Davor Marijan: Oluja

Davor Marijan, OLUJA Davor Marijan, OLUJA

Zagreb, rujan 2007.

Cijena knjige: 180,00 kn.
PROMOTIVNA CIJENA: 150,00 kn.

Knjiga je promovirana u prosincu 2007. u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu; njeni recenzenti su general Anton Tus, dr.sc. Zdenko Radelić i dr.sc. Nikica Barić. Glavni dio knjige je studija Oluja dr. sc. Davora Marijana. U njoj su po prvi puta u hrvatskoj historiografiji, kronološki po zbornim područjima Hrvatske vojske, kritički prikazane priprema i tijek vojno-redarstvene operacije Oluja.
Studija započinje osvrtom na bojno polje i sudionike te na tijek srpske pobune u Hrvatskoj, potom se govori o Prvoj bihaćkoj krizi, operacijama hrvatskih snaga na Livanjskom polju i u zapadnoj Slavoniji, o RSK u prvoj polovici 1995., o Drugoj bihaćkoj krizi i hrvatskoj reakciji na nju (operacija Ljeto-95), o političkoj pripremi operacije Oluja i stanju u RSK, te o ratnim planovima i završnim pripremama HV-a za operaciju.
U glavnom dijelu studije govori se o sudjelovanju u Oluji Zbornih područja Split, Gospić, Karlovac, Zagreb i Bjelovar, te Specijalnih postrojbi MUP-a RH, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice, a posebna pažnja posvećena je i ulozi Hrvatskog vijeća obrane i Petog korpusa Armije BiH u Oluji, osiguranju operacije, obrambenim zadaćama Zbornog područja Osijek i postrojbi na Južnom bojištu, te reakcijama Slavonsko-baranjskog korpusa SVK, VRS i VJ, kao i reakcijama UNCRO-a i UN-a, te reakcijama iz svijeta.
Na kraju studije, autor daje osvrt na provedbu operacije, na incidente i probleme nestegovnog, odnosno nečasnog ponašanja nekih pripadnika HV-a, te komentira jedno od najintrigantnijih pitanja vezanih uz Oluju: jesu li pobunjeni Srbi okupirano područje Republike Hrvatske (UNPA sektori Sjever i Jug) napustili svojevoljno ili su protjerani, odnosno je li Hrvatska s operacijom Oluja provela “etničko čišćenje” pobunjenih Srba? Ovom studijom javnost je dobila na uvid pregled Oluje iz perspektive povjesničara, temeljen na trenutno dostupnim povijesnim izvorima. Iako se autor u njoj ograničio na prikaz sudjelovanja Zbornih područja HV-a u Oluji i ne prikazuje djelovanje svake brigade pojedinačno, ova studija je odličan temelj za svaku daljnu raspravu o toj vojno-redarstvenoj operaciji.

Uz spomenutu znanstvenu studiju, knjiga je obogaćena Prilozima dokumenata o važnim političkim i vojnim događajima uoči Oluje, koji su utjecali na njezino pokretanje (proces pripajanja Srbiji i ujedinjenja tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, odnosno Srba iz Hrvatske i BiH u jedinstvenu državu te Bihaćka kriza), te o njezinim posljedicama (odlazak Srba s okupiranog područja), koje je odabrao i za tisak pripremio viši arhivist Mate Rupić, pročelnik Odjela za arhivsko gradivo Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Navedene teme, odnosno odabrani i kronološki složeni dokumenti u njima, trebali bi pomoći u traženju odgovora na pitanje zašto se diplomacijom i mirnim putem nije moglo riješiti pitanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, zašto se Oluja više nije mogla odgađati, te zašto su tvrdnje da je hrvatsko vodstvo protjeralo Srbe iz tzv. Krajine i provelo etničko čišćenje povijesno neutemeljene. Da bi se upozorilo da pokretanje Oluje nije bio iznenadni hir hrvatskoga vodstva, već posljedica dugotrajnoga procesa neuspješnih pregovora s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija i nedjelotvornih poteza međunarodne zajednice, odnosno da bi se naglasilo da se problem pokretanja Oluje ne može ograničiti samo na događaje iz srpnja i kolovoza 1995., dokumenti u Prilozima ove knjige obuhvaćaju raspon od 1991. do 1995. godine. A s obzirom na to da o namjerama vodstva pobunjenih Srba iz Hrvatske da se pripoje Srbiji i da zajedno sa Srbima iz BiH stvore jedinstvenu srpsku državu, najbolje svjedoče dokumenti nastali djelovanjem njihovih ili njima savezničkih (“beogradskih”) političkih i vojnih institucija, priređivač Priloga se u odabiru dokumenata ograničio na izvore srpske provenijencije. Jednako tako je i u tematskoj cjelini Priloga koja prezentira planove i pripreme organiziranoga odlaska Srba iz Hrvatske. Mala iznimka učinjena je tek u poglavlju Priloga o Bihaćkoj krizi, koje radi podsjećanja na diplomatske napore hrvatskoga vodstva i ulogu velikih sila na razvoj događaja u Hrvatskoj i BiH započinje pričom general-pukovnika HV-a, prof. dr.sc. Krešimira Ćoisća o pregovorima za rješavanje tzv. prve Bihaćke krize. Uz to, da bi se dočarala dramatičnost situacije u kojoj se stanovništvo bihaćke enklave našlo krajem srpnja 1995., u toj tematskoj cjelini navedeno je i nekoliko dokumenata, zapravo vapaja za neodloživu pomoć, poslanih hrvatskom vodstvu iz opkoljenoga Bihaća.
Dokumenti o pokušajima pobunjenih Srba iz Hrvatske da se ujedine sa Srbijom započinju Odlukom o “prisajedinjenju SAO Krajine” Republici Srbiji, koju je “Izvršno vijeće SAO Krajine” donijelo 1. travnja 1991., a dokumenti o procesu ujedinjenja Srba iz BiH i Hrvatske započinju “Deklaracijom o ujedinjenju Zajednice opština Bosanska Krajina i Srpske autonomne oblasti Krajina”, donesenom 27. lipnja 1991. godine. Ukupno je navedeno 30 dokumenata, koji svjedoče o intenzivnom radu srpskih političara na pripremi ujedinjenja Srba iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (odnosno iz tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Srpske) u jedinstvenu srpsku državu. Tako su kronološki navedeni “Protokol o suradnji između Vlade RS i RSK” (Banja Luka, 22. rujna 1992.), “Deklaracija o ujedinjenju skupština RSK i RS” (Prijedor, 31. listopada 1992.), “Odluka o konstituiranju Narodne skupštine RSK i RS” (Banja Luka, 24. travnja 1993.), “Prijedlog Narodne skupštine RS i Skupštine RSK Narodnim skupštinama Srbije i Crne Gore za ujedinjenje u jednu državu” (18. kolovoza 1994.), “Odluka Skupštine RSK o davanju suglasnosti za Ustavni zakon o privremenom ustavnom uređenju ‘Ujedinjene Republike Srpske'” (Knin, 29. svibnja 1995.) i drugi dokumenti koji pokazuju da su Srbi iz Hrvatske i BiH nastavili pripremati akte za proglašenje “Ujedinjene Republike Srpske” i nakon poraza u operaciji Bljesak (svibanj 1995.), te da je taj proces, na korak od ostvarenja, prekinula Oluja.
Dokumenti o Bihaćkoj krizi, izazvanoj napadima Srba iz BiH i Hrvatske na UN zaštićenu zonu Bihać započinju memoarskim gradivom – sjećanjem general pukovnika, prof. dr.sc. Krešimira Ćosića o pregovorima u SAD-u s američkim političkim i vojnim dužnosnicima, koji su rezultirali pokretanjem operacije hrvatskih snaga Zima ’94 i rješavanjem prve Bihaćke krize. Nakon toga navedena su 44 dokumenta, uglavnom srpske strane, o događajima oko Bihaća – od 27. listopada 1994. do 3. kolovoza 1995., koji pokazuju da je Bihać u srpskim planovima bio iznimno važan cilj, kojega zbog žilavog otpora 5. korpusa Armije BiH nije bilo moguće lako ostvariti. Pri tome, dokumenti svjedoče da srpski stratezi nisu birali sredstva za osvajanje Bihaća, pa su proveli i tajnu operaciju s ciljem da uporabom bioloških sredstava za trovanje prehrambenih proizvoda, koje su krijumčarenjem dopremali u Bihać, izazovu masovno oboljenje boraca 5. korpusa AbiH, ali i stanovništva Bihaća.
U trećoj tematskoj cjelini prikazani su planovi pobunjenih Srba o evakuaciji stanovništva s okupiranoga teritorija Hrvatske. Među 22 dokumenta koji pokazuju da su planovi evakuacije u slučaju napada HV-a, kakva je provedena u Oluji, postojali već od 1993., nalazi se i “Odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu”, donesena u popodnevnim satima 4. kolovoza 1995. u Kninu.
Na kraju Priloga posebno je naveden sadržaj tzv. Plana Z-4, koji pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli ni razmotriti, te sjećanja predstavnika međunarodne zajednice koji su sudjelovali u pokušaju provedbe toga plana. Njihove izjave o načinu odbijanja vodstva Srba u Hrvatskoj da ponuđeni Plan prihvate kao platformu za razgovore jasna su potvrda da je svaki pokušaj mirne reintegracije okupiranih područja u ustavno-pravni poredak RH zbog isključivosti srpskih vođa bio uzaludan.
Za spomenute Priloge dokumenata može se reći da su izravan i argumentiran odgovor na pitanja zašto vojna opcija nažalost nije imala alternativu i zašto hrvatsko vodstvo Oluju više nije moglo odgađati, te na pitanje tko je odgovoran za odlazak u izbjeglištvo hrvatskih građana srpske nacionalnosti uoči i tijekom Oluje. Dramatično stanje obrane Bihaća, čiji bi pad znatno, gotovo odlučujuće poboljšao poziciju srpskih snaga, odbijanje svih mirovnih inicijativa – i Vlade RH i međunarodne zajednice, čak i “Plana Z-4” koji je Srbima u Hrvatskoj predvidio iznimno široku autonomiju, te već od 1991. neprekidan rad Srba iz Hrvatske i BiH na stvaranju jedinstvene srpske države na okupiranom prostoru RH i BiH – “Ujedinjene Republike Srpske”, koji je upravo pred Oluju ušao u završnu fazu donošenja zajedničkog Ustava, jasno pokazuju koliko su neuvjerljive tvrdnje da je Hrvatska požurila s vojnim rješenjem i da je trebalo ostaviti još vremena za pregovore. S obzirom na iskustvo cjelokupnoga procesa pregovora o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija u ustavno-pravni poredak RH, zaista je teško argumentirano objasniti pretpostavku da bi pobunjeni Srbi, da su uspjeli osvojiti Bihać i u strateškom smislu bitno popraviti svoju vojnu poziciju prema Hrvatskoj, pristali na pregovore o mirnoj reintegraciji.