Dokumenti (knjiga 7)

Dokumenti (knjiga 7)Dokumenti vojne provenijencije ‘Republike Srpske Krajine’ (siječanj-lipanj 1993.)

Dokumenti (knjiga 7)
Predgovor

Dokumenti vojne provenijencije ‘Republike Srpske Krajine’ (siječanj-lipanj 1993.) sedma su knjiga u seriji koju je pod naslovom „Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti“, od 2007. počeo objavljivati Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar). U knjizi su predstavljeni dokumenti iz arhivskog gradiva „Republike Srpske Krajine“ (RSK) koji se čuvaju u Centru i drugim arhivskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Objavljeni su kronološkim slijedom s potrebnim znanstvenim aparatom, a obuhvaćaju razdoblje od 8. siječnja do 30. lipnja 1993. godine. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili preslike originala u posjedu su Centra. Prilikom prijepisa dokumenata izvršene su nužne transkripcije radi njihove bolje čitljivosti. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenta koji su u izvorniku oštećeni i na dijelove koji su izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj. Dakako, dokumenti pokazuju stajališta njihovih stvaratelja, odnosno autora, i zahtijevaju posebnu kritičku raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima, kao što su, primjerice, preuveličani podaci o broju ili gubicima hrvatskih vojnika na nekim područjima, optužba da su hrvatski diverzanti htjeli srušiti branu HE „Peruča“ usprkos tome što je poznato da su je upravo srpske snage minirale i aktivirale eksploziv, o događajima iz II. svjetskog rata, koji su 1990/1991. velikosrpskim ideolozima poslužili za homogenizaciju Srba s ciljem njihove pobune protiv hrvatske vlasti, itd.
Zaštitne snage UN-a (UNPROFOR) raspoređene u Hrvatskoj tijekom 1992. uspjele su osigurati relativno mirnije razdoblje, ali nisu ispunile većinu preuzetih obveza: nisu zaštitile preostalo nesrpsko stanovništvo u UNPA zonama, nisu omogućile cestovnu komunikaciju preko okupiranog teritorija Republike Hrvatske i povratak prognanika u svoje domove, a dokumenti pokazuju da nisu uspješno provele ni razoružanje pobunjenih Srba, jer su oni sastave svojih jedinica, primjerice u 18. korpusu, mogli naoružati oružjem „iz tajnih skladišta i do 70%, bez izuzimanja naoružanja iz skladišta pod kontrolom UN“ (document br. 164). Uostalom, zapovjednik 18. korpusa SVK, pukovnik Milan Čeleketić, je zapovjedništvu Kanadskog bataljuna zaštitnih snaga UN-a u zapadnoj Slavoniji poručio: „Srbima nećete uspeti oduzeti lično oružje u meri u kojoj su oni u stanju da ga ponovo pribave“ (dokument br. 340).
Zaštitne snage UN-a nisu riješile ni pitanje „ružičastih zona“, kako su nazvani dijelovi okupiranog teritorija RH koji su prema Vanceovom planu trebali odmah i bezuvjetno biti vraćeni u ustavnopravni poredak RH, čemu su se usprotivili pobunjeni Srbi i doveli u pitanje provedbu toga mirovnog plana. Hrvatska je, doduše, zbog pristanka da ti okupirani dijelovi kao posebne zone nakratko pripadnu UNPA sektorima Zapad, Sjever i Jug, dobila priznanje za kooperativnost i zahvalnost predstavnika UN-a zbog spremnosti na kompromis radi postizanja mirnog rješenja krize, čak i uz kratkoročno pristajanje na nepovoljnije rješenje, ali je usprkos obećanju i obvezi međunarodnih snaga da se taj problem riješi „u najkraćem roku“, kraj godine dočekala prometno i gospodarski izolirana. Primjerice, cjelokupni cestovni promet između Dalmacije i ostalog slobodnog dijela hrvatske države ovisio je o trajektnoj vezi „kopno – otok Pag“ i raketama JNA oštećenom „Paškom mostu“. Budući da se takvo stanje više nije moglo trpjeti (i srpski izvori „problem odsječenosti Dalmacije“ ističu kao prednost za „RSK“ u ratu protiv Hrvatske – dokument br. 128), a zbog neučinkovitosti međunarodnih snaga, hrvatske vojno-redarstvene snage su 22. siječnja 1993. pokrenule oslobodilačku operaciju „Gusar“ (poznatija pod imenom „Maslenica“) s ciljem oslobađanja zadarskog zaleđa i izgradnje pontonskog mosta na mjestu srušenoga „Masleničkog mosta“, kako bi se omogućila normalnija cestovna veza između sjevera i juga Hrvatske. Odmah potom, 28. siječnja 1993., Hrvatska vojska oslobodila je Hidrocentralu Peruča u okolici Sinja, čime su stvoreni uvjeti za normalizaciju opskrbe Dalmacije električnom energijom.
Dakako, na spomenute oslobodilačke operacije i akcije hrvatskih snaga reagirale su oružane snage „RSK“, potpomognute jedinicama i dobrovoljcima iz Srbije, Crne Gore, Kosova, Bosne i Hercegovine, pa čak i iz Rusije (spominju se četničke jedinice, pripadnici srpske Radikalne stranke, „šešeljevci“, „jovićevci“, specijalna postrojba „Vukova s Vučjaka“, Arkanovi „tigrovi“, članovi „Pokreta za jedinstvenu Srbiju i Jugoslaviju“, veća grupa Kozaka i druge skupine). Podaci u „Izvještaju o izvršenoj mobilizaciji na teritoriju nadležnosti Uprave MO ‘Sjeverna Dalmacija’ (općine Knin, Benkovac, Obrovac i Drniš, op. u.)“, od 1. veljače 1993. (dokument br. str. pov. 33-21) pokazuju da je do 31. siječnja 1993. spomenuta uprava pozvala „15.219 boraca (13.870 rezervnih vojnika, 615 mlađih oficira i 734 oficira)“, a da je uručeno 13.858 poziva, na koje se odazvalo „13.349 boraca (12.188 rezervnih vojnika, 555 mlađih oficira i 606 oficira)“. U Izvještaju je naveden i broj od 596 pridošlih „dobrovoljaca“. Stoga dokumenti u ovoj knjizi najvećim dijelom govore o borbama u zadarskom zaleđu (zapovijedi za napad, izvješća o borbama, rezultatima napadnih akcija i gubicima) i potezima vlasti „RSK“ poduzetim u cilju vraćanja izgubljenog teritorija. O žestini spomenutih borbi svjedoči podatak da su od 22. siječnja do 2. veljače 1993. srpske postrojbe imale 82 poginula i 267 ranjenih boraca, a da su u sljedeća dva mjeseca (do kraja ožujka) gubici narasli na 119 poginulih i 644 ranjena (od kojih su 22 ubrzo umrla u bolnici) „borca iz redova SV RSK“ (dokument br. 303). U spomenutom razdoblju samo je na teritoriju općine Benkovac poginulo 60 boraca i 3 civila (dokument br. 303), a do početka lipnja taj je broj narastao na oko 80 poginulih i isto toliko nestalih (dokument br. 427). Dokumenti „MUP-a RSK“ pokazuju da su već prvoga dana operacije, 22. siječnja, u samo jednoj akciji, na jednom mjestu poginula 22 „borca“ SVK: „oko 11.30 sati na relaciji Sv. Rok – Mali Alan sačekana je u zasjedi i pobijena jedinica ‘plavog bataljona’ koja je išla u pomoć svojim drugovima na Malom Alanu“ (depeša br: 08-02-1/2-20/93; HMDCDR, kutija 6043). No, dokumenti MUP-a „RSK“, koji detaljno govore o borbama u zadarskom zaleđu u prvoj polovici 1993., objavljeni su u sljedećoj knjizi dokumenata (br. 8) iz ove serije („Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti“).

Suočeno s teškom situacijom na bojištu, vodstvo „RSK“ u Hrvatskoj opet je zatražilo pomoć Srbije i Vojske Jugoslavije, čiji je Generalštab bio zabrinut zbog nekontroliranog i neracionalnog trošenja „svih vrsta rezervi za život i vođenje oružane borbe“ koje je bivša JNA „u značajnim količinama“ i „za duži period“ ostavila pobunjenim Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini („u RSK i RS“) prilikom napuštanja tih prostora (dokument br. 135). Opskrba SVK znatno se pogoršala u svibnju 1993., nakon što je UNPROFOR pojačao kontrolu prelaza iz Jugoslavije na rijeci Drini, što je pogodovalo razvoju „šverca“ i kriminala. Nedostajali su rezervni dijelovi za motorna vozila, odore, čizme, cigarete, sredstva za higijenu i drugo, a razmjere nestašice goriva najbolje pokazuje razmišljanje pojedinih zapovjednika SVK o potrebi „mobilizacije konja i zaprežnih kola“ (dokument br. 383). Dokumenti pokazuju postojanje nesuglasica u vojnim snagama „RSK“, ponajviše između pridošlih dobrovoljaca i domicilnih postrojbi, koje su dovodile do oružanih incidenata. Primjetno je nezadovoljstvo „aktivnim vojnim licima“ iz bivše JNA. Ono se očituje i u propovijedi nekog popa Miloša iz Vrhovina o potrebi „formiranja jedinice na tradicijama četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata Momčila Đujića“ i „davanja nove zakletve ‘prave četničke’ na Đurđevdan, gde bi prisustvovao i Nikanor (Bogunović, vladika gornjokarlovački, op. u.)“, jer je „došlo vreme da se konačno rasčisti sa crvenima” (dokument br. 355).
Dokumenti svjedoče da su u planovima djelovanja topništva SVK bili predviđeni civilni ciljevi („vrlo frekventno mjesto“ u Šibeniku, dokument br. 286) i da su gradovi gađani (dokumenti br. 201, 291, 352), iako postoji upozorenje „potčinjenim komandantima da nemaju odobrenje za gađanje gradova“ te da je „svako iskakanje kao rezultat samovolje štetno“ (dokument br. 123), odnosno da se napadi na naseljena mjesta „izvode isključivo prema odluci zapovjednika ili zamjenika zapovjednika Glavnog štaba SVK jer NATO prijeti da će reagirati zbog granatiranja Šibenika, Zadra i Biograda“ (dokument br. 359).
Veći broj dokumenata objavljenih u ovoj knjizi, u kojima se spominju ubojstva ili maltretiranje, pljačka i teror srpskih ekstremista i radikala nad osobama nesrpske narodnosti (uglavnom Hrvata), ali i Srba, svjedoči o teškim uvjetima života i bezakonju na okupiranom teritoriju RH, zbog čega je dio Hrvata zatražio prelazak na slobodne dijelove hrvatske države, a „želja za odlaskom iz RSK“ bila je primjetna i kod dijela Srba (dokument br. 164). U tim dokumentima je i podatak da je tijekom 1992. samo na području istočne Slavonije ubijeno oko 150 osoba nesrpske nacionalnosti, a u opisu pojedinih slučajeva likvidacije katkad su navedeni njihovi počinitelji ili osobe osumnjičene za ta zlodjela. Dokumenti pokazuju da snage UN-a nisu mogle zaštititi nesrpsko stanovništvo u UNPA područjima te da su uz njihovu pratnju (radi sigurnosti) stanovnici odlazili iz svojih domova u izbjeglištvo, odnosno u progonstvo; samo u veljači 1993. je oko 350 Hrvata u kamionima UNPROFOR-a napustilo svoje domove na području „kninske i drniške krajine“ (dokument br. 151). Jednako tako, dokumenti u ovoj knjizi svjedoče o „masovnom“ rušenju i paljenju kuća hrvatskih, ali i srpskih vlasnika (dokument br. 236). Tako je u Dnopolju u općini Lapac zapaljena i kuća potpredsjednika Sabora RH Milana Đukića (dokument br. 330), koji se zalagao za mirno rješenje srpskog pitanja i suživot Hrvata i Srba. Doduše, podnesene „krivične prijave“ i određene stegovne mjere pokazuju namjeru vlasti da se počinitelji zločina katkad i kazne (dokumenti br. 142, 246, itd.), no neshvatljivo je da su ubojice civila (koji su pronađeni zaklani) mogle biti „kažnjene“ samo otpuštanjem iz jedinice (dokument br. 90). O uvjetima u kojima su živjeli Hrvati na okupiranom području govore podaci o mobilizaciji Hrvata i njihovom korištenju kao radne snage (dokument br. 68). U tom smislu znakovito je sigurnosno izvješće 11. korpusa SVK da Srbi na vukovarskom području, posebice Srbi iz vukovarskog naselja Petrova gora – isticani kao „prvoborci u Vukovaru“, prigovaraju zbog „velikog procenta Hrvata u Vukovaru, koji navodno ne bivaju angažovani u mobilizacijskim pozivima“, te zbog njihove brojnosti „u kombinatu Borovo“ (dokument br. 463).
Odnos srpskih vlasti prema snagama UN-a prilagođavao se situaciji na terenu; od preporuka svojim jedinicama da se suzdrže od provociranja i neprijateljstava prema UNPROFOR-u, jer je to od „vitalnog interesa za srpsku stvar“ i zbog straha od intervencije NATO saveza, do spremnosti da u slučaju napada NATO snaga napadnu „jedinice UNPROFOR-a članice NATO koje učestvuju u vojnoj intervenciji s ciljem: naneti maksimalne gubitke i oduzeti borbenu tehniku“ (dokument br. 350). Vodstvo SVK uvjeravalo je svoje podčinjene da je mandat snaga UNPROFOR-a „zaštita teritorija RSK“ (dokument 61) i „srpskog naroda u RSK do političkog rešenja sukoba“, da je „ključna i nezamenjiva politika u ovom momentu dugo zadržavanje UNPROFOR-a na prostoru RSK“ s namjerom da ih se uspije „pomeriti na granice RSK“ (dokument br. 190), odnosno da je cilj srpske strane u budućim pregovorima „da linija razgraničenja bude ona linija koja je postignuta Sarajevskim sporazumom od 3. januara 1992. godine i da se ta linija zaštiti i obezbeđuje od strane UNPROFOR-a“ (dokument br. 400).
Ipak, početkom 1993. dio Srba u zapadnoj Slavoniji shvatio je bezizlaznost položaja „Krajine“, pa je nakon „kontakta koje je forsirala vlada Hrvatske“ s predstavnicima hrvatske vlasti 18. veljače 1993. u Daruvaru potpisao „Daruvarski sporazum“ o postupnoj normalizaciji međusobnih odnosa (dokument br. 180). Jedan od potpisnika sporazuma koji su „na terenu zagovarali politiku pomirenja sa rukovodstvom RH i povratak pod hrvatsku vlast“ bio je Veljko Džakula (dokument br. 280). No, vlasti u Kninu spriječile su daljnje razgovore o tome. Nažalost, među vodećim političarima i vojnim zapovjednicima u „RSK“ prevladavalo je mišljenje da „srpski narod u Krajini nema perspektive za svoj opstanak ni u kakvoj varijanti hrvatske države“ (dokument br. 66), odnosno da je „svaka druga opcija ili alternativa koja zagovara ‘suživot’, ‘specijalni status’ ili autonomiju u ustaškoj Hrvatskoj (srpskom, op. u.) narodu neprijateljska, neprihvatljiva i zlonamerna“ (dokument br. 164). U skladu s takvim mišljenjem je zabrinutost srpskog vodstva zbog „propagandnog angažiranja“ UNPROFOR-a „u zagovaranju suživota s Hrvatima“ (dokument br. 158), kao i odbijanje Skupštine RSK da prihvati Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 815, jer se u njoj „o RSK govori kao o integralnom delu Hrvatske“ (dokument br. 354).
U brojnim izvješćima govori se o moralu u postrojbama SVK i načinu kako ga poboljšati. Poseban problem predstavljala je nespremnost dijela „krajišnika“ na sudjelovanje u napadnim akcijama izvan „svoga mesta“. Tomu u prilog govori komičan podatak da su mještani sela u skradinskom zaleđu u strahu da se ne „otvori novi front na tom delu, noć uoči predviđenog napada na s. Bićine (drže ustaše) napili pridošlu srpsku dobrovoljačku jedinicu i razvukli je po kućama u nameri da ne idu u napad“ (dokument br. 98). Svjestan problema, Glavni štab SVK je „u cilju stvaranja jedinstvene operativne rezerve ofanzivnog karaktera“ i „kao preteču profesionalne SVK“ pokušao „hitno formirati 1. jurišnu brigadu Vojske RSK“ (dokumenti br. 184, 216, 240), ali zbog otpora njenom popunjavanju od spomenute namjere u prvoj polovici 1993. morao je odustati (dokument br. 356). Dakako, ostali su prijedlozi o formiranju profesionalne vojske (dokument br. 460), kao i glavni cilj srpske politike, koji se mogao ostvariti samo vojnim putem: „ujedinjenje sa Republikom Srpskom, a zatim i sa Srbijom, odnosno Saveznom Republikom Jugoslavijom“ (dokument br. 371).
Urednik knjige