Knjiga dokumenata „Agresija JNA i srpskih postrojbi (Lika, 1991. – 1992.)“ dvadeset
i prva je knjiga u seriji koju je pod naslovom Republika Hrvatska i Domovinski rat
1990. – 1995. – Dokumenti, od 2007. počeo objavljivati Hrvatski memorijalno-do-
kumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar). U knjizi su, s potrebnim znanstve-
nim aparatom, predstavljeni dokumenti iz arhivskog gradiva o djelovanju JNA i srpskih
postrojbi u Lici 1991. – 1992., koji se čuvaju u Centru i drugim arhivskim ustanovama u
Republici Hrvatskoj. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili preslike
originala u posjedu su Centra. Prilikom prijepisa dokumenata izvršene su nužne transkrip-
cije radi njihove bolje čitljivosti. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u
uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenata koji su u izvorniku
oštećeni i na dijelove koji su izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bi-
lješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu
ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj. Dakako,
dokumenti u knjizi pokazuju stajališta njihovih stvaratelja i zahtijevaju posebnu kritičku
raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima, čije navo-
đenje je bilo sastavni dio uobičajenih propagandnih aktivnosti lokalnih srpskih postrojbi
i službi JNA, koja je najkasnije od ljeta 1991. djelovala kao sredstvo provođenja srbijanske
(„velikosrpske”) politike, odnosno glavna snaga u agresiji na Hrvatsku.
Zato prilikom čitanja dokumenata u ovoj knjizi, posebice onih u kojima se, primjerice,
spominje paljenje kuća prilikom upada hrvatskih snaga u selo, masakr, ubijanje tupim
predmetima, vješanje civilnih osoba i slično, treba uzeti u obzir da ih je pisala neprijateljska
strana, između ostaloga i radi plasiranja dezinformacija u javnost, kako bi se navođenjem
neprovjerenih podataka i netočnih događaja ili postupaka hrvatskih vojnika podigla razina
mržnje i osvetničkog bijesa protiv njih te stvorila negativna percepcija o hrvatskim snaga-
ma. Stoga su za stvaratelje dokumenata Hrvati uglavnom „ustaše“, Republika Hrvatska je
„ustaška tvorevina“, a MUP RH je „ustaška fašistička vojska“ (Dok. 5.), čiji je glavni cilj
„zatiranje svega što je srpsko i stvaranje etnički čiste države“ (Dok. 127.). Unatoč spoznaji
o propagandnoj aktivnosti neprijateljske strane, dokumenti navedeni u ovoj knjizi vrijedan
su izvor o djelovanju JNA i srpskih postrojbi u Lici protiv Hrvatske 1991. i 1992., a navo-
đenje i onih izvora koji su očigledno sadržajno netočni, ukazuje na razmjere propagandnih
aktivnosti, kojima je cilj, osim prikaza protivničkih snaga kao zločinačkih, bio i stvaranje
ratne psihoze, odnosno motivacije srpskim snagama za borbu u stvaranju samostalne „Re-
publike Srpske Krajine“ i pripajanje Srbiji.
Primjer navođenja netočnih podataka u dokumentima je i dezinformacija o napadu hr-
vatskih snaga na civile ili „goloruko stanovništvo“ tijekom akcije MUP-a RH na Plitvičkim
2
jezerima 31. ožujka 1991., između ostaloga i s minobacačima, a zapravo je to bio sukob le-
galnih hrvatskih policijskih snaga s naoružanim pobunjenicima/teroristima na Plitvičkim
jezerima, u kojem snage MUP-a RH nisu ni imale minobacače. Također je dezinformacija
da je u tom sukobu poginuo civil, jer je poginuli bio naoružan i pucao je na hrvatske poli-
cajce (Dok. 5.). Nije točno ni da su hrvatski redarstvenici u tom razdoblju pucali na vozila
na cesti Gračac – Gospić (Dok. 5.), niti da su na Plitvičkim jezerima „na Srbe koji su branili
svoja ognjišta puštali pse, vukli ih vozilima (…), a preko razglasa najavljivali nova klanja“
(Dok. 13.), da „ZNG vješa ljude u klaonici na kuke o zid“ i da „ima više ljudi koji su obje-
šeni na ulici i vise po više dana“ (informacija od 20. rujna 1991., Dok. 5.).
Posebno s rezervom treba uzeti, zapravo odbaciti kao netočne, neke navedene, znatno
uveličane, brojčane podatke, primjerice (Dok. 5.) o „2000 naoružanih pripadnika MUP-a
i 5000 naoružanih članova HDZ-a u Gospiću“ (11. svibnja 1991.), o nanošenju velikih
gubitaka (30 ili 16 poginulih) hrvatskim snagama na Ljubovu (izvješće za 2. srpnja 1991.)
i (u Dok. 125.) u Gospiću (91 poginuli 16. prosinca 1991.), te da je (Dok. 5.) u Gospiću
viđeno „10-15 kombibusa sa francuskim registracijama i oko 60 crnaca koji su namijenjeni
da vrše tihe likvidacije“ (11. listopada 1991.), a potom i „10 autobusa sa pripadnicima ustaš-
ke emigracije iz Argentine“ (28. listopada 1991.), kao i da (Dok. 73.) u Gospiću ima veći
broj stranaca – Alžirci, crnci i Mađari (31. listopada 1991.), i drugi primjeri. Zbog navede-
noga, u bilješkama je upozoreno na nekoliko primjera u kojima su u dokumentu netočno
navedeni brojčani podaci. Dakako, to ne znači da su navedeni brojčani podaci na drugim
mjestima točni, ako uz njih nije bilješka; jednostavno, sve brojčane podatke o navodnim
gubicima ili broju hrvatskih snaga u izvorima navedenim u knjizi ne treba smatrati pouz-
danim. Dakako, neki od podataka su točni, primjerice, iz Dnevnog izvješća Komande 1.
bataljona 2. ličke brigade, od 11. prosinca 1991. (Dok. 115.) ili informacija od 27. prosinca
1991. o srpskim žrtvama na lokalitetu Lipova glavica, koje su strijeljali pripadnici Hrvatske
vojske (Dok. 153.).
Područje Like bilo je tijekom 1991. i prve polovice 1992. u nadležnosti triju korpusa: 9.
(Kninskog) korpusa, 13. (Riječkog) korpusa i 10. (Zagrebačkog, potom Bihaćkog) korpusa
JNA.
Deveti korpus JNA bio je sastavni dio Vojnopomorske oblasti (VPO), strateške grupa-
cije koja je bila ekvivalent vojnim oblastima i koja je imala zadaću obrane obalnog mora,
otoka i morske oblasti na jadransko-pomorskom vojištu. Sredinom 1991. VPO se sastojala
od Komande s prištapskim jedinicama, više samostalnih jedinica, Flote sa sjedištem u
Splitu, 9. korpusa Kopnene vojske sa sjedištem u Kninu, 5. vojnopomorskog sektora (VPS)
sa sjedištem u Puli, 8. VPS-a sa sjedištem u Šibeniku i 9. VPS-a sa sjedištem u Kumboru.
Zapovjedno mjesto VPO-a bilo je u Splitu. Zapovjednik VPO-a, odnosno Ratne morna-
rice od srpnja 1990. do svibnja 1992. bio je viceadmiral, a potom admiral Mile Kandić.
Korpus je osnovan 1988. od 9. motorizirane divizije JNA i pokrivao je područje sjeverne
i srednje Dalmacije. Sastav korpusa bio je sljedeći: Komanda s prištapskim postrojbama,
180. motorizirana brigada sa sjedištem u Benkovcu, 221. motorizirana brigada sa sjedištem
u Kninu, 316. motorizirana brigada sa sjedištem u Sinju, 9. mješoviti artiljerijski puk, 557.
mješoviti protuoklopni artiljerijski puk, 9. inžinjerijski bataljun, 70. bataljun veze, 98. sani-
tetski bataljun, 9. automobilski bataljun i 9. četa ABHO. Budući da su se komande VPO-a
3
i 8. VPS-a nalazile u Splitu i Šibeniku odakle nisu imale potpuni uvid u stanje na terenu,
već tijekom kolovoza 1991. postalo je jasno da je 9. korpus, odnosno njegova Komanda,
iako nominalno najmanja komponenta VPO-a, uz pristigla ojačanja postao glavni taktički
i zapovjedni oslonac JNA na području srednje i sjeverne Dalmacije. To je postalo još očitije
kad se zapovjednik VPO-a admiral Mile Kandić s većinom flote JRM-a 25./26. kolovoza
1991. prebacio iz Ratne luke Lora na otok Vis. Na području općine Gračac Komanda kor-
pusa 19. rujna 1991. ustrojila je 1. partizansku brigadu TO-a sa sjedištem u Svetom Roku,
koja je u drugoj polovici prosinca iste godine preustrojena u 1. mtbr JNA. Brigada je opre-
mljena oružjem i vojnom opremom 316. mtbr, koje je JNA izvukla iz Sinja. Brojčano stanje
9. korpusa, relativno maleno u mirnodopskim uvjetima, raslo je sa zaoštravanjem situacije
na terenu, stalnim mobilizacijama i dolaskom novih sastava. U proljeće 1991. godine 9.
korpus bio je popunjen s 4098 pripadnika ili 29 %, što je s početkom ustrojavanja ratnih
jedinica do početka ratnih djelovanja krajem kolovoza naraslo na 4705 pripadnika ili 33 %.
Do kraja godine 9. korpus narastao je po ratnoj formaciji s 14.942 na 28.218 pripadnika,
a popuna je iznosila 17.942 pripadnika ili 64 %. Planiranim ustrojavanjem 316. i 11. mtbr
broj ljudi u korpusu trebao je narasti do 28.000 – 30.000 pripadnika. Na kraju 1991. go-
dine, 9. korpus ušao je u sastav 2. vojne oblasti sa sjedištem u Sarajevu, osnovane umjesto
ukinute 5. vojne oblasti. Zapovjednici 9. korpusa bili su: general-potpukovnik Tomislav
Trajčevski (do svibnja 1991.), general-major Špiro Niković (svibanj – rujan 1991.), gene-
ral-potpukovnik Vladimir Vuković (rujan – prosinac 1991.), general-potpukovnik Ratko
Mladić (siječanj – svibanj 1992.) i general-major Savo Kovačević (svibanj 1992.).1
Korpus je
zapovijedao svim postrojbama TO i JNA na području južno od grada Udbine, a postrojba-
ma na području Korenice, Plitvica i Vrhovina zapovijedali su IZM („IKM“) 5. VO i Štab
TO Korenica.
Odlukom Predsjedništva SFRJ koja je stupila na snagu 1. siječnja 1989., prema planu
Jedinstvo, od 5. i 9. armije osnovana je 5. vojna oblast sa sjedištem u Zagrebu. Komandant
oblasti bio je general-pukovnik Konrad Kolšek. Oblasti su podređeni 10. (Zagrebački),
13. (Riječki), 14. (Ljubljanski), 31. (Mariborski) i 32. (Varaždinski) korpus. Mirnodopski
sastav činilo je 45.000 pripadnika JNA od čega 4000 oficira i 4000 građanskih lica. Veći
dio Like i Korduna pokrivala je 6. proleterska pješačka divizija sa sjedištem u Karlovcu. Di-
vizija je sredinom 1990. rasformirana, a njezine su postrojbe podijeljene između Riječkog
i Zagrebačkog korpusa. Od 9. i 10. proleterskog pješačkog puka ustrojena je 236. proleter-
ska motorizirana brigada sa sjedištem u Gospiću, gdje se nalazilo i sjedište 35. partizanske
divizije i njezine 1. partizanske brigade. U Otočcu se nalazio slabiji garnizon JNA, 653.
nastavni centar i skladišta 944. pozadinske baze.2
Krajem lipnja 1990. šire područje Zagreba, s Kordunom i Banovinom, ušlo je u sastav
novoustrojenog 10. korpusa sa sjedištem u Zagrebu. Korpus je osnovan od dijela prištabnih
1
Slom Titove armije: Jugoslavenska narodna armija i raspad Jugoslavije 1987. – 1992., Zagreb, 2008., 306, 310.;
Zapovjedni vrh JNA: siječanj 1990. – svibanj 1992., ur. Ivan Brigović i Ante Nazor, Zagreb, 2010., 199-200;
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., Dokumenti, Knjiga 19., „9. korpus JNA (1991.)“, ur. Ivan
Brigović i Ivan Radoš, Zagreb, 2016., Dokument br. 171, 385-437. 2
Davor MARIJAN, Djelovanje JNA i pobunjenih Srba u Lici 1990. – 1992. godine, Senjski zbornik, br. 1,
2006., 223.; Slom Titove armije: Jugoslavenska narodna armija i raspad Jugoslavije 1987. – 1992., Zagreb,
2008., 160.
4
postrojbi Komande 5. vojne oblasti te postrojbi 13. (Riječkog) i 32. (Varaždinskog) kor-
pusa. Planom Jedinstvo prostor Like i općine Ogulin potpao je pod zonu odgovornosti 13.
korpusa kojim je zapovijedao general-potpukovnik Marjan Čad. Na Plitvicama je nakon
„krvavog” Uskrsa osnovano Istureno komandno mjesto (IKM) Komande 5. vojne obla-
sti kojim je zapovijedao general-major Ivan Štimac, a potom od 28. svibnja 1991. gene-
ral-major Ciril Zabret. IKM 5. VO djelovat će ondje, prema dostupnim podacima iz izvora
i literature, do početka rujna 1991. godine.3
U Otočcu je pak osnovano IKM Riječkog korpusa, koje je do kraja travnja 1991. uki-
nuto i premješteno u Mukinje, da bi konačno bilo ukinuto 10. studenoga 1991. godine.
Istoga dana osnovana je Operativna grupa 3 (OG-3), kojoj su podređene sve postrojbe
JNA i TO unutar zone Plitvice – Slunj – Ogulin – Otočac – Gospić – Sveti Rok – Udbina.
Komandant grupe bio je general-potpukovnik Vladimir Banjanin (Dok. 86.). Istodobno
je osnovana i 6. lička divizija sa sjedištem u Korenici kojom je zapovijedao pukovnik Savo
Jurasović. Sastojala se od 1., 2. i 4. ličke brigade, nepotpunog oklopnog bataljuna 329.
oklopne brigade, inženjerijskog bataljuna, 6. haubičkog artiljerijskog divizijuna 105 mm i
6. haubičkog artiljerijskog divizijuna 122 mm. Do 21. prosinca 1991. OG-3 bila je podči-
njena Komandi 5. vojne oblasti, a potom Komandi Zagrebačkog korpusa.4
Na područje
Like u jesen 1991. pristigli su brigada JNA iz Zrenjanina i artiljerijski divizijun 122 mm iz
Gnjilana.5
Od kraja prosinca 1991. do svibnja 1992. okupirana područja Banovine, Kordu-
na i Like te područje sjeverozapadne Bosne bila su u zoni odgovornosti 10. korpusa.
Riječki korpus osnovan je 1988. i obuhvaćao je dio primorske Slovenije, područje Rije-
ke, Gorskog kotara, Korduna, Banovine, Like i šireg područja Bihaća. Osnivanjem 10. kor-
pusa njegova zona odgovornosti smanjena je za područje Banovine. Sastav korpusa je bio
sljedeći: Komanda s prištapskim jedinicama, 35. partizanska divizija, 43. partizanska divi-
zija, 6. brdska brigada, 13. proleterska motorizirana brigada, 236. proleterska motorizirana
brigada, 13. mješoviti artiljerijski puk, 13. mješoviti protuoklopni artiljerijski puk i 13. laki
artiljerijski puk PVO-a.6
Korpus je u prosincu 1991. premješten u istočnu Hercegovinu, a
Komanda Zagrebačkog korpusa u Bihać. Krajem prosinca 1991. JNA je provela posljednji
preustroj po kojem su osnovane četiri vojne oblasti. U sastav 2. vojne oblasti sa sjedištem u
Sarajevu ušao je 4. (Sarajevski), 5. (Banjalučki) i 17. (Tuzlanski) korpus iz 1. vojne oblasti,
9. (Kninski) korpus iz Vojnopomorske oblasti te 10. (Zagrebački) korpus iz 5. vojne oblasti.
Desetom korpusu, s novim sjedištem u Bihaću, podređene su tri novoosnovane operativne
grupe – 6., 7. i 8. Šesta operativna grupa nastala je preustrojem 1. i 3. operativne grupe te je
pokrivala veći dio Like i plaščansko-saborski prostor. Komandant ove grupe bio je general
Slobodan Đorđević koji je prethodno bio i na dužnosti komandanta IKM-a 13. korpusa. U
siječnju 1992. u sastavu 2. operativne zone Teritorijalne obrane Lika, pod zapovijedanjem
pukovnika Đure Ćuka, bilo je angažirano 2621, a u postrojbama 6. operativne grupe i 9.
3
Zapovjedni vrh JNA siječanj 1990. – svibanj 1992., 191.; Zahtjev 236. pmtbr za izdavanje streljiva Komandi
944. pozadinske baze, Komandi 5. VO – IKM Plitvice i Komandi 13. korpusa – Organu TSl, Komanda 236.
pmtbr, pov. br. 267-4, 5. IX. 1991. godine. 4
Darjan GODIĆ, Oružane snage pobunjenih Srba na području Like 1990. – 1995. (doktorski rad), Zagreb,
2017., 33., 35.-36. 5
Mile M. BJELIVUK, Kordun – od ljepote do sramote, Zemun, 2010., 135. 6
Zapovjedni vrh JNA siječanj 1990. – svibanj 1992., 203.
5
korpusa s područja Operativne zone Lika 2870, te u postrojbama 6. ličke divizije i drugim
postrojbama podređenim 10. korpusu 3088 ljudi (Dok. 145.).
Sadržaj dokumenata u knjizi pokazuje pristranost, u početku u skladu s pogledima za-
povjednog vrha JNA, a potom u skladu s priopćenjima provoditelja velikosrpske politike, pa
je i terminologija koja se koristi ista onoj koju su tada koristili srbijanski političari i plasirali
srpski mediji. Tako se, u izvješćima, JNA nastoji prikazati kao mirovna snaga koja štiti sigur-
nost svih građana, a odgovornost za probleme i sukobe uglavnom se prebacuje na hrvatsku
stranu, primjerice, da su pripadnici hrvatskih snaga prvi otvorili vatru, a za civilne i vjerske
objekte koji su pogođeni s položaja JNA, kao „opravdanje“ navodi se da su korišteni u vojne
svrhe (Dok. 44., 54.). U tom kontekstu, proziran je i izgovor za maltretiranje novinara hrvat-
skog Radio Zagreba Mladena Kušeca, jer je on, navodno, MUP-u RH „omogućio direktan
prijenos o događajima na Plitvicama“ (konferencija za tisak, 4. travnja 1991., Dok. 5.).
Dokumenti u knjizi svjedoče o aktivnostima Srpske demokratske stranke na dovoženju
oružja iz Beograda u Knin (oko 37.000 komada oružja) za naoružavanje Srba na prostoru
Korenice, Donjeg Lapca i Srba (siječanj 1991., Dok. 1.), o ulozi JNA u dopremanju oružja u
sela sa srpskim stanovništvom na području općine Gospić (10. srpnja 1991., Dok. 5.), o su-
djelovanju SDB-a Srbije u naoružavanja i organiziranju Srba u Hrvatskoj (22. rujna 1991.,
Dok. 5.), o odlukama vodstva pobunjenih Srba o „otcjepljenju SAO Krajine od Hrvatske“,
odnosno o „prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji“ (1. travnja 1991.), te o nastojanju
da se „SAO Krajina“ u pregovorima s Hrvatskom tretira kao „ravnopravna federalna jedini-
ca s Hrvatskom“ (Dok. 5.) i odluci da srpski narod „više nikada neće živjeti u istoj državnoj
zajednici sa hrvatskim narodom“ (Dok. 139., 201.). Dokumenti svjedoče i o umiješanosti
Srbije u rat u Hrvatskoj, odnosno o tadašnjoj ulozi Ministarstva obrane Srbije u vođenju
oružane borbe u Hrvatskoj (Dok. 210.) te o dolasku dragovoljaca iz Srbije u Hrvatsku, u
organizaciji „Teritorijalne odbrane“ i „Službe državne bezbednosti“ Srbije (Dok. 5., 68.,
74., 108., 127., 138., 156., 172.).
Jednako tako (Dok. 210.) svjedoče i o ilegalnom naoružavanju, zapravo, od kolovoza
1991. o „donaoružavanju“ Srba na području Like iz skladišta JNA u Otočcu, Perušiću,
Gospiću, Svetom Roku i Skradniku (podijeljeno 15.000 komada raznog pješačkog naoru-
žanja, minobacača i PA topova, te veća količina streljiva, a potom od kolovoza do listopada
još 20.000 komada raznog naoružanja, uključujući minobacače, bombe, zolje, s dva bor-
bena kompleta streljiva).
U knjizi su navedeni i dokumenti o sukobu između pripadnika MUP-a RH i naoruža-
nih pobunjenih Srba na Plitvičkim jezerima 31. ožujka 1991., u kojem su poginuli hrvatski
policajac Josip Jović i naoružani srpski napadač Rajko Vukadinović (Dok. 5. i 175.), ali i
o događajima koji su na tom području prethodili spomenutom sukobu (Dok. 2. i 5.), kao
i razdoblju nakon sukoba (organizacija „marša mira“ od Korenice do Plitvica u travnju
1991., Dok. 13.), sve do predaje posljednje skupine pripadnika MUP-a jedinici JNA 30.
kolovoza 1991. (Dok. 43.).
Dokumenti pokazuju i nespremnost lokalnoga srpskog stanovništva u Lici za borbu
izvan domicilnog područja (informacija od 6. listopada 1991., Dok. 5., 75., 203.), izvješću-
ju o kriminalcima u dobrovoljačkim postrojbama pridošlim u Liku iz Srbije („pripadnici
jedne čete imaju 273 godine robije“), čija se regrutacija provodila u Bubanj Potoku u Beo-
gradu (informacija od 12. studenoga 1991., Dok. 5.). Pokazuju i nerazmjer naoružanja iz-
6
među hrvatskih i srpskih snaga, posebice u streljivu, što se, primjerice, očituje u informaciji
da su srpske snage „svako veče ispalile po 100-150 granata“, a hrvatske „1-3 komada“ (12.
studenoga 1991., Dok. 5.).
Dokumenti svjedoče i o kriminalu, silovanju i ubojstvima, koje su počinili pripadnici
srpskih snaga, čak i nad Srbima na tom području, što se očituje u ubojstvu peteročlane obi-
telji Rakić (izvješće od 14. studenoga 1991., Dok. 5., 89., 104.). Zabilježeno je i zločinačko
djelovanje postrojbe Predraga Baklaića, čiji su pripadnici pljačkali i ubijali civile i hrvatske
i srpske narodnosti, primjerice ubojstvo dvojice Hrvata u Dabru u kolovozu 1991. te jedne
starije ženske osobe srpske narodnosti i više Hrvata u Brlogu od srpnja do listopada 1991.
(Dok. 164.), kao i sedmero civila Hrvata, mještana sela Dabar (informacija od 26. siječnja
1992., Dok. 151.), te odvođenje Hrvata iz zaseoka Čorci (Dok. 170.). Svjedoče i o planu
napada srpskih snaga na sela Čanak (zapovijed od 5. studenoga 1991., Dok. 77.) i Saborsko
(zapovijed od 7. studenoga 1991., Dok. 82.), gdje su potom počinjeni zločini nad Hrvatima.
Među zanimljivim podacima u knjizi je i obavijest o preletu pilota JNA, Hrvata Dani-
jela Borovića, iz Bihaća na hrvatsku stranu (izvješće od 5. veljače 1992., Dok. 5.), o namjeri
13. korpusa JNA da se nasilno probije iz Rijeke smjerom Rijeka – Delnice – Vrbovsko
– Slunj – Plitvice (zapovijed od 29. rujna 1991., Dok. 60.), o upadu pobunjenih Srba iz Hr-
vatske na teritorij BiH, u Bosansko Grahovo i Drvar (Dok. 24.), o namjeri da se naoružaju
postrojbe Srba na području Partizanske Drežnice u Gorskom kotaru u Hrvatskoj (dopis od
1. prosinca 1991., Dok. 108.), o tome da je vodstvo pobunjenih Srba prepoznalo stratešku
važnost Velebita i prijevoja Mali Alan za daljnji tijek borbi (zapovijed od 17. prosinca 1991.,
Dok. 124.), o postrojbama hrvatskih snaga s pripadnicima albanske nacionalnosti (Dok.
26., 73.), o vojnoj obuci muslimana iz Hrvatske i BiH na području Hrvatske radi prebaci-
vanja u BiH nakon početka srpske agresije na BiH (Dok. 191.), o srušenim zrakoplovima
JNA: 1 srušen (20. rujna 1991. prilikom napada na Gospić), 2 pogođena nad Likom (24.
rujna 1991.), ali su oba prizemljila (Dok. 5.); kao i o onemogućavanju opskrbe stanovništva
u Primorju pitkom vodom miniranjem zasuna na akumulacijskom jezeru u Brlogu, zbog
čega su Senj, primorska mjesta i svi sjevernojadranski otoci ostali bez pitke vode (izvješće
od 20. rujna 1991., Dok. 51.).
Dokumenti u knjizi govore i o stanju u pojedinim postrojbama (Dok. 137., 201.), te
o brojnom stanju rezervnog sastava u 9. korpusu JNA na području vojnih odsjeka Knin,
Benkovac, Donji Lapac, Obrovac, Gračac, Korenica i Gospić, kao i ciljevima angažiranja
snaga toga korpusa: „izmeštanje i evakuacija garnizona Šibenik i Split“, a potom „ofanziv-
nim dejstvima osloboditi Gospić i Otočac i preseći komunikaciju Karlobag, Senj, Ogulin,
spojiti se sa OG-3 i uspostaviti kontrolu većeg prostora Like“, odnosno „popraviti operativ-
ni položaj, izravnati front u rejonu Vranskog jezera, Skradina i Mirlović Polja i staviti pod
kontrolu prevoj Vaganj, istovremeno napadnom operacijom osloboditi Gospić“ (referat od
2. prosinca 1991., Dok. 109.).
Na kraju, dokumenti u knjizi govore i o dolasku mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku i
izviđanju na području Like (Dok. 177., 178.), te pokazuju da je među pobunjenim Srbima
u Hrvatskoj bilo prijepora glede prihvaćanja mirovnoga plana Cyrusa Vancea (Dok. 139.,
201.), kao i da se Srpska vojska Krajine prilagodila novoj situaciji nakon dolaska snaga
UN-a tako što su osnovane policijske postrojbe koje su zapravo bile „Srpska vojska u mili-
cijskoj uniformi“ (Dok. 201.).