U Hrvatskom državnom arhivu, Zagreb, 16. lipnja 2020., održano je svečano obilježavanje 15 godina postojanja te arhivskog i znanstveno-istraživačkog rada HMDCDR-a (2005.-2020.) i promocija izdavačke i suizdavačke djelatnosti HMDCDR-a 2027.-2020., s posebnim osvrtom na dvojezičnu (hrvatsko-englesku) knjigu:
Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. – 1995.
(pregled političkih i vojnih događaja u Hrvatskoj i BiH s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH te popis ubijenih civila Hrvata u BiH i zarobljenih pripadnika HVO-a, kao prilog istraživanju zločina srpskih i muslimanskih snaga nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine), Knjiga 1.-2.
Autori Knjige 1 su Davor Marijan i Ante Nazor;
Knjigu 2 priredili su Zlatan Mijo Jelić i Petar Kolakušić;
Izdavači: Udruga Hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.
Recenzenti knjige su dr. sc. Mladen Ančić, Nika Pinter i dr. sc. Marko Tokić.
Knjiga je objavljena sredstvima Ministarstva kulture RH i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Knjiga je podijeljena na dvije cjeline – Knjiga 1. (624 str.) i 2. (296. str.), a sastoji se od tri dijela, odnosno poglavlja.
U prvoj cjelini – Knjiga 1. – je znanstvena studija (I. dio, str. 17-466) dr. sc. Davora Marijana – Rat za opstojnost Hrvata, 1991. – 1995. (pregled političkih i vojnih događaja u Domovinskom ratu, s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH), s Prilozima (str. 467-490) te riječ urednika dr. sc. Ante Nazora – Neke činjenice o zločinima nad Hrvatima u BiH i izvori o muslimansko-hrvatskom sukobu u dijelu BiH (II. dio, str. 491-560), kao i komentar recenzentice knjige Nike Pinter, odvjetnice generala Slobodana Praljka (str. 561-565), te Izvori (str. 566-589), Zemljovidi (str. 590-615) i Kazalo imena i naziva zemljovida (str. 616-622).
Zbog boljeg razumijevanja povijesnog konteksta, odnosno okolnosti u kojima su počinjena ubojstva s obilježjem zločina nad Hrvatima u BiH u Domovinskom ratu, knjiga započinje znanstvenom studijom povjesničara dr. sc. Davora Marijana, koja čini glavni (I.) dio Knjige 1. Uz osvrt na političke prilike koje su uzrokovale raspad SFRJ i stvaranje RH, autor daje pregled sudionika rata i važnijih vojnih događaja u RH i BiH, a uz tijek velikosrpske agresije, odnosno agresije JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Hrvatsku, posebnu pozornost posvećuje ratu u BiH i sukobu između ARBiH i HVO-a u dijelu BiH. Složenost problematike i problematičan prikaz u medijima koji često zanemaruje izvore o ratu u Bosni i Hercegovini, razlozi su zbog kojih je u knjizi, u odnosu na vojne operacije u Hrvatskoj, detaljnije prikazan vojni aspekt događaja u BiH, posebice muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH.
S obzirom na to da u sadržaju tematski prevladava vojna povijest, može se reći da ova knjiga, u kontekstu prezentacije povijesti Domovinskog rata, čini svojevrsnu historiografsku cjelinu s knjigom Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti (priredili Tomislav Pušek i Ante Nazor, NZ Globus i HMDCDR, Zagreb, 2018.), a s knjigom Mate Arlovića – The Croatian Community of Herzeg-Bosnia and the (Re)organisation of Bosnia and Herzegovina (Novi informator i HMDCDR, Zagreb, 2017.) i novom knjigom dr. sc. Miroslava Tuđmana – Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74 (HSN i HDCDR u BiH, 2019.) predstavlja argumentiran, znanstveni odgovor na pokušaje da se Domovinski rat, a posebice uloga Hrvatske i Hrvata u ratu, odnosno hrvatske politike u BiH 1990-ih, prikaže kao negativna stranica hrvatske povijesti.
Knjigu 2., odnosno treći dio knjige pod naslovom Prilog istraživanju zločina nad Hrvatima u BiH, s popisom civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su tijekom rata ubili pripadnici srpskih (str. 17-126) i muslimanskih snaga u BiH (str. 127-197), a dijelom i s imenima vojnika HVO-a koji su ubijeni izvan izravnih borbenih djelovanja, u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995., general Zlatan Mijo Jelić i brigadir Petar Kolakušić priredili uz pomoć brojnih suradnika na lokalnoj razini, uglavnom zapovjednika HVO-a i članova udruga iz Domovinskog rata, na način da su u svakoj od navedenih općina provjereni postojeći popisi smrtno stradalih Hrvata u Domovinskom ratu i iz njih izdvojeni civili i zarobljeni pripadnici HVO-a za koje se imao podatak ili informacija da njihova ubojstva imaju obilježje zločina, odnosno da su ubijeni izvan izravnih borbenih djelovanja. Tako su prikupljeni podaci za ukupno 3261 ubijenih hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a, odnosno pripadnika HVO-a čija je smrt uzrokovana djelovanjem srpskih ili muslimanskih snaga u BiH od 1991. do 1995. u okolnostima koje se ne odnose na izravna borbena djelovanja. Od toga je ubijena 3093 odrasla osoba, te 168 djece i maloljetnih osoba do 18. godine života. Među njima su 2434 muške i 827 ženske osobe. Od ukupnog broja u ovoj knjizi navedenih Hrvata, čije ubojstvo vjerojatno ima obilježje zločina, pripadnici JNA i VRS-a, odnosno srpskih snaga, ubili su 2033, a pripadnici ARBiH i muslimanskih snaga 1228 Hrvata – civila i zarobljenih pripadnika HVO-a.
Imena smrtno stradalih i ubijenih navedena su po općinama, negdje kronološkim, a negdje abecednim slijedom, prema naseljima stanovanja ili smrti. Navedena su i imena civila koje su JNA i srpske postrojbe ubile na području BiH tijekom agresije s toga područja na Hrvatsku 1991. godine, a posebno su navedena imena 16 Hrvata povratnika i policajaca, ubijenih u BiH nakon završetka rata, uglavnom na područjima s kojih su muslimanske snage protjerale Hrvate tijekom rata (str. 198-199).
Također, imena svih 3261 ubijenih osoba koje se spominju u knjizi, navedena su abecednim slijedom i u posebnoj tablici (str. 200-274), a da bi se bolje razumjeli razmjeri stradanja po općinama u BiH, u ovom dijelu knjige navedeni su i statistički podaci o broju stanovništva u svakoj od navedenih općina, prema popisu stanovništva iz 1991. i 2013. godine, preuzeti od Državnog zavoda za statistiku BiH. U Napomenama (str. 275-281) na kraju knjige navedeni su podaci iz do sada objavljenih popisa smrtno stradalih osoba u BiH (Bosanska knjiga mrtvih, koju je priredio Mirsad Tokača, i Spomenica poginulim i nestalima braniteljima HVO-a), potom slijedi popis literature (str. 282) te grafikoni koji prikazuju narodnosni sastav stanovništva u 18 gradova u BiH od početka 20. stoljeća do popisa stanovništva 1991. (str. 283-185), kao i zemljovidi 11 općina u BiH s prikazom naselja u kojima su Hrvati bili većinsko stanovništvo ili su imali znatan udio u sastavu stanovništva na tom području (str. 286-296).
Na temelju podataka o pripadnicima HVO-a poginulih u borbi ili nestalih navedenih u ostalim izvorima i literaturi, može se pretpostaviti da je u ratu u BiH, 1991. – 1995., ukupno smrtno stradalo 8375, odnosno, računajući podakte koji su prikupljeni nakon objave ove knjige, oko 8440 Hrvata
Uz naglasak da suosjećaju s obiteljima svih žrtava rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995., koji je uzrokovan velikosrpskom politikom, te uz napomenu da ova knjiga nema namjeru negirati zločine nad pripadnicima drugih naroda u ratu u BiH, autori i urednici knjige istaknuli su da je namjera objavljivanja imena hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su ubili pripadnici srpskih i muslimanskih snaga u Bosni i Hercegovini, upozoriti na stradanje hrvatskog naroda u ratu u Bosni i Hercegovini 1991./1992. – 1995., o čemu se zbog medijskih blokada malo zna.
Borba za opstojnost Hrvata u BiH traje od vremena osmanlijskih osvajanja jugoistočne i srednje Europe u XV. stoljeću. Ništa lakše nije bilo niti kada se Bosna i Hercegovina nalazila u sastavu Austro-Ugarskog Carstva u XIX. stoljeću, kao ni za vrijeme prve velikosrpske monarhističke Jugoslavije ili druge komunističke Jugoslavije. Ipak, dio Hrvata uspio je opstati i sačuvati svoju katoličku vjeru i svoj identitet na prostoru Bosne i Hercegovine. Krizu i raspad SFRJ te rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uzrokovala je srbijanska („velikosrpska”) politika, odnosno pokušaj ostvarenja projekta „svi Srbi u jednoj državi”, koji je dio srbijanske političke elite pokrenuo sredinom 1980-ih prošlog stoljeća. U ratu u Bosni i Hercegovini Hrvati su se prvi organizirali politički i vojno protiv srpskog agresora. Ta organizacija bila je temeljem nastojanja da se Hrvati održe kao konstitutivan i suveren narod u Bosni i Hercegovini. Rat u Bosni i Hercegovini, koji se rasplamsao u proljeće 1992., nastavak je rata u Hrvatskoj, odnosno druga etapa otvorene velikosrpske oružane agresije. Svakako treba istaknuti da su srpske snage 1991. Hrvatsku napadale i s teritorija Bosne i Hercegovine, a to se nastavilo sve do kraja rata.
Ova knjiga daje sveobuhvatan pregled političkih i vojnih događaja u Domovinskom ratu, koji je nužan da bi se razumio sam sukob i prikazalo kako su na području Bosne i Hercegovine vođeni oružani sukobi, nakon agresije JNA, između HVO-a/ARBiH i JNA/VRS-a, između HVO-a i ARBiH te između ARBiH i ARBiH (Bihać). Već od samog početka oružanog sukoba između HVO-a i ARBIH u Bosni i Hercegovini, medijske i političke slike o Hrvatima i postrojbama HVO-a bile su iskrivljene, a zločini i njihove žrtve, Hrvati, prešućivani. Bez namjere negiranja žrtava zločina nad pripadnicima drugih naroda u sukobu, u knjizi su dokumentirano prikazani zločini u kojima su žrtve Hrvati civili i zarobljeni pripadnici HVO-a. Žrtve zločina na kraju svih agresija i oružanih sukoba, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, ostaju zauvijek, imenom i prezimenom.
Jednako tako, u knjizi je bilo važno ukazati da mudžahedini, koji su počinili neke od navedenih zločina, „nisu mit“. To je tzv. reverzibilno etničko čišćenje u okviru kojega je bošnjačko-muslimanska politika, koristeći medije, pokušala uvjeriti javnost da mudžahedina nema u središnjoj Bosni, nego da HVO propagandom o mudžahedinima plaši Hrvate kako bi ih prisilili da napuste to područje. Prikaz muslimansko-hrvatskoga sukoba i popis žrtava na hrvatskoj strani zasnivaju se na dokumentiranim činjenicama. Ostaje pitanje zašto je dio dokumenata koji su navedeni u knjizi ignoriran prilikom donošenja presuda u predmetu protiv političkog i vojnog vodstva Herceg-Bosne. Ova knjiga vrijedan je doprinos u rasvjetljavanju činjenica nužnih za razumijevanje okolnosti izbijanja i tijeka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Isto tako pomoći će shvatiti položaj hrvatskoga naroda koji, kao autohton i konstitutivan narod, ima pravo tražiti ravnopravnost s ostala dva konstitutivna naroda u BiH, a što je od strateške važnosti i za Europsku uniju i za Sv. Stolicu.
Između ostaloga, ova knjiga upozorava da su Hrvati prvi postali žrtve napada srpskih snaga u BiH, koje su početkom listopada 1991. zapalile selo Ravno i okolne hrvatske zaseoke u istočnoj Hercegovini, te ubile Hrvate iz tih sela. Tijekom 1992. pripadnici srpskih snaga počinili su brojne zločine nad Hrvatima i Muslimanima; neki od njih su: „na Kupresu, u selima Donja Vrela – općina Bosanski Brod, Vidovice i Kopanica – općina Orašje, u selu Crkvine – općina Bosanski Šamac, u selima Krepšić, Gorice, Laništa, Markovića Polje, Vukšići i Ulice – općina Brčko, na Galici na planini Vlašić u općini Travnik, u selima Dabrica, Brštanik, Stjepan Krst – Općina Stolac, u naselju Uborak-Vrapčići u općini Mostar, u selu Briševo – općina Prijedor, u selima općine Odžak i na drugim mjestima. S područja općine Banja Luka, gdje nije bilo izravnih sukoba između HVO-a i VRS-a, srpska vojska ubila je 106 (14 je ubijeno izvan općine, na prisilnim radovima na prvoj crti) Hrvata civila, a u gradu Sarajevu je tijekom rata, većinom od granatiranja s položaja srpskih snaga, ubijen 481 hrvatski civil.
Međunarodna javnost upoznata je sa zločinom koji su pripadnici hrvatskih snaga počinili nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom dolu, jer je MKSJ vodio postupke i donio presude optuženim Hrvatima za navedene zločine. Naravno da počinitelje svih zločina treba osuditi, no ostaje činjenica da su MKSJ i mediji uglavnom ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u naseljima: Dusina, Busovača, Vitez, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Uzdol, Jablanica, odnosno Doljani i Stipića livade, Grabovica, Bugojno, Kakanj, Vareš, Travnik, Miletići, Maljine, Konjic, Trusina, Klis, Bušćak, Orlište i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u trećem dijelu knjige, odnosno u Knjizi 2.
O razmjerima stradanja Hrvata svjedoči i podatak da je na području današnje Republike Srpske 1991. bilo 152.856 katolika Hrvata, a prema podacima od 31. prosinca 2010. na istom području bilo ih je samo 11.924, da bi prema podacima od 31. prosinca 2014. taj broj bio dodatno smanjen na 9355 Hrvata, odnosno za 93,87 % u odnosu na 1991. godinu. Otprilike isti broj Hrvata protjerala je i ARBiH s područja današnje Federacije BiH. Primjerice, samo u općinama u kojima je prema izjavi generala ARBiH Rasima Delića iz veljače 1994. „HVO eliminisan“ – Jablanica, Konjic, Fojnica, Kakanj, Zenica, Travnik i Bugojno, broj Hrvata je do 2013. (38.064 Hrvata), u odnosu na 1991. (101.275 Hrvata), smanjen za 63.211, odnosno za 62,41 %. Podaci su još porazniji kad se u obzir uzme i stradanje Hrvata u općini Vareš, odnosno smanjenje njihova broja s 9016 (1991.) na 2082 (1913.) ili za 68,72 %, što znači da je u osam navedenih općina broj Hrvata u odnosu na stanje iz 1991. smanjen za oko 70.000.
S obzirom na događaje u ratu u BiH, samo iskreno suočavanje vodstva svakog konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.
Ova knjiga sugerira da prije rasprave o utemeljenosti teza iz drugostupanjske presude u predmetu „Prlić i ostali“, treba konzultirati izvore i usporediti ih sa sadržajem presude. Postojanje presuda je činjenica, kao i počinjeni zločini, za koje trebaju odgovarati počinitelji. No činjenica je i da su neke od teza iz tih presuda neodržive, primjerice teza o međunarodnom sukobu na način na koji ga tumači presuda, ignorirajući namjere tadašnjeg Bošnjačko-muslimanskog vodstva u BiH i razmjere stradanja Hrvata u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, odnosno pitanje opstojnosti Hrvata u BiH nakon što je ARBiH započela ofenzivu na središnju Bosnu. Posebice je neodrživa teza o navodnom srpsko-hrvatskom dogovoru o podjeli BiH, jer počiva na netočnim premisama.
Uzrok muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice (Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan), a Bošnjaci (muslimani) su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nebošnjačko (nemuslimansko) stanovništvo bilo majorizirano. Armija RBiH napala je HVO kada se naoružala, velikim dijelom upravo uz pomoć RH, preko njezinog teritorija i područja koje je nadzirao HVO. Napala ga je u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na područjima s mješovitim muslimansko-hrvatskim stanovništvom, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist muslimana, prilivom vojno sposobnih muškaraca prognanih s područja koja su osvojile srpske snage. Nadmoć ARBiH u odnosu na snage HVO-a pokazuje tko je imao uvjete za ofenzivno djelovanje na tom području, koje je Vance-Owenovim planom, predstavljenim u siječnju 1993., većim dijelom predviđeno kao hrvatska provincija sa središtem u Travniku. Dakle, planom međunarodne zajednice (a ne predsjednika Tuđmana), prema kojem su predviđene hrvatske provincije obuhvatile znatno područje nekadašnje Banovine Hrvatske u BiH, čija se uspostava predsjedniku Tuđmanu pokušava pakirati kao „istočni grijeh“ njegove politike (!). Samohvala generala ARBiH Rasima Delića u veljači 1994. predsjedniku Aliji Izetbegoviću da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”, savršeno jasno objašnjava motiv, odnosno, kako je zaključio autor Davor Marijan, „ogoljuje do srži pobude i svrhu rata za teritorij koji je prema zamisli tadašnjeg muslimanskog vodstva u BiH Armija RBiH povela protiv HVO-a.“ To je odgovor na pitanje tko je i zašto započeo međusobni muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH, odnosno u kojim je okolnostima taj sukob postao međunarodni, ako se takvim uopće može okarakterizirati, jer zapravo je riječ o borbi za opstojnost Hrvata u BiH. Kasnijim, Owen-Stoltenbergovim, planom iz kolovoza 1993. „hrvatski prostor“ znatno je smanjen, jer je međunarodna zajednica prihvatila stanje na terenu koji je ARBiH u međuvremenu planski etnički očistila od Hrvata.
Uz spomenuta, ova knjiga otvara i druga pitanja koja se u medijskom prostoru zanemaruju ili skrivaju pod plaštom prozivanja „Tuđmanove politike prema BiH“, dok se istodobno ne propituje „Izetbegovićeva politika“ i sadržaj njegove Islamske deklaracije. Primjerice, zašto je međusobna hrvatsko-muslimanska vojna suradnja u punom smislu te riječi dogovorena tek u srpnju 1995. (Splitski sporazum), zašto ju predsjednik Izetbegović nije prihvatio u srpnju 1992. u Zagrebu, ili u siječnju 1993. nakon što je objavljen prijedlog Vance-Owenova plana, zašto je odbio politički savez koji su mu u travnju 1991. ponudili hrvatski i slovenski predsjednici Tuđman i Kučan? Ta pitanja, koja danas postavljaju i pojedini najviši ratni zapovjednici ARBiH, uporno se zanemaruju u medijima u Hrvatskoj i svijetu.
Kao što su donesene presude činjenice, činjenica je i da je čin generala Slobodana Praljka obilježio rad MKSJ-a u Haagu, a znanstvene rasprave na koje imamo pravo i obvezu pokazat će težinu teza haškog tužiteljstva i sadržaja presude u predmetu Prlić i ostali. No, činjenica da i sami sudionici procesa u Haagu znaju da „ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata“ te da sumnjaju u pravičnost dijela postupaka na MKSJ, prilog je za konačnu ocjenu rada te „ad hoc“ uspostavljene ustanove: I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam „pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda“, bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. (Michael G. Karnavas)
Odgovor na pitanje o ulozi Hrvatske i Hrvata u obrani i oslobađanju BiH od srpske agresije i okupacije, može se sažeti kroz emotivnu izjavu generala ARBiH Atifa Dudakovića za HRT, na mostu kod Tržačkih Raštela, 6. kolovoza 1995., o doživljenoj slobodi nakon 1201 dan okruženja, u kojoj je „odao sva priznanja i pohvale Hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi jer je u tom veoma bitnom trenutku za stanovništvo Bihaća ispunila svoju zadaću“. Uz ostale izvore, i te arhivske snimke potvrđuju da je, uz hrabrost i izdržljivost branitelja Bihaća iz 5. korpusa ARBiH i 101. pukovnije HVO-a, za to što Bihać nije doživio sudbinu Srebrenice, a muslimani novi genocid od srpskih snaga, zaslužna operacija „Oluja“, odnosno Hrvatska i Hrvatska vojska.
U knjizi su prikazani i prizori kraljevskoga grada Jajca u BiH, koje su hrvatske snage oslobodile od srpske okupacije u operaciji „Maestral“, 13. rujna 1995., kada su na kraljevskoj tvrđavi razvile veliku, 25-metarsku zastavu hrvatskog naroda u BiH. Time je simbolički, kao i hrvatska državna zastava u operaciji „Oluja“ 5. kolovoza 1995. na tvrđavi hrvatskog kraljevskog grada Knina, nagoviještena pobjeda hrvatskih snaga i opstanak Hrvata kao autohtonog i konstitutivnog naroda u svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Zbog simbolike pobjede i opstojnosti hrvatskoga naroda u nametnutom ratu u prvoj polovici 1990-ih, hrvatske zastave na tvrđavama kraljevskih gradova Knina i Jajca krase naslovnicu ove Knjige 1.
O HMDCDR-u
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata utemeljen je 2005. kao javna znanstvena ustanova – specijalizirani arhiv, sa zadaćom prikupljanja, sređivanja, čuvanja te stručnoga i znanstvenoga istraživanja i publiciranja gradiva iz Domovinskoga rata.
U HMDCDR-u radi 19 zaposlenih na neodređeno vrijeme.
Znanstveni potencijal Centra očituje se u činjenici da šest njegovih zaposlenika ima zvanje viši arhivist, a šest zvanje arhivist specijalist, te da je 8 zaposlenika zaslužilo titulu doktora znanosti, da šestero zaposlenika ima znanstveno zvanje, a troje i nastavno zvanje. Istodobno, troje zaposlenika su u postupku stjecanja doktorata.
U prosjeku, djelatnici Centra godišnje aktivno sudjeluju na više od 100 stručnih i znanstvenih skupova, te tribina i okruglih stolova, a u prosjeku Centar godišnje objavljuje 6 do 7 knjiga.
Arhivska djelatnost Centra organizirana je kroz Odjel za arhivsko gradivo Domovinskog rata, koji je prema Pravilniku o unutarnjem redu, radnim mjestima i načinu rada Centra podijeljen na:
– Odsjek za konvencionalno arhivsko gradivo,
– Odsjek za nekonvencionalno arhivsko gradivo (fotografija, film, video zapisi)
U Centru su kao posebne jedinice ustrojene:
– Odjel za znanstveno istraživanje Domovinskog rata
– Odjel općih i financijsko-knjigovodstvenih poslova
–Odsjek za upravno-pravne i opće poslove
-Odsjek za računovodstvo i financije.
Centar trenutno ima 1785 dužnih metara, odnosno 17.850 kutija, konvencionalnog arhivskog gradiva, te više od 4000 sati video zapisa i više od 80.000 slikovnih zapisa, kao i više od 700 sati audio zapisa.
Sredstvima Ministarstva kulture omogućeno je i stvaranje vlastite knjižnice Centra koja je početkom 2020. imala 1509 pojedinačnih naslova, odnosno 2243 knjiga, te još 545 naslova u digitalnoj knjižnici.
Do svibnja 2020. Centar je, kao izdavač ili suizdavač, objavio ukupno 99 knjiga i zbornika; među njima jedna je trojezična i 12 dvojezičnih knjiga: 11 hrvatsko-engleskih i 1 hrvatsko-francuska te 6 knjiga samo na engleskom jeziku.
Izvori pokazuju da je za rat na području bivše Jugoslavije odgovorno tadašnje srbijansko, odnosno srpsko vodstvo i politika da „svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi”, te da to nije bio građanski rat, nego velikosrpska agresija s ciljem osvajanja i pripajanja Srbiji dijelova Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Pojam „velikosrpska” agresija ili politika, koristimo poštujući činjenicu da nisu svi Srbi sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, niti su svi prihvatili i provodili takvu, agresivnu politiku, neki su joj se i otvoreno suprotstavili.
Na obilježavanju 17-te obljetnice osnivanja 106. brigade HVO-a u Orašju, David B., tada učenik 6a razreda osnovne škole, pročitao je sastavak u kojem je iskreno, dječački, nakon što je naglasio da je „potomak hrabrih sinova Posavine“ i da je zbog toga ponosan, sažeo cjelokupan smisao rada HMDCDR-a: Da se zna, da se ne ponovi i da se ne zaboravi!