Dokumenti vojne provenijencije Republike Srpske Krajine (srpanj-prosinac 1993.), potvrđuje da su tada premještana tijela ubijenih na Ovčari. Iznimno subjektivno i netočno prikazani su razni događaji i njihovi sudionici, što je posebice očito u iznošenju podataka o broju poginulih (primjerice, pripadnika “Tigrova”, dok. 134), podataka u zapisnicima i izvješćima sa sastanaka s predstavnicima Republike Hrvatske i međunarodne zajednice, u nizu prosudbi – primjerice, o obavještajnim procjenama o angažmanu postrojbi HV-a u BiH, koje su ionako najvećim dijelom bile u sukobu sa srpskim snagama (dok. 127), itd. Među lažima u dokumentima navedenim u ovoj knjizi je i vijest da “hrvatska vlast vrši otvorenu asimilaciju nad Srbima (pokatoličavanje, mobilisanje u redove HV, čak i djece od 15 godina)” (dok. 244).
    Kao i prethodne knjige dokumenata “RSK”, tako i ova svjedoči da SR Jugoslavija, zapravo Srbija, i Vojska Jugoslavije nisu prestale pružati pomoć pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Tako je Vojska Jugoslavije prepustila SVK raketne sustave PZO-a, koji su smješteni u skladište Čerkezovac (dok. 118). Vodstvo RSK i dalje je odlazilo u Beograd po upute, a “Glavni štab SVK” slao je izvješća predsjedniku Republike Srbije i načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije. Neka od tih izvješća, uza to što govore o nedostatku stege u SVK, svjedoče
    o pokušaju vodstva SVK da umanji svoju odgovornost za neke događaje. Naime, u jednom od izvješća spominje se da su krajem veljače 1994. “bez znanja Vrhovnog komandanta i Komandanta SVK angažovane avijacijske snage sa aerodroma Udbina u operaciji na prostoru Republike Srpske (Novi Travnik i Bugojno)”, nakon čega su zrakoplovi NATO snaga pogodili 6 zrakoplova tipa ‘JASTREB’, “od kojih je 5 uništeno, a jedan je uspeo sletiti na aerodrom Udbina”; pritom su poginula 3 pilota, jedan iz sastava SVK, a dva iz VRS (dok. 116).
    Suradnju, zapravo zajedničko djelovanje SRJ (odnosno Srbije) i Vojske Jugoslavije s vodstvom “RSK” potvrđuju i razgovori “predsjednika Vlade RSK” Đorđa Bjegovića i “pomoćnika zapovjednika za pozadinu u Glavnom štabu SVK” Mirka Bjelanovića s predstavnicima Ministarstva obrane SRJ i Glavnog štaba VJ te Vlade Republike Srbije o mogućnostima pomoći Vojske Jugoslavije SVK-u u naoružanju i vojnoj opremi. Njihovo izvješće “Vojnom savjetu obrane RSK” pokazuje da su u Vladi Srbije “razrađena pitanja mogućnosti učešća SRJ u financijskoj podršci transformacije i profesionalizacije SVK”, ali da, prema “Zaključcima Vlade”, “u 1994. godini ne postoje mogućnosti finansiranja i sufinansiranja NVO”, te da je “na nivou Vlade Srbije postignut načelan dogovor da se dalji projekat finansiranja vrati na prvobitnu zamisao, a to je da bude zajednički za sve tri Vojske (VJ, RS i RSK)”. Jednako tako, “na nivou VJ urađen je bilans za sve tri vojske (VJ, RS i RSK), međutim, zbog nemogućnosti obezbeđenja izvora finansiranja odustalo se od zamišljenog zajedničkog projekta”. Naime, “za potrebe NVO u VJ planirano je za 1994. godinu 743 miliona dinara, a obezbedilo se 96 miliona dinara ili 13% ukupnih potreba”, tako da u 1994. “praktično ne računaju sa NVO”. Stoga je zaključeno “da se od VJ ne može očekivati ni delimična pomoć u NVO, barem za dogledno vreme, i u profesionalizaciji i transformaciji SVK” te da “Vlada RSK mora iz sopstvenih izvora iznaći način finansiranja NVO za najneophodnije sisteme” i “da će SVK u nabavci neophodnog naoružanja i vojne opreme za novoformirane i preformirane jedinice, morati primeniti principe unutrašnje preraspodele” (dok. 160). O nastavku suradnje “RSK” i Srbije svjedoči i susret predstavnika 11. korpusa SVK s Jovicom Stanišićem, načelnikom Službe državne bezbednosti Srbije u vezi zajedničkog rješavanja statusa 102. nastavnog centra u Erdutu (dok. 170). U tom kontekstu je i Informacija Komande 18. korpusa SVK podređenim postrojbama od 7. veljače 1994., u kojoj se ističe da je “po pitanju ekonomskog oporavka SRJ, najvažnija činjenica da su tim programom obuhvaćene sve srpske zemlje, znači i RS i RSK”, kao i da se uvodi “jedinstveni monetarni i platni te carinski sistem u SRJ, RSK i RS” (dok. 59, 62).
    Vodstvo (i političko i vojno) pobunjenih Srba i dalje je odbijalo mirnu reintegraciju u ustavno-pravni poredak RH, težeći stvaranju jedinstvene srpske države (“velike Srbije”), što su u tadašnjim okolnostima smatrali prioritetom (dok. 70). Tako je, čestitajući božićne i novogodišnje praznike pripadnicima 7. korpusa SVK, zapovjednik SVK Mile Novaković 2. siječnja 1994. naglasio da je riječ o “borbi za zajedničke ciljeve, za jedinstvenu srpsku državu” (dok. 2). Jednako tako, boraveći u okupiranom dijelu zapadne Slavonije uoči Uskrsa, “predsjednik RSK i zapovjednik Glavnog štaba SVK”, uz želju da se idući Uskrs proslavi “u miru i slobodi u jedinstvenoj srpskoj državi”, izjavili su da ni u jednoj varijanti političkog rješenja neće doći do napuštanja zapadne Slavonije i njezinog stanovništva ili zamjene teritorija, jer je to “srpska zemlja, mi je kontrolišemo, ona je deo RSK i to će i ostati”, te da će se pregovori voditi “na državnom nivou” (dok. 180). Da bi otklonili svaku nedoumicu jasno su naglasili “da ni Zagrebački, kao ni bilo koji drugi dosadašnji sporazum
    ili primirje ne predstavlja nikakvo približavanje hrvatskoj strani, pogotovo ne u smislu da će Krajina ponovo u sastav Hrvatske” (dok. 184).
    Vodstvo “RSK” nametalo je mišljenje da je to razdoblje “poslednja šansa Srpskom narodu da stvori jedinstvenu Srpsku državu u koju će ući svi etnički prostori na kojim vekovima živi Srpski narod” (dok. 233), te da su Srbi tada bili ”ljudstvom, tehnikom i duhom jači nego njihovi dedovi 1914. godine kad su časno i dostojanstveno odbili ultimatum Austro-Ugarske”. Čak su se hrabrili stihovima “da je i bog Srbin a nebesa su naša” (dok. 70).
    Sukladno tomu, vodstvo pobunjenih Srba nije se htjelo pomiriti s činjenicom da međunarodni čimbenici teritorij samoproglašene Krajine drže dijelom Hrvatske. Tako su, primjerice, na vijest da je neki jordanski general određen za zapovjednika UNPROFOR-a “u Hrvatskoj”, ustanovili da su “kontakti i saradnja sa njim bespredmetni, jer mi nemamo nikakvih nadležnosti u Hrvatskoj, a nalazimo se van Hrvatske, gde bi on trebalo da je komandant” (dok. 48). Jednako tako, zapovjednici SVK bili su spremni suprotstaviti se snagama UNPROFOR-a i njihove pripadnike “uzeti za taoce”, ako bi one pokušale razoružati postrojbe SVK i blokirati njihovo zapovjedništvo (dok. 74). Tako su u veljači “pripadnici MUP-a RSK” zauzeli punkt UNPROFOR-a na mostu preko rijeke Save u Staroj Gradišci (dok. 94).
    Radi podizanja morala zapovjednici SVK uvjeravali su svoje suborce da su na njihovoj strani “sve pravoslavne zemlje, a prije svih velika Rusija i bratska Grčka”, te da će ih one zaštititi i “sigurno obezbediti da se Srbija proširi na sve one teritorije koje su sad pod kontrolom Srpske vojske” (dok. 120). Tako je i prolazak ruskog bataljuna iz sastava UNPROFOR-a kroz Pale za Sarajevo, iskorišten kao potvrda da će njihova “pravoslavna braća” i “bratska Rusija” podržati Srbe (dok. 95).
    Istodobno, kao i do tada, predstavnici srpske strane Hrvate su i dalje najčešće nazivali “ustašama”, čime se pokušavalo naglasiti kako je suvremena hrvatska država nastavak Nezavisne Države Hrvatske (NDH) iz Drugog svjetskog rata, što je bila jedna od smjernica srpske protuhrvatske promidžbe.
    Zbog njegove važnosti, posebno su zanimljivi dokumenti u ovoj knjizi koji govore o sporazumu potpisanom 29. ožujka 1994. u Zagrebu, o prekidu vatre i razdvajanju snaga na najmanje 1 km od linije dodira (za minobacače i protuavionske topove 10 km, a topništvo i tenkovi najmanje 20 km). Prema izvješću srpske strane, “Zagrebački sporazum”, koji je trebao stupiti na snagu 4. travnja 1994. u 9 sati, potpisan je nakon dugih i napornih pregovora, koji su trajali su više od 18 sati (dok. 150). Vodstvo “RSK” smatralo je da su spomenuti pregovori “vođeni na ravnopravnom nivou dviju delegacija” te da je time “međunarodno priznat entitet RSK”, odnosno da je “RSK svrstana u položaj državnog entiteta”, te da je to “jedan od bitnijih elemenata za samostalnost srpskog naroda na ovim prostorima”, tim više jer su tim pregovorima i potpisivanju “prisustvovali specijalni izaslanici SAD (Charles Edgar Redman) i Rusije (Vitaly Churkin)” (dok. 150). Hrvatska delegacija, naravno, nije pristajala na ravnopravan tretman, odnosno, inzistirala je da se razgovori vode s “predstavnicima srpske strane”, a ne predstavnicima “RSK”.
    Prema tumačenju srpske strane (dok. 145), “obveze strana u sukobu što su ih preuzele potpisivanjem Sporazuma u najkraćem su:
    – 29. 03. 94. zamrznuta taktička situacija unutar 10 km na svaku stranu od linije razgraničenja.
    – Do 04. 04. 94. prestaju sva neprijateljstva i stupa na snagu prekid vatre.
    – Uspostavljaju se zajedničke komisije na lokalnom nivou.
    – Do 05. 04. 1994. izmestiti indirektno naoružanje van dometa linije razdvajanja.
    – Do 08. 04. 1994. razdvojiti jedinice obostranim povlačenjem najmanje za 1000 m od linije dodira. (Jedino u gradovima i selima između linija razdvajanja može biti manja od 2 km.)”
    Vodstvo “RSK” protivilo se povratku hrvatskih prognanika na okupirani teritorij, odnosno na područja pod kontrolom SVK (dok. 126). Stoga je sumnjičavo gledalo na posljedice “Sporazuma o prekidu neprijateljstava i stvaranja tzv. tampon zona”, zbog “sve češćih i masovnijih kontakata između naših građana sa građanima RH”, koje “pospešuju hrvatske vlasti, a u cilju što bržeg povratka svog stanovništva u pogranična mesta RSK, te što ove kontakte kombinuje sa najavljenim ekonomskim merama prema RSK (otvaranje benzinskih pumpi, trgovina, i sl.) pokušavajući na taj način reintegrisati RSK u pravni sustav RH” (dok. 189). O tome da su srpske snage u “tampon zonama” odnosno u UNPA područjima koja su trebala biti demilitarizirana skrivale oružje, svjedoči preporuka “da je potrebno često menjati mesta lokacije ostavljenog oružja, municije i opreme u tampon zoni kako isto ne bi bilo otkriveno”. Također, na dijelu područja koje je trebalo biti demilitarizirano “deo vojnika i starešina presvlačio se u civilna odela sa naoružanjem (sakriveno po kućama)” kako bi se zadržali prvobitni položaji (dok. 230).
    Dokumenti u ovoj knjizi (dok. 7, 168 i drugi) govore o nedovoljnoj popunjenosti jedinica SVK “hranom, gorivom, rezervnim dijelovima, većim kalibrima municije” te vojnicima i zapovjednim kadrom (“starešinama”), kao i o lošoj stručnoj osposobljenosti i nedisciplini, o nefunkcioniranju pravne države, posebice protiv “švercera i ratnih profitera”, o samovoljnom napuštanju bojišta, odnosno o dezerterstvu i nedostatku ljudstva zbog slabijeg odaziva na mobilizaciju. O izrazito lošoj ekonomskoj situaciji svjedoči i prijedlog isplate plaće u naturi, primjerice, predloženo je da se borcima isplati litra goriva za dan proveden na položaju (dok. 108).
    Posebice je bio raširen “šverc sa svim vrstama robe, pogonskim gorivom do organizovane prodaje naoružanja, municije i ostalih MTS neprijatelju, a pre svega Muslimanima u Cazinskoj krajini”, u kojem su sudjelovale “mnoge ličnosti iz oblasti politike, vojne i civilne vlasti, organa UP i pravosudnih organa”. Dokumenti pokazuju da je “organizovani kriminal u pojedinim regijama već dostigao takav nivo da je izmakao svakoj kontroli”, te da su postojale “paravojne organizacije na prostoru RSK”, primjerice grupa “Labra” – nazvana po njenom vođi Radi Milanoviću, koje su se uglavnom bavile “pljačkom hrvatskih i srpskih kuća” (dok. 164). Koliko je šverc kanalom preko Tržačkih Raštela bio raširen svjedoči i podatak da je u zoni 15. korpusa SVK oko 30 osoba bilo zatvoreno, te da je “vojna policija na Baniji ubila dva Srbina i dva ranila u sprječavanju šverca” (dok. 86, 108, 111 i drugi). Dakako, u trgovini s Muslimanima opkoljenim na bihaćkom području sudjelovalo je i stanovništvo pograničnih naselja (dok. 171).
    Poseban problem predstavljao je nedostatak pogonskog goriva (dok. 7), zbog čega su jedinice SVK dovedene u situaciju da posuđuju gorivo od privatnika, radnih i drugih organizacija. Isticano je da su “materijalne rezerve, posebno municije i MRS na takvom nivou da se mogu smatrati kritičnim-alarmantnim”, da su “rezervoari borbenih i neborbenih vozila na minimumu, skoro prazni i bez ikakvih rezervi na nivou GŠ SVK”, da “ulje u sklopovima borbenih i neborbenih m/v već 4 godine nije menjano već samo doljevano, što je sa aspekta funkcionalnosti i pouzdanosti veoma nepovoljno”, da “veliki broj borbenih sistema zahteva hitnu intervenciju iz domena održavanja (4 godine u borbenoj upotrebi i na otvorenom prostoru) uključujući i generalni remont”, da se “ni pod kojim uslovima ne bi trebala
    prodavati municija, MES i osnovna sredstva”, te da “posebno treba imati u vidu da je ešaloniranje municije SVK izvršeno po proračunu od 4,5 b/k što je operativni minimum (u VJ proračun vrše sa 7 b/k)” (dok. 186). Nedostaci sredstava potaknuli su krađu akumulatora s vozila, a nedostajale su gume, cerade itd. Zbog toga je bila ugrožena redovna opskrba jedinica na položaju s gorivom, streljivom i hranom, kao i njihova spremnost na izvršavanje zadaća (dok. 168, 193 i drugi). S obzirom na stanje, prevladavalo je mišljenje “da vreme za Srbe ne radi, jer je neprijatelj (Muslimani i Hrvati) svaki dan materijalno opremljeniji”.
    U dokumentima se navodi problem iseljavanja stanovništva s teritorije “RSK”, odnosno s okupiranog dijela Republike Hrvatske, “s tendencijom daljeg iseljavanja” (dok. 255). To je procijenjeno kao “ozbiljan problem koji može dovesti do većeg osipanja boračkog sastava” (dok. 193), odnosno narušavanja borbene spremnosti SVK, zbog čega je u Srbiji pojačano njihovo traženje radi uključivanja u odbranu “RSK”.
    Zbog nediscipline u redovima SVK u spomenutom razdoblju bilo je više gubitaka u ljudstvu, nego od djelovanja hrvatske strane, primjerice, stradanje u vlastitom minskom polju, međusobna ubojstva, nesretni slučajevi, itd. (dok. 59, 70, 108 i drugi). Tako se u izvješću “Komande 18. korpusa SVK” navodi da je tijekom 1993. u postrojbama toga korpusa poginulo 28 v/o; od toga: “10 ili 36 % je od ustaške mine ili snajpera, dok 18 ili 64 % otpada na samoubistva, saobraćajni udes, ubistva od naših boraca, utapanje i od ulaska u naše minsko polje” te da je “od 18 poginulih boraca od ‘srpske’ strane 15 ili 83 % (dok. 71). Prema izvješću pomoćnika zapovjednika “Glavnog štaba SVK”, tijekom ožujka 1994. “u SVK je poginulo 37 i ranjeno 62 v/o”, od čega je od neprijateljskog (“ustaškog”) djelovanja bilo samo “3 ili 8% svih smrtnih slučajeva”, a ostali su poginuli u međusobnim ubojstvima, samoubojstvima, u prometnim nesrećama, u vlastitom minskom polju, te “nepoznato i ostalo”, što je u velikom broju bilo izazvano prekomjernim konzumiranjem alkohola. Od ubojstava i samoubojstava bila su 22 mrtva ili 59,46 svih smrtnih slučajeva, i 17 ili 27% od ukupno ranjenih (ranjavanje 9 i samoranjavanje 8) (dok. 158).
    Dokumenti potvrđuju da ni u prvoj polovici 1994. nije prestala pljačka i zlostavljanje stanovnika (spominje se i silovanje) na okupiranom području Republike Hrvatske (dok. 5). Razarani su vjerski, katolički objekti, pljačkane su i uništavane kuće Hrvata, ali i kuće srpskih vlasnika (dok. 57), pod izgovorom da su njihovi vlasnici “izbjegavali vojnu obvezu” (dok. 88).
    Dakako, vlast pobunjenih Srba u Hrvatskoj s posebnom pozornošću pratila je događaje u Bosni i Hercegovini, gdje je “hrvatsko-muslimanski sukob” išao u prilog ostvarenju ciljeva tadašnje srpske politike o stvaranju jedinstvene srpske države. Tako se u izvješću “Obavještajnog organa Glavnog štaba SVK Generalštabu VJ i Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (u BiH)”, od 15. siječnja 1994., navodi da “svi podaci ukazuju da je HV odlučna da zaustavi prodor muslimana i zauzeće hrvatskih enklava”.
    Kao unutarnji problem RSK u navedenom razdoblju ističe se potreba izbora i konstituiranja vlasti, od koje se očekivalo da riješi nagomilane gospodarske i političke probleme. Primjetna je podjela na pristaše Milana Martića i Milana Babića, a obojica su imali isti cilj – “Republika Srpska Krajina u sjedinjenoj Srbiji”.
    Pojedini dokumenti govore u prilog sumnji da su neki pripadnici UN-a radili u interesu pojedinih sila i odrađivali zadaće obavještajne naravi. Tako je zanimljiva, dakako uz napomenu da je riječ o neformalnom razgovoru, izjava zapovjednika 4. bataljona 31. pbr. SVK, da mu je francuski kapetan, predstavnik UNPROFOR-a, “izrazio želju Francuske da se stvori velika Srbija kao odgovor na njemačke težnje o prevlasti na područjima bivše
    Austrougarske”, da je njegovo mišljenje “da bi na izborima trebao pobediti Mile Martić” te da “Francuska, Engleska i ostali dio Evrope nisu zainteresirani za muslimansku državu u Evropi, ali da zbog znatnog uticaja arapskog kapitala smatra da će pregovori dugo trajati” (dok. 32). Također, prema informacijama “Organa bezbjednosti Komande 7. korpusa SVK”, “dvojica oficira grčke armije, kao posmatrači EU-a, dobili su od svoga Ministra odbrane zadatak da pripadnici njihove misije prikupljaju podatke o HV i da iste ustupaju na korišćenje oficirima Vojske RSK” (dok. 163).
    Uz podatke o stanju u “RSK”, dokumenti u ovoj knjizi spominju brojno stanje u zonama odgovornosti pojedinih korpusa SVK (sve navedene brojke treba dodatno provjeriti). Tako se navodi da je u 39. korpusu SVK bilo angažirano oko 11.050 v/o; od toga 496 osoba nesrpske nacionalnosti (383 v/o u jedinicama, 72 v/o u privrednim organizacijama po osnovi radne obaveze, a 41 v/o u CZ i obrani). Među osobama nesrpske nacionalnosti bilo je 137 Hrvata i 19 Muslimana te 10 Hrvata oficira i 7 podoficira hrvatske nacionalnosti (dok. 148).
    U zoni odgovornosti 21. korpusa SVK, vojne osobe hrvatske nacionalnosti s područja općina Slunj i Krnjak angažirane su za radnu obvezu na izgradnji dalekovoda (dok. 166).
    Prema navodu iz dokumenta, “na teritoriju 7. korpusa SVK” u prvoj polovici 1994. živjelo je “oko 70.000 stanovnika”, a “na osnovu postojećeg demografskog potencijala” procijenjeno je da se s tog prostora za potrebe i popunu jedinica 7. korpusa moglo “angažovati 15.000 boraca” (dok. 258). No, 7. korpus SVK tada je bio popunjen “sa 692 oficira, 994 podoficira i 10.852 v/o, što ukupno iznosi 12.538 ili 62% (dok. 168).
    Istodobno, “ukupna površina zone odgovornosti 18. korpusa SVK (zapadna Slavonija) iznosila je 507 km kvadratnih, na kojima je živilo oko 30.000 stanovnika, a popunjenost korpusa ljudstvom iznosila je 52,3%”. U zoni obrane “ukupno je izrađeno 4162 pojedinačnih zaklona – streljačkih za ljudstvo, 82 skloništa za ljudstvo, 51 bunker drveno-zemljani, 32 utvrđena objekta – kuća, 86 zaklona za m/v, 46 zaklona za art. oruđa i 39 zaklona za MTS, a izvršeno je miniranje i zaprečavanje najvažnijih operativno-taktičkih pravaca (ukupno je izrađeno 4 PT m/p i 12 PP m/p, a ugrađeno je 1520 PTM i 2412 PP mina)”. Kao nedostatak navedeno je da “vatrene mogućnosti Korpusa, naročito PO i art. podrške, nisu zastupljene niti 50% u meri koje treba imati ovaj nivo operativnog sastava, posebno ako se ima u vidu tenkoprohodnost zone odbrane”, te da “Korpus ima samo tč (tenkovsku četu), umesto okbr (oklopnu brigadu)”, a da u “org.(anizacijsko) form.(acijskoj) strukturi nema motorizovanih ili mehanizovanih jedinica (popuna m/v od sledujućih 958 ima svega 185 ili 19,31%)” (dok. 219). Općenito, izvješća zapovjednika postrojbi SVK pokazuju da su pripadnici SVK na liniji bojišta “koristili i dobar deo kuća kao urađene vatrene tačke” te da je ”deo kuća ojačan i podešen za vatreno dejstvo i zaštitu” (dok. 222).
    Uz slabu popunjenost postrojbi, vojnom vodstvu “RSK” problem je predstavljala i nemogućnost profesionalizacije SVK. Jednako kao i 1993., ni u prvoj polovici 1994. pokušaj profesionalizacije SVK nije uspijevao zbog “vrlo malog odaziva i zainteresovanosti za profesionalizaciju” (dok. 189), a kao problem se isticalo da “borci iz pograničnih sela jednostavno neće da idu dalje na položaje od svojih kuća” (dok. 176, 193).
    Dokumenti u ovoj knjizi svjedoče i o suradnji dijela Muslimana u zapadnom dijelu Bosne (“Autonomna pokrajina Zapadna Bosna”) s “RSK” (dok. 228). Tako se spominje da je Fikret Abdić tvrdio da ga je u njegovom djelovanju podržavao Slobodan Milošević, koji je “za potrebe NO AP ZB odobrio naoružanja i municije u vrednosti od oko 9.000.000 dolara”, a da je za “realizaciju dotura naoružanja i municije AP ZB odredjen predsednik vlade RSK
    Borislav Mikelić”. Sukladno tome, “dana 23. 06. 1994. u večernjim časovima iz Beograda za AP ZB pristigla su dva šlepera naoružanja i municije u kojima je bilo: AP 7,62 mm 500 komada, PaSnP, M-76 50 kom., PAP 1220 kom. i 751 020 metaka 7,62 mm” (dok. 257).
    Posebno su zanimljivi dokumenti o namjerama dijela Srba iz Gorskog kotara i akcijama 21. diverzantskog odreda, koji je osnovan radi prodora u Gorski kotar i spajanja s tamošnjim srpskim stanovništvom s ciljem presijecanja Hrvatske na dva dijela (dok. 41, 66, 134, 172, 173). Pripadnike 21. diverzantskog odreda (Srbi iz Gorskog kotara i Srbije), prema riječima njegova “komandanta” Bože Rajnovića, formirala je i opremila Vojska Jugoslavije, a diverzantsku obuku prošli su u Pančevu u Srbiji (dok. 82).
    Prema tome, činjenica da se sadržaj dokumenata u ovoj knjizi, koji govore o politici vodstva “RSK”, ne razlikuje od sadržaja dokumenata “RSK” u prethodnim godinama (od 1990.), svjedoči o kontinuitetu srpske politike u ostvarenju svoga krajnjeg cilja – da svi Srbi žive u jednoj državi, i odlučnosti srpskih dužnosnika da je provedu do kraja, bez obzira na žrtve.
    Urednici knjige

Comments are closed.