Dokumenti (knjiga 5)

Dokumenti (knjiga 5)Dokumenti vojne provenijencije “Republike Srpske Krajine” (srpanj-prosinac 1992.)

Dokumenti ( knjiga 5)

Dostupno, svibanj 2009.

Knjiga Dokumenti vojne provenijencije „Republike Srpske Krajine“ (srpanj-prosinac 1992.), urednika Mate Rupća, peta je knjiga u seriji koju je pod naslovom Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti. U knjizi su predstavljeni dokumenti vojne provenijencije iz arhivskog gradiva „Republike Srpske Krajine“ (RSK) koji se čuvaju u Centru i drugim arhivskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Objavljeni su kronološkim slijedom s potrebnim znanstvenim aparatom, a obuhvaćaju razdoblje od 1. srpnja 1992. do kraja prosinca 1992. godine. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili preslike originala u posjedu su Centra. Prilikom prijepisa dokumenata izvršene su nužne transkripcije radi njihove bolje čitljivosti. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u uglate zagrade, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenta koji su u izvorniku oštećeni ili izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj. Dakako, dokumenti pokazuju stajališta njihovih stvaratelja, odnosno autora, i zahtijevaju posebnu kritičku raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima.
Nakon miljevačke akcije (lipanj 1992.) te raspoređivanja zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), u Hrvatskoj su uglavnom prestale vojne aktivnosti, osim na jugu Hrvatske gdje su borbe nastavljene. Kontrolu nad okupiranim područjem Republike Hrvatske umjesto JNA, koja se „službeno“ povukla iz Hrvatske, uglavnom su preuzele lokalne srpske snage, a okupirano područje na jugu Hrvatske zaposjeo je hercegovački korpus, popunjen Srbima iz Bosne i Hercegovine. S manjim snagama, u tom korpusu sudjelovale su i jedinice pobunjenih Srba iz Hrvatske. Akcijom „Tigar“ Hrvatska vojska je početkom srpnja 1992. deblokirala Dubrovnik, akcijom „Oslobođena zemlja“ sredinom kolovoza uspostavljeni su novi obrambeni položaji na rubu Popova polja prema Trebinju, a oslobađanjem Cavtata i Konavala krajem listopada hrvatske snage izašle su na granicu prema Hercegovini i Crnoj Gori.
Dolazak zaštitnih snaga UNPROFOR-a oslobodio je značajne snage pobunjenih Srba iz Hrvatske za zajedničke vojne akcije sa Srbima iz Bosne i Hercegovine u Bosanskoj Posavini, na tzv. „koridoru“. U zajedničkoj operaciji „Koridor 2“ srpske snage su u ljeto 1992. osvojile Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Modriču i Odžak, a početkom listopada 1992. hrvatske snage napustile su Bosanski Brod. Pod nadzorom Hrvata ostao je samo mostobran kod Orašja. Time je uspostavljena veza između okupiranih teritorija u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini sa Srbijom i Jugoslavijom. Koridor je bio od životne važnosti za opskrbu pobunjenih Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a time i za nastavak njihovih vojnih aktivnosti.
Prije povlačenja JNA iz Hrvatske, Generalštab JNA izvršio je transformaciju teritorijalne obrane RSK. S obzirom na to da su prema Vanceovom mirovnom planu jedinice TO morale biti demobilizirane, a oružje vojnih snaga stavljeno pod kontrolu zaštitnih snaga UN-a, osnovane su Posebne jedinice milicije (PJM), jačine osam brigada, koje su zapravo preuzele ulogu jedinica TO. U mirnodopsko vrijeme one su bile pod komandom Ministarstva unutrašnjih poslova RSK, a u vrijeme rata pod komandom Glavnog štaba i zonskih štabova TO RSK. Već sredinom listopada 1992. teritorijalna obrana RSK je preimenovana u Vojsku RSK, a Glavni štab TO u Glavni štab Vojske RSK. Pod njegovu komandu stavljene su sve brigade PJM koje su trebale činiti „A ešalon“ obrane RSK. „Komandanti“ brigada PJM postaju načelnici zonskih štabova, operativnih grupa, a krajem 1992. i početkom 1993. novoosnovanih korpusa.
Prema Vanceovom planu, u zaštićene – tzv. UNPA zone nisu ušla neka područja općina (Šibenik, Drniš, Zadar, Gospić, Ogulin, Karlovac i dr.) koja su Srbi okupirali tijekom 1991., a nisu bila nastanjena Srbima. Ta područja trebala su odmah i bezuvjetno biti vraćena pod suverenitet Hrvatske, no tome se protivilo srpsko vodstvo. Zahvaljujući spremnosti na kompromis hrvatskog vodstva i predsjednika RH Franje Tuđmana, kao privremeno rješenje, ta su područja imenovana tzv. ružičastim zonama. Međunarodna zajednica obvezala se “u najkraćem roku” vratiti ih u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. No, to se nije dogodilo. UNPROFOR, Civilna policija UN-a i vojni promatrači trebali su preuzeti odgovornost za narušavanje primirja, kršenje ljudskih prava i zaštitu stanovništva. No, pobunjeni Srbi su snage teritorijalne obrane zamijenili „prekomjernim brojem pripadnika milicije, koji nije bio proporcionalan strukturi stanovništva“ na tom području. UNPROFOR je bezuspješno tražio od vodstva pobunjenih Srba da poštuju Vanceov plan, no problem demilitarizacije i razoružavanja jedinica pobunjenih Srba nije bio riješen. Prema Rezoluciji 743 Vijeća sigurnosti UN-a sve naoružanje, osim „kratkog“ koje se nosi na opasaču, moralo se predati UNPROFOR-u te pohraniti u skladišta sistemom duplih brava.Međutim,lokalna policija i granična policija RSK bila je opremljena teškim naoružanjem, od pušaka do teških mitraljeza i oklopnih transportera, što je izazivalo proteste UNPROFOR-a, ali pobunjeni Srbi nisu odustajali.Čak su u rujnu 1992. proveli mobilizaciju tenkovskih i topničkih jedinica, pravdajući to „redovnim održavanjem tehnike“, te iste podredili komandama brigada PJM.
Vojska RSK u potpunosti je kadrovski i financijski zavisila od pomoći Srbije i Savezne Republike Jugoslavije. Sva „aktivna vojna i građanska lica“ u vojnim jedinicama pobunjenih Srba vodila su se kao lica upućena na privremeni rad iz Vojske Jugoslavije, a postavljenja su dobili na teritoriju Savezne Republike Jugoslavije. Njihov rad se smatrao službenim putovanjem, pa su uz redovni osobni dohodak dobivali i dnevnice za službena putovanja. Tako je sredinom listopada 1992. iz Vojske Jugoslavije u Vojsci RSK boravilo na „službenom putu“ 257 aktivnih vojnih lica, koja su uglavnom bila postavljena na čelne dužnosti u Glavnom štabu te zapovjedništvima jedinica TO i Posebnih jedinica milicije RSK.
Jednako tako, dokumenti objavljeni u ovoj knjizi svjedoče da su zbog besperspektivnosti hrvatski građani srpske narodnosti okupirano područje RH, odnosno samoproglašenu RSK, počeli napuštati već 1992. (primjerice, dokument br. 99). Svjedoče i o bezakonju koje se, između ostaloga, očitovalo u „masovnom“ rušenju i paljenju kuća – i hrvatskih i srpskih vlasnika – na okupiranom području (primjerice, dokumenti br. 100, 135, 145), pa bi bilo zanimljivo precizno utvrditi koliko je kuća srušeno od 1991. do drugog dana „Oluje“, a koliko od tada do kraja 1995. godine. Među zanimljivim navodima u dokumentima objavljenim u ovoj knjizi je priznanje da je na početku agresije na RH 1991. JNA bila znatno bolje naoružana od hrvatskih snaga, odnosno „da je ratna dejstva izvodio moderno naoružan i opremljen 5. korpus JNA i to u vreme kada suprotna strana nije bila ni blizu organizovana i naoružana kao što je sada“ (dokument br. 188), da su na povlačenje hrvatskih građana srpske narodnosti iz zapadne Slavonije „sa svojih ognjišta“ 1991. utjecali „paravojni sastavi četnika iz Srbije i druge struje“ (dokument br. 226), te kako su „oficiri“ JNA Srbima u zapadnoj Slavoniji u ljeto 1991. dijelili oružje (dokumenti br. 227 i 228). Dakako, dokumenti svjedoče i o zločinima nad preostalim Hrvatima u UNPA zonama.