• Mujo Begić GENOCID U PRIJEDORU – SVJEDOČENJA

    scan0001RIJEČ UREDNIKA
    Knjiga Genocid u Prijedoru – svjedočenja zajednički je projekt Hrvatskog memorijalno-
    dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu (dalje HMDCDR) i
    Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta
    u Sarajevu. Sastoji se od znanstvene studije dr. sc. Muje Begića o srpskoj okupaciji
    i zločinima u Prijedoru 1992. (prvi dio knjige) i sjećanja žrtava Bošnjaka i Hrvata,
    uglavnom s područja Općine Prijedor u Bosni i Hercegovini (drugi dio knjige). Ta
    je sjećanja, najvećim dijelom od kraja 1992., te tijekom 1993. i 1994. snimio i transkribirao
    Hrvatski informativni centar (dalje: HIC), pod vodstvom gospodina Ante
    Belje, a za objavljivanje u knjizi ih je izdvojila i transkripte priredila dr. sc. Ana Holjevac
    Tuković. Prikupljeno memoarsko gradivo – 149 svjedočanstava o zločinima
    nad Bošnjacima i Hrvatima u Općini Prijedor, te u logorima Keraterm, Omarska,
    Trnopolje, Manjača, Batkovići, Krings i drugi, za objavljivanje je priredio dr. sc. Ante
    Nazor, a dr. sc. Mujo Begić je na kraju svoje znanstvene studije naveo imena svih osoba
    za koje se u svjedočanstvima žrtava objavljenim u ovoj knjizi navodi da su nakon
    zlostavljanja ubijene ili se vode kao nestale. Dakako, broj prikupljenih svjedočenja
    znatno je veći od broja svjedočenja objavljenih u ovoj knjizi. Među njima su i svjedočenja
    iz drugih općina BiH, od kojih se u drugom dijelu ove knjige, kao primjeri, navode
    samo pojedina svjedočanstva žrtava čije je prebivalište bilo u drugim općinama
    BiH (Kulen Vakuf, Bosanski Brod, Bosansko Grahovo, Foča, Teslić, Brčko, Bratunac,
    Bosanski Novi, Ključ, Sanski Most). Iskazi su davani u nazočnosti više osoba.
    U prvom dijelu knjige autor svoje podatke temelji na izvorima, posebice na izvorima
    srpske provenijencije te na podacima iz sudskih presuda donesenih pred Međunarodnim
    kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu ili u BiH. Zbog
    mogućeg odstupanja podataka koji su kao memoarsko gradivo izneseni u sudskom
    procesu, od podataka navedenih u primarnim izvorima, navode svjedoka u sudskim
    procesima koji nisu potvrđeni relevantnim izvorima treba uzeti s većim oprezom.
    No, dugogodišnji autorov rad na traženju nestalih osoba u BiH te njegovo sudjelovanje
    u istraživanju lokaliteta masovnih grobnica i ekshumacijama, kao i poznavanje
    događaja o kojima piše u ovoj knjizi, razlog su zbog kojeg je sadržaj i oblikovanje
    prvog dijela knjige prepušteno dr. sc. Muji Begiću i Institutu za istraživanje zločina
    protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Zbog toga je prvi
    dio knjige pisan na bosanskom jeziku i uz poštivanje načina pisanja bilježaka, koje
    su prošle lekturu lektorice iz BiH, kao i poštivanje izraza i načina govora svjedoka,
    bez intervencija u redoslijed riječi i stilskog „dotjerivanja“ rečenica. U sadržaj prvoga

    dijela knjige, osim sugestijama recenzenata te pojedinim pitanjima i manjim intervencijama
    urednika knjige, HMDCDR se nije miješao.
    Jednako tako, ni kolege iz Sarajeva i autor sadržaja prvog dijela knige, osim manjim,
    ali korisnim sugestijama, nisu se miješali u pripremu sadržaja svjedočanstava i
    koncepciju drugog dijela knjige, koji je pripremio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski
    centar Domovinskog rata iz Zagreba. Naravno, prilikom objavljivanja svjedočanstava,
    poštivani su govor i jezik kojim su govorili ispitanici, a nacionalnost ispitanika
    navedena je prema njihovom tadašnjem izjašnjavanju – Muslimani i Hrvati.
    Svjedoci u drugom dijelu knjige nisu navedeni imenom i prezimenom, nego kodnom
    oznakom, pod kojom su ga zaveli voditelji intervjua. Zbog mučnih opisa prizora
    zločina nad žrtvama i zbog obzira prema žrtvama, njihova imena i prezimena navedena
    su inicijalima kako bi se obitelji žrtava zaštitile od nove boli koja se ne može
    izbjeći prilikom čitanja ovako potresnih svjedočanstava, u kojima se spominju njihovi
    najmiliji. Jednako tako, ali zbog drugog razloga, inicijalima su navedena i imena i prezimena
    zločinaca; njihova imena poznata su međunarodnim i lokalnim sudovima, i
    uglavnom su navedena u studiji dr. sc. Muje Begića u prvom dijelu knjige.
    Veličina i često ponavljanje podataka i događaja, razlog su zašto su izvorna svjedočanstva
    žrtava donekle skraćena, a nisu objavljene ni sve strahote koje su zatočenici
    logora proživjeli. Jednako tako, izostavljeni su i oni dijelovi svjedočenja žrtava
    u kojima se krivnja za počinjene zločine prebacuje na cijeli srpski narod i u kojima
    se poziva na osvetu. Također, izostavljeni su i dijelovi svjedočenja koji nisu bili razumljivi
    ili u kojima se svjedok ogradio, da događaj zapravo prepričava nakon što ga je
    čuo od drugih osoba. Zbog toga što su u prvom dijelu knjige navedeni na relevantnim
    izvorima utemeljeni podaci o ubijanju i patnjama žrtava, u drugom dijelu knjige,
    u svjedočanstvima žrtava ostavljeni su neki brojčani podaci, iako je primjetno da
    se razlikuju od podataka navedenih u prvom dijelu knjige, kao i od podataka koje
    o istom događaju spominju drugi svjedoci, što je uobičajeno kad se radi o memoarskom
    gradivu. Stoga brojeve navedene u ovdje objavljenim svjedočanstvima treba
    dodatno provjeriti.
    Pojedina svjedočanstva toliko su mučna pa treba upozoriti čitatelje da je njihov
    sadržaj uznemirujući. Nakon zločina Holokausta, činilo se da ljudi više nikad neće
    moći činiti takvo zlo drugim ljudima, samo zato što su druge nacionalnosti ili vjere.
    No, zločin se ponovio 1991. u Hrvatskoj, a potom u Bosni i Hercegovini. Upravo na
    području Općine Prijedor dogodio se na najstrašniji način. Zato je odlučeno da se,
    uz znanstvenu studiju o događajima u Općini Prijedor, objave i sjećanja žrtava, kako
    bi se autentičnim svjedočanstvima o zvjerskom odnosu ljudi prema ljudima čitateljima

    poslala snažna poruka, zapravo vapaj, da učine sve što je u njihovoj moći da se
    takvi zločini ne ponove.
    S kolegom Mujom Begićem razgovori o suradnji započeli su već 2012. godine
    u Zagrebu, za vrijeme trajanja manifestacije „Dani bijele trake“, koju u spomen na
    ubijene Bošnjake – muslimane i Hrvate u Općini Prijedor svake godine organizira
    Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba. Kolega je tada upoznat s memoarskim
    gradivom žrtava zločina srpskih snaga u Prijedoru i okolici, a njegovo
    objavljivanje potaknuo je pronalazak više stotina žrtava („435 slučajeva“) u masovnoj
    grobnici Tomašica kraj Prijedora u jesen 2013. i spoznaja o razmjerima zločina
    nad Bošnjacima i Hrvatima u Općini Prijedor, koje su srpske vlasti na tom području
    pokušale zataškati.
    Sadržaj ove knjige podsjeća i upozorava na činjenicu da je velikosrpska politika
    uzrok raspada Jugoslavije i rata koji je 1991. započeo u Hrvatskoj i proširio se na Bosnu
    i Hercegovinu. Velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, a potom i na Bosnu i Hercegovinu
    međunarodna zajednica ne samo da nije uspjela spriječiti, nego je uvođenjem embarga
    na oružje u zemlje bivše Jugoslavije, u rujnu 1991., onemogućila žrtvama uspješniju
    obranu. Na neki način „ohrabrena“ (ne)djelovanjem, odnosno izostankom prave reakcije
    međunarodne zajednice na okupaciju gotovo trećine teritorija Republike Hrvatske,
    srpska vojna sila se nakon postignutog mirovnog sporazuma s Hrvatskom, potpisanog
    u Sarajevu 2. siječnja 1992., koji je predvidio dolazak snaga UN-a u Hrvatsku,
    mogla posvetiti osvajanju BiH. Cilj velikosrpskoga projekta – da „svi Srbi žive u jednoj
    državi“, početkom1990-ih mogao se ostvariti samo vojnim putem, osvajanjem znatnih
    dijelova Hrvatske i gotovo cijele BiH, a zamisao o etnički čistim „srpskim područjima“
    mogla se provesti samo zločinima nad nesrpskim stanovništvom i njihovim protjerivanjem.
    Događaji na području Prijedora 1992. primjer su na koji način se početkom
    1990-ih pokušala provesti ideja o „etnički homogenoj srpskoj državi“.
    Upravo takva formulacija i odgovornost vodstva tadašnje Srbije za pokušaj
    ostvarenja toga cilja, navedena je u članku 426 presude Međunarodnoga suda pravde
    u Haagu (od 3. veljače 2015.), u procesu u kojem je Republika Hrvatska 2. srpnja
    1999. tužila Saveznu Republiku Jugoslaviju, a kasnije Srbiju, zbog povrede odredbi
    Konvencije UN-a iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida: „According
    to the ICTY (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia), the leadership
    of Serbia and that of the Serbs in Croatia, inter alia, shared the objective of creating
    an ethnically homogeneous Serb State“ (Application of the Convention on the
    Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Judgment – International Court
    of Justice, 3 February 2015). Međunarodni sud pravde u Haagu odbio je hrvatsku tužbu

    protiv Srbije za genocid (uz obrazloženje da ubojstva pripadnika „zaštićene
    skupine“, odnosno Hrvata, nisu bila takvih razmjera da „pridonose fizičkom ili biološkom
    uništenju grupe“, odnosno da nije dokazana namjera – „mens rea“ Srbije),
    kao što je svojedobno (2007.) odbio istu tužbu BiH protiv Srbije, iako je potvrdio
    postojanje genocida nad Bošnjacima – muslimanima u Srebrenici (BiH), za koji su
    odgovorne srpske vojne snage (za Srbiju je utvrđeno samo da je prekršila Konvenciju
    o genocidu jer nije spriječila masakr u Srebrenici). Jednako tako, u spomenutoj presudi
    od 3. veljače 2015. u slučaju Hrvatska protiv Srbije, Sud je potvrdio da su „JNA
    i srpske snage počinile veliki broj ubojstava na većem broju lokacija u Hrvatskoj
    (praktično na cijelom okupiranom području RH – istočna i zapadna Slavonija, Banovina,
    Kordun, Lika i Dalmacija), te da su ta ubojstva počinjena sustavno nad pripadnicima
    ‘zaštićene grupe’ i da je postojanje djela genocida – ‘actus reus’ iz čl. 2(a)
    Konvencije utvrđeno (pa čak i postojanje ‘mens rea’ genocida u nekim područjima,
    ali ne i odgovornost Srbije za genocid)“. Činjenica da su Hrvatska i BiH tužile Srbiju
    za zločin genocida, jasno upućuje na zaključak čija je politika odgovorna za rat i
    stradanja u Hrvatskoj i BiH početkom 1990-ih.
    Naslovnica knjige govori o tome kako su nakon okupacije Prijedora srpske vlasti
    postupale prema Bošnjacima i Hrvatima, koji su morali oko ruku nositi bijele trake,
    a na svoje kuće isticati bijele plahte, kako bi se jasno vidjelo tko nije Srbin i čija imovina
    nije srpska. Takvo rasističko ponašanje srpske okupacijske vlasti već su provodile
    u Hrvatskoj, u jesen 1991., posebice na području istočne Slavonije.
    Svjedočanstva žrtava navedena u drugom dijelu knjige Hrvatski memorijalno-
    dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu preuzeo je od Hrvatskog
    informativnog centra (dalje: HIC), uz odobrenje gospodina Ante Belje, koji je tijekom
    rata bio voditelj HIC-a. Sva svjedočanstva su snimljena kao zvučni zapisi, koji
    su pohranjeni i čuvaju se u audio formatu u Zbirci memoarskog gradiva Hrvatskog
    memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a dio svjedočanstava je i
    u pisanom obliku, potpisan od autora svjedočanstva te njegova ispitivača i svjedoka
    ispitivanja.
    O zločinima nad nezakonito zatočenim žrtvama, te o silovanjima u logorima na
    području Općine Prijedor, govori i knjiga Jadranke Cigelj Apartman 102 (Zagreb,
    2002.).
    Dio spomenutih svjedočanstava je već 1994. godine dostavljen Međunarodnom
    kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu (dalje: MKSJ), a Graham T. Blewitt,
    tada zamjenik glavnog tužitelja MKSJ-a Richarda J. Goldstonea, govoreći o njihovoj
    vrijednosti, ocijenio ih je kao „neprocjenjiv materijal“ (pismo od 10. listopada 1994.

    iz Ureda tužitelja, gospodinu Šimunu Penavi iz Centra za prikupljanje dokumentacije
    i obradu podataka o Domovinskom ratu, koji je bio Istraživački odjel Hrvatskog
    informativnog centra). Zbog sadržaja i osjetljivosti iznesenih podataka, G. T. Blewitt
    je prije toga u pismu HIC-u (12. srpnja 1994.) naglasio da će svjedočanstva biti tretirana
    kao „povjerljivi materijal zaštićen sigurnosnim mjerama usvojenim od strane
    Ureda (tužitelja, op. ur.)“. Svjedočanstva su dio projekta HIC-a, koji se vodio pod nazivom
    „Studija o Općini Prijedor, općina u sjeverozapadnoj Bosni: navodi o genocidu
    i masovnim kršenjima elementarnih ljudskih prava“. Projekt je pismeno (Bergen,
    28. lipnja 1994.) pohvalila Ekspertna komisija UN-a, osnovana prema Rezoluciji 780
    (1992.) Vijeća sigurnosti UN-a, naglasivši u dopisu da je „svim izjavama preživjelih
    rukovano po striktnim zahtjevima za povjerljivošću“, a istoga se držalo i uredništvo
    ove knjige u njenom drugom dijelu, u kojem su objavljena svjedočanstva žrtava:
    U ime Ekspertne komisije želim iskazati zahvalnost za značajan doprinos u radu
    na Projektu Prijedor gđi Jadranki Cigelj, g. Luki Gavranoviću i g. Andriji Pavičiću i
    ostalim djelatnicima Hrvatskog informativnog centra.
    Unatoč nedostatku vremena i UN financiranja, Projekt Prijedor je napravljen
    iznad svih optimističkih očekivanja. Blizu 400 preživjelih u događajima u Općini Prijedor
    su bili intervjuirani u različitim zemljama i kontinentima. Uz to, Projekt Prijedor
    je usredotočen na izvještaje lokalnih srpskih medija o događajima i usmjeren je na
    istraživanje u kontekstu tih događaja.
    Stotine osoba su prezentirali opise različitih dijelova događaja, te također i različite
    dimenzije tih događaja – međutim razlike su bile samo u detaljima. Gledano općenito,
    svi su svjedoci isto govorili. Također, dostupni izvještaji srpskih medija i izjave srpskih
    vođa stranim posjetiteljima u tim područjima – a među njima su bile i službene delegacije
    – mnogo češće potvrđuju opće ukupne informacije koje su dobivene od žrtava i
    svjedoka.
    Izjave su bile izvađene i ubačene u poglavlja u određenom redu da bi se čitatelju
    olakšalo razumijevanje. Izjave svjedoka nisu bile redigirane ili prerađene (sačuvane za
    nebitne lingvističke korekcije). Neke izjave su bile prevedene na njihovu sadašnju verziju
    engleskog jezika. U takvom organiziranom obliku ove su izjave bile prezentirane
    Uredu tužitelja (Međunarodnog suda za zločine za bivšu Jugoslaviju) u kolekciji od 4
    uvezana sveska na više od 900 stranica. Ustupanje izjava bilo je 2. svibnja 1994.
    Svim izjavama preživjelih rukovano je po striktnim zahtjevima za povjerljivošću.
    Sve kopije izjava bilo papirnate ili elektroničke, bile su prenesene u Ured tužitelja ili
    uništene. Niti jedna kopija Projekta Prijedor nije uključena ni u jednu bazu podataka.

    16. lipnja 1994. bile su dovršene dodatne analize, tj. zasebni svezak od 142 stranice
    koji će UN na vrijeme objaviti. Final Report of the Commission of Experts (Završni izvještaj
    Ekspertne komisije) sadrži pripadajuću kopiju kratkog sažetka analize.
    Projekt Prijedor ne bi nikada mogao biti završen da nije bilo velikodušnosti vlada
    i individua koji su na poziv UN-a bezrezervno pridonijeli njegovoj izradi. Sve zajedno,
    nekoliko stotina osoba na različite je načine pridonijelo izradi Projekta Prijedor.
    Zahvaljujem i poštujem sve one koji su u njemu sudjelovali. Koristim ovu priliku da u
    moje ime zahvalite i svima onima koji su radili pod Vašim nadzorom.
    Otkrića Projekta Prijedor povjerena su Uredu tužitelja i prezentirana od strane v.
    d. tužitelja Grahama T. Blewitta kojeg visoko poštujem, a Ured tužitelja toplo preporučujem
    za daljnju suradnju. Između ostalog, za kontinuitet Projekta Prijedor zaslužan
    je moj izvrsni prijašnji asistent Ekspertne komisije, Mr. Morten Bergsmo koji je sada
    zaposlen kao pravni savjetnik u Uredu tužitelja.
    Originalne novine koje sam upravo primila od Vas, odnijet ću na čuvanje u Ured
    tužitelja koji ću posjetiti idući tjedan.
    Iskreno zahvaljujem na Vašoj suradnji
    Hanne Sophie Greve, član komisije

Comments are closed.