Dokumenti (knjiga 3)

Dokumenti (knjiga 3)Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija Oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (siječanj-lipanj 1992.)

Dokumenti ( knjiga 3)Zagreb, 2008.

Cijena knjige: 156,00 kn.

Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija Oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (siječanj-lipanj 1992.), urednika Mate Rupića, treća je knjiga u seriji Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti.
Knjiga započinje Izvješćem Komande 180. mtbr Komandi 9. korpusa JNA o realizaciji plana „Udar“ i čišćenju terena na širem području sela Pridraga, Paljuv, Starigrad i Podgradina, te o situaciji u Novigradu nakon što su ga zauzele jedinice JNA, a završava Potvrdom Štaba TO Glina, da je  specijalna jedinica tzv. „Šiltova grupa“ koja je napravila brojne zločine 1991 i 1992. do povlačenja jedinica JNA (15. 03. 1992.) bila pod komandom 1. OG JNA i prema potrebi izvršavala zadatke za jedinice iz sastava 1. OG. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili preslike originala u posjedu su Centra. Prilikom prijepisa dokumenata izvršene su nužne transkripcije radi njihove bolje čitljivosti. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno ako je neki dio dokumenta izostavljen ili je izvornik oštećen. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj. Dakako, dokumenti pokazuju stajališta njihovih stvaratelja, odnosno autora, i zahtijevaju posebnu kritičku raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima.
Do kraja 1991. rat u Hrvatskoj izazvao je veliku pozornost međunarodne javnosti. Europska zajednica i Ujedinjeni narodi nastojali su postići političko rješenje sukoba i spriječiti širenje rata na ostala područja bivše Jugoslavije. Posebni izaslanik generalnog tajnika UN-a Cyrus Vance krajem 1991. predstavio je plan za pacifikaciju Hrvatske i demilitarizaciju područja pod nadzorom pobunjenih Srba, koji je predvidio dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku. Pitanje prihvatiti ili ne prihvatiti taj plan izazvalo je žestoke sukobe unutar vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj, ali i sukobe između stvarnih vođa oružane pobune Srba u Hrvatskoj i agresije na Hrvatsku iz Jugoslavije i Srbije (vojni vrh JNA i Milošević) i političkog vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj (Milan Babić i njegove pristaše). Plan je predviđao povlačenje JNA iz Hrvatske, a to je izazvalo konsternaciju kod pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su zaprijetili da će se u slučaju povlačenja JNA iz Hrvatske evakuirati zajedno s njom. Vodstvo RSK podobno Miloševiću pristalo je na Vanceov plan, pa je Vijeće sigurnosti 24. veljače 1992. donijelo Rezoluciju 743 o pokretanju mirovne operacije i slanju zaštitnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku. UNPROFOR je trebao preuzeti zaštitu stanovništva u četiri zaštićene zone (UNPA), koje su obuhvaćale područje 18 općina “u kojima Srbi čine većinu ili pak značajnu manjinu stanovništva i gdje su međusobne napetosti dovele do oružanih sukoba”. Istodobno s pristizanjem snaga UNPROFOR-a, u proljeće 1992. JNA je počela napuštati Hrvatsku, a teško oružje pobunjenih Srba preuzeto je u skladišta pod zajedničkim nadzorom UNPROFOR-a i vlasti tzv. RSK. Osim demilitarizacije područja, snage UN-a trebale su omogućiti: povratak prognanika, zaštitu preostalih Hrvata u UNPA zonama, otvaranje komunikacija i povratak tzv. „ružičastih zona“ (područja koja je JNA osvojila, a u kojima Srbi nisu živjeli u znatnijem broju) pod hrvatsku vlast.
Početkom 1992. JNA i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nastavili su napadnu operaciju „Udar“, s ciljem zauzimanja strateških položaja u zaleđu Zadra radi omogućavanja prodora prema moru i presijecanju Hrvatske na dva dijela. No, nakon potpisa primirja između JNA i Hrvatske u Sarajevu 2. siječnja 1992., te nakon što su 15. siječnja 1992. članice Europske zajednice priznale neovisnost i suverenost Republike Hrvatske u „avnojevskim granicama“, u Hrvatskoj je nastala pozicija „ni rata ni mira“, odnosno sukoba niskog intenziteta. Sarajevsko primirje došlo je u trenutku kad je značajno oslabila inicijativa srpskih snaga, a kad je Hrvatska vojska (HV) ojačala brojčano i organizaciono, te u naoružanju i opremi. Sukladno Vanceovom planu, snage JNA izvučene su u Bosnu i Hercegovinu s kompletnim naoružanjem i zalihama, a primirje u Hrvatskoj omogućilo je srpskim snagama vrijeme za pregrupiranje i slijedeću etapu rata u Bosni i Hercegovini, koja je započela početkom travnja 1992., s dalekosežnim posljedicama i za Republiku Hrvatsku. Početkom travnja 1992. započeli su sukobi na Kupresu, a s južninm krilom svojih snaga JNA (od svibnja Vojska Jugoslavije) je prodirala iz istočne Hercegovine prema dolini Neretve, između Mostara i jadranske obale, ugrožavajući jug Hrvatske. Hrvatske snage izdržale su napad, a u svibnju HV je poduzeo operacije za deblokadu Dubrovnika i oslobađanje teritorija na jugu države.
S dolaskom snaga UN-a u Hrvatsku, vodstvo „RSK“, pod zapovjedništvom Generalštaba JNA (VJ) iz Beograda, počelo je reorganizirati snage teritorijalne obrane koje su do tada bile pod „komandama“ JNA. Krajem veljače 1992. Štab TO SAO Krajine u Kninu preimenovan je u Glavni štab Teritorijalne obrane RSK. Njemu je podređeno šest zonskih štabova Teritorijalne obrane (ZnŠTO). Kako bi izbjegli odredbu Vanceova plana o demilitarizaciji zaštićenih područja i uvijek imali na raspolaganju snage spremne za borbeno djelovanje, početkom 1992. počelo je osnivanje brigada Posebnih jedinica milicije (PJM). U sklopu MUP-a RSK osnovana je Uprava posebnih jedinica milicije, kojoj je bilo podređeno osam brigada PJM. U sastavu brigade PJM nalazili su se granični bataljoni, “bataljoni za obezbeđenje” i druge jedinice.
U vrijeme raspoređivanja snaga UNPROFOR-a, HV je početkom travnja 1992. pretrpio značajne gubitke u ljudstvu i tehnici u pokušaju oslobađanja Baranje. Nasuprot tome, uspješne su bile manje oslobodilačke akcije HV-a na području Nos Kalika, početkom ožujka i brda Križ kod Zadra u svibnju 1992., te nešto veća akcija 21. lipnja 1992. na području Miljevačke visoravni, u zaleđu Šibenika. Miljevačka visoravan nalazila se u tzv. „ružičastoj zoni“ iz koje su Srbi, prema prihvaćenom Vanceovom planu, trebali povući vojne snage i vratiti to područje u ustavnopravni poredak RH. Oslobođeno je nekoliko sela, a Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom 762 osudilo akciju i zatražilo povlačenje hrvatskih snaga na početne položaje, što je Hrvatska odbila.