Zapisi s Banovine 1990., 1991. i 1995.

Dokumenti (knjiga 4)Knjiga Zapisi s Banovine 1990., 1991. i 1995.

Dokumenti ( knjiga 4)

Uvod
Hrvatski memorijalno – dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar) osnovan je radi prikupljanja i sređivanja arhivskoga gradiva iz Domovinskog rata. Jedna od zadaća Centra je da, uz primarne povijesne izvore, zbog njegove iznimne važnosti za utvrđivanje i istraživanje povijesnih činjenica, prikuplja i predstavlja memoarsko gradivo – izjave, zapise, studije i slične radove sudionika Domovinskoga rata, kako bi informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti bile što dostupnije istraživačima i cjelokupnoj javnosti. Naime, privatne zabilješke i intervjui, odnosno sjećanja, izjave, zapisi i studije neposrednih sudionika događaja iz Domovinskoga rata često otkrivaju nepoznate događaje ili nepoznate aspekte dobro poznatog događaja, i redovno bacaju novo svjetlo na neistražena područja. Njima je moguće nadopuniti postojeće dokumente i pomoći da informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti postanu što cjelovitije. Uz to, iznošenje osobnih dojmova važno je za razumijevanje atmosfere i međusobnih odnosa, primjerice, u nekoj postrojbi tijekom izvršavanja zadaća ili nakon nekog izvanrednog događaja.
Upravo zbog toga Centar je, uz seriju zbornika dokumenata pod naslovom Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – dokumenti, pokrenuo i seriju Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – memoarsko gradivo. Dakako, zbog subjektivnog dojma izlagača memoarsko gradivo je podložno i manje objektivnim prosudbama i zaključcima, zbog čega treba biti oprezan u njegovu korištenju, odnosno treba ga obvezno usporediti s dokumentima te s ostalim relevantnim memoarskim gradivom (primjerice, sa svjedočenjem većega broja ljudi o istom događaju, odnosno s autobiografijama ili memoarima ostalih sudionika). To znači da vjerodostojnost memoarskoga gradiva ovisi o tome koliko se njegov sadržaj može potvrditi u nedvojbenom tumačenju događaja o kojima govori, odnosno o tome koliko ga potvrđuju službeni dokumenti i ostali sudionici toga događaja.
Subjektivnost, toliko svojstvena memoarskom gradivu, posebice je primjetna u prepričavanju ratnih događaja, o čemu svjedoči niz primjera u historiografiji i publicistici. Naime, iskustvo pokazuje da je autora ratnih ispovijesti teško spriječiti od eksponiranja samoga sebe, odnosno onoga što je on učinio u ratu ili vojnoj službi, pa ih u teorijskim radovima o usmenoj povijesti većina teoretičara povijesne znanosti smatra posebnim žanrom. Uostalom, na pretjeranu subjektivnost i tendencioznost u iznošenju vlastite uloge u ratnim događajima kroz memoarsko gradivo upozorili su i teoretičari usmene povijesti (znanstvenici koji se bave proučavanjem svrsishodnosti metode razgovora kao nadopune povijesnih izvora, odnosno potrebe stvaranja tzv. „oral history“). Na oprez u korištenju takvoga gradiva posebno upozorava njihovo mišljenje da sjećanje nije pasivno skladište činjenica, već aktivan proces stvaranja značenja. Također, istraživanja su potvrdila da autori memoarskog gradiva u svoje zapise često umeću i podatke koji se nisu dogodili, želeći naprosto njihovim navođenjem objasniti ili naglasiti značaj događaja. Tako čitatelj memoarskog gradiva vrlo lako može steći dojam da je autor obavljao dužnosti koje objektivno nije ni mogao obavljati, da svoju ulogu i doprinos precjenjuje, a ulogu drugih podcjenjuje, i slično. Ukratko, čitajući memoarsko gradivo čitatelj često može steći dojam kako je njegov autor važna povijesna osoba bez koje bi uspjeh događaja o kojem se govori u najmanju ruku bio upitan. Sve to treba uzeti u obzir prilikom prikupljanja i korištenja memoarskog gradiva.
Knjiga Zapisi s Banovine 1990., 1991. i 1995. četvrta je knjiga u seriji Centra Domovinski rat – memoarsko gradivo. Podijeljena je u dva dijela. Prvi dio – Počeci višestranačja u Sisku i na Banovini (političke stranke u Sisku i na Banovini uoči višestranačkih izbora 1990. godine) – čine zapisi novinara Željka Maljevca o počecima višestranačja i predizbornim skupovima na Banovini uoči prvih višestranačkih izbora. U njima autor profesionalno izvješćuje o mjestima održavanja skupova, te sudionicima i atmosferi koja je vladala na njima. Budući da je zadnju verziju svoga teksta Željko Maljevac Centru poslao u ožujku 2009., njegovi komentari o dužnostima pojedinih osoba koje spominje odnose se na razdoblje do toga datuma. Zapisi su obogaćeni fotografijama Borisa Savića, na čemu mu srdačno zahvaljujemo. U drugom dijelu knjige – Dnevnik jednog tekuta (Obrana Banovine 1991. i Prečicom do suve međe – 57. brigada HV-a u „Oluji“, 1995.) – su zapisi hrvatskog branitelja i časnika Marjana Gašljevića, koji govore o obrani Banovine 1991. i sudjelovanju 57. brigade HV-a u njezinom oslobađanju 1995. u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“. I njegov tekst popraćen je fotografijama događaja o kojima autor govori i pojedinim dokumentima koje je za potrebe tiskanja knjige Centru darovao Marjan Gašljević. Dio Gašljevićevih zapisa već je objavljen u lokalnim novinama u Sisku, tako da ni njegov rad, kao ni rad novinara Željka Maljevca, nisu nepoznati široj javnosti.
Dakako, budući da je zbog subjektivnog dojma izlagača memoarsko gradivo podložno neobjektivnim prosudbama i zaključcima, kao i u prethodnim izdanjima memoarskog gradiva koje je tiskao Centar, ove zapise Željka Maljevca i Marjana Gašljevića pročitali su i prokomentirali ih i drugi sudionici opisanih događaja. Njihove primjedbe navode na zaključak da u prvom dijelu knjige novinar Željko Maljevac profesionalno iznosi zapise iz svoga novinarskog dnevnika, te da to čini toliko vjerno da njegovi podaci mogu poslužiti kao nadopuna faktografiji o političkim skupovima i strankama na Banovini uoči višestranačkih izbora 1990. godine. Za razliku od prvog dijela knjige, tekst Marjana Gašljevića pisan je slobodnije i više je nalik romanu nego nekom djelu čiji je cilj vjerno i znanstveno prikazati povijest rata na Banovini, odnosno kronologiju događaja na tom području 1991. i 1995. godine.
Dakle, u prvom dijelu knjige autor Željko Maljevac na temelju svojih novinarskih izvješća događaje nastoji prikazati dokumentaristički, odnosno što objektivnije i preciznije. A drugi dio knjige baziran je na sjećanju („dnevniku“) Marjana Gašljevića koji svakodnevicu u svojoj postrojbi ratne 1991. i 1995. godine prikazuje kroz osobna razmišljanja, osjećaje i zapažanja, fokusirajući se pritom više na literalan izražaj, nego na faktografiju i objektivnost kojoj bi trebali težiti povjesničari i novinari. Zato u njegovim pričama ne treba tražiti vjeran opis povijesnog događaja, niti precizne datume pojedinih događaja, niti spomen svih tadašnjih važnijih osoba iz javnog života na tom području, prije svega političara i vojnih ili policijskih zapovjednika, jer autor tome ne teži (i sam „priznaje“ da mu cilj nije bio napisati „bukvalni, subjektivni vremeplov događanja tog razdoblja“). Stoga i ovom prilikom upozoravamo čitatelje da s oprezom prihvate autorove citate i interpretacije razgovora ili navode o pojedinim događajima, o njegovoj dužnosti i ulozi, kao i ulozi i ponašanju ostalih sudionika u njima (primjerice, u poglavlju o padu Topuskog, o borbi za Kostajnicu, o postavljanju kabela preko Kupe i prelasku rijeke, o „Šišmišu“, itd.). Uostalom, i sam je autor naglasio da ne želi niti u jednom trenutku kazati da je njegova priča „isključiva“ istina. Njegove priče prije svega su izraz njegovih zapažanja o onome što je proživio i dojmova o ponašanju ljudi u njegovoj okolini u pojedinim situacijama, koje su odabrane ne toliko prema njihovoj povijesnoj važnosti za događaje na tom području, koliko na temelju dojma koji su ostavile na autora. Zapravo, kako i sam autor navodi, one su njegova „ispovijed“, neka vrsta terapije pomoću koje je izbacio „sav teret koji ga je tištio“.
No, iako se drži sekundarnim gradivom, bez memoarskog gradiva nije moguće u potpunosti razumijeti povijest, posebice događaje o kojima ne postoje izvori, odnosno procese o kojima su izvori oskudni. Osim toga, zapisi neposrednih sudionika potrebni su i zato što je u povijesnoj teoriji i praksi neupitno utvrđen značaj svjedočenja pojedinaca kao povijesnoga izvora, i to ne samo radi prikupljanja manje poznatih činjenica, nego i radi dobivanja informacija o općoj atmosferi u kojoj su djelovali, te o njihovu načinu razmišljanja i djelovanja u pojedinim situacijama, što je iz službenih dokumenata vrlo teško iščitati, a što je korisno istraživačima sociologije rata i vojne psihologije. Stoga je, uz literarnu vrijednost, upravo pokušaj da „prenese svoj osobni doživljaj“ i ispriča „jednu životnu priču malog čovjeka“ koji se odjednom našao u ratnoj situaciji, „sa svim svojim vrlinama i manama, sa svojim strahovima i težnjama, okružen i oslonjen na isto takve ljude oko sebe“ najveća odlika ovdje navedenog Gašljevićevog zapisa. S obzirom na dobivene primjedbe da ova knjiga nije dokument koji prikazuje samo slavnu stranu Domovinskog rata, kao i zbog mogućih nedostataka koji su nezaobilazni u pisanju memoarskih radova (subjektivnost, netočnost interpretacija i slično), a koji se mogu shvatiti i kao autorov „obračun s njima“, u tekstu smo namjerno izostavili imena koja se javljaju u negativnom kontekstu. Dakako, o samom sadržaju Gašljevićevih zapisa razgovarali smo i s mnogim ljudima „na terenu“ i čuli različita mišljenja, no većina sugovornika inzistirala je na tome da se, usprkos njegovim dvojbenim dijelovima, tekst objavi kako bi se upozorilo na složenost događaja o kojima se govori i slojevitost međuljudskih odnosa. Tim više jer je takvih memoarskih djela s tematikom iz Domovinskog rata, u kojima branitelji iznose svoja razmišljanja i kritički govore o pojedinim događajima ili međusobnim odnosima suboraca u presudnim godinama obrane (1991.) i oslobađanja (1995.) hrvatske države, u hrvatskoj historiografiji i publicistici malo. Njihovo pisanje i objavljivanje stoga treba poticati, bez obzira na to (a možda baš i zato) što njihov sadržaj, odnosno pojedini komentari i zapažanja njihovih autora, izazivaju polemiku ostalih sudionika događaja o kojima govore i „provociraju“ ih da napišu svoje viđenje.
O Banovini i događajima 1991. i 1995., svoja zapažanja već su napisali i drugi autori, pa se njihovi podaci mogu usporediti s podacima iz Gašljevićevog zapisa. Tako ratni zapovjednik Operativne grupe za Sisak i Baniju general Božo Budimir o događajima na tom području 1991. govori u knjizi „Rat i sloboda“ (Zagreb, 2008.). O ratu na Banovini govore i knjige Đure Gajdeka, voditelja Međunarodnog ratnog press-centra pri Regionalnom kriznom štabu za Sisak, Moslavinu, Posavinu i Banovinu: „Petrinjska bojišnica 1991.-1995.“ (Petrinja, 2008.) i „Sisačka bojišnica 1991.-1995.“ (Sisak, 2008.). Također, tijek događaja na Banovini u vojno-redarstvenoj oslobodilačkoj operaciji „Oluja“ opisao je Davor Marijan u svojoj knjizi „Oluja“ (Zagreb, 2007.) u poglavlju o djelovanju ZP-a Zagreb, a njegov osvrt na događaje na sisačkoj bojišnici nalazi se i u predgovoru fotomonografije Borisa Savića „Predziđe“ (Sisak, 2008.).
urednici knjige:
Željka Križe Gračanin
Ante Nazor