Riječ urednika
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar) osnovan je radi prikupljanja i sređivanja arhivskoga gradiva iz Domovinskog rata. Jedna od zadaća Centra je da, uz primarne povijesne izvore, zbog njegove iznimne važnosti za utvrđivanje i istraživanje povijesnih činjenica, prikuplja i predstavlja memoarsko gradivo – izjave, zapise, studije i slične radove sudionika Domovinskoga rata, kako bi informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti bile što dostupnije istraživačima i cjelokupnoj javnosti. Naime, privatne zabilješke i intervjui, odnosno sjećanja, izjave, zapisi i studije neposrednih sudionika događaja iz Domovinskoga rata često otkrivaju nepoznate događaje ili nepoznate aspekte dobro poznatog događaja, i redovno bacaju novo svjetlo na neistražena područja. Njima je moguće nadopuniti postojeće dokumente i pomoći da informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti postanu što cjelovitije. Uz to, iznošenje osobnih dojmova važno je za razumijevanje atmosfere i međusobnih odnosa, primjerice, u nekoj postrojbi tijekom izvršavanja zadaća ili nakon nekog izvanrednog događaja. Dakako, zbog subjektivnog dojma izlagača, ali i vremena koje je proteklo od događaja o kojima se piše, memoarsko
gradivo je podložno i manje objektivnim prosudbama i zaključcima.
Upravo zbog navedenoga Centar je pokrenuo seriju Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – memoarsko gradivo. Knjiga „Život na meti“ (francuski
dragovoljac u Domovinskom ratu) šesta je knjiga u toj seriji. Autor je sam odabrao naslov i podnaslov koji pobliže objašnjava da se radi o priči vojnika, stranca, francuskog dragovoljca Domovinskog rata. Kao što smo u ovoj seriji memoarskog gradiva objavljivali tekstove koji su po svojoj strukturi i jeziku bili bliže znanstvenom, nego memoarskom djelu, sada smo se suočili s tekstom koji svojim dobrim dijelom naginje književnosti, s izrazitim literarnim elementima. Sukladno tomu, a s obzirom na to da autoru nije bila primarna kronologija događaja i ostala faktografija, sadržaj ove knjige vjerojatno će kao gradivo više koristiti onima koji se bave vojnom psihologijom i sociologijom rata, nego povjesničarima.
Kroz priču o dijelovima svoga ratnoga puta Gaston Besson u isto vrijeme pruža sliku o stranim dragovoljcima Domovinskog rata, ljudima koji su izvana, iz drugog svijeta, kulture i okružja došli u Hrvatsku, te ostali i borili se protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja za slobodu Hrvatske, a kasnije i Bosne i Hercegovine. Njihova je uloga dugo vremena bila zanemarena i prema tomu, sasvim pogrešno ili uopće nije bila vrednovana. Upravo je to jedan od razloga zbog kojega Centar objavljuje svjedočanstvo jednog od tih dragovoljaca. Odgovor na pitanje zašto se o njima toliko malo zna, dao je sam Gaston Besson rekavši da su oni bili prikovani u svojim rovovima i bunkerima i uglavnom do kraja 1991. nisu vidjeli previše od tzv. civilnog života. Nakon obrane Hrvatske od velikosrpske agresije, ratni vihor je 1992. godine zahvatio Bosnu i Hercegovinu, a u obranu hrvatskih i muslimanskih domova stali su uglavnom svi strani dragovoljci koji su se borili u Hrvatskoj. Dakako, oni koji su ostali živi ili nisu onesposobljeni teškim ranjavanjem. Dio njih ostao je do kraja rata kako bi doprinijeli konačnoj pobjedi, a neki su potom ostali živjeti u Hrvatskoj, pronašli u njoj novi dom, drugu domovinu i zasnovali obitelji. Tko su ti ljudi, koliko
ih je bilo, koji su njihovi motivi, kakve su njihove sudbine, samo su neka od pitanja na koja treba odgovoriti.