Raduje me i počašćen sam da ponovno mogu biti sudionikom još jednog predstavljanja rezultata rada Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Svake se godine u ovo doba sastajemo na ovom mjestu kako bismo prezentirali i ocijenili prinos ove institucije i sa zadovoljstvom mogu ustvrditi da iz godine u godinu svjedočimo predanom, upornom i iznad svega sustavnom radu i važnim uradcima. Premda može izgledati da je izdavanje dokumenata jedan manje ili više rutinski, pače mehanički i uglavnom neautorski posao, izdavanje dokumenata koji neposredno svjedoče o tome što se u Domovinskom ratu događalo nastaje na planu jedne šire koncepcije shvaćanja odgovornosti historiografije u sadašnjem i budućem političkom životu nacije.
Izdavanje dokumenata, a to osobito važi za one koji su nastali na srpskoj strani u pripremi i tijekom rata, predstavlja metodologijski najpogodniji način da se pokuša razumjeti i objasniti što se zapravo i u cjelini dogodilo. Naime, razumijevanje onoga što se dogodilo neophodno uključuje i ulaženje u mentalni sklop i način mišljenja i jedne i druge strane, pri čemu je upravo shvaćanje onoga Drugoga najteže i najzahtjevnije. Za to smo uglavnom nepripremljeni te vrlo često o Drugome mislimo isključivo temeljem vlastitih predstava i već pretpostavljenih stavova, pri čemu nam ne samo izmiče razumijevanje logičkog sklopa pozicije Drugoga, nego nam neshvatljivim ostaju i njegovi motivi. Kad bi se bez razumijevanja Drugoga danas govorilo o uzrocima, okolnostima i tijeku oružane pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, onda bismo ostali nijemi pred očitom apsurdnošću i destruktivnošću tog pokreta i poduhvata koji je strašne i vjerojatno nenadoknadive gubitke i štete nanio upravo samoj srpskoj nacionalnoj zajednici u Hrvatskoj. Kako razumjeti činjenicu da se dio srpskog stanovništva koji u Hrvatskoj živi generacijama okrenuo protiv svojih sugrađana i odazvao se zovu nacionalističkog projekta iz Beograda, središta moći za koje je bilo jasno da Srbe u Hrvatskoj smatra pijunima i topovskim mesom i za koje, što se na kraju i praktično potvrdilo, neće učiniti ništa nego će ih prepustiti sudbini koju je srbijanska politika pokrenula i zakuhala? Kako razumjeti to što su Srbi u Hrvatskoj, premda su imali primjera da je suradnja hrvatskih Srba i Hrvata davala obostrano korisne rezultate – dovoljno je spomenuti Hrvatsko-srpsku i Seljačko demokratsku koaliciju, Zagrebačke punktacije i Narodnooslobodilačku borbu – ipak odabrali konfrontacijske predstave te su 1990. godine u odnosima s Hrvatima kao referencijalni okvir odabrali prvenstveno iskustva iz vremena Nezavisne Države Hrvatske te ih generalizirali u stav o perenijalnom ratu Hrvata protiv Srba, pri čemu je rat devedesetih bio samo jedna od njegovih instancija? Kako razumjeti da je srbijanska politika koju su predstavljali daleki, strani i spram stvarnih problema prečanskih Srba uglavnom ravnodušni političari bili prihvatljiviji od susjeda Hrvata s kojima se živjelo decenijama i dijelilo zajedničku sudbinu? Kako je srbijanskoj politici uspjelo pridobiti i mobilizirati stotine tisuća hrvatskih Srba na liniji politike konfrontacije s Hrvatima kad se, s obzirom na okolnosti, mogla predvidjeti, a i predviđalo se, da će to završiti samo katastrofom srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj i njenom alijenacijom od većinskog stanovništva? Odgovori na ovakva ključna pitanja neophodni su za razumijevanje sukoba Srba i Hrvata koji je naša generacija morala proživjeti, a u tom kontekstu je izdavanje dokumenata srpske strane, koji barem djelomično mogu pomoći u rasvjetljavanju naravi sukoba, jedna od najvažnijih zadaća koju imaju historiografi i istraživači ovih događaja.
Međutim, rad na razumijevanju Drugoga ima još jednu ključnu dimenziju koja se ne sastoji u nastojanju da se objasni ono što se dogodilo, nego u tome da se otkrivanjem obrazaca mišljenja i mentalnih sklopova koji su doveli do sukoba, gubitaka i trajnih negativnih posljedica, pokuša izbjeći sličan ishod u budućnosti. Nalazi društvenih znanosti, dobiveni analizom stotina i stotina etničkih sukoba, pokazuju da je vjerojatnost da do nekog konflikta dođe veća ukoliko je sukob imao neku raniju instanciju i pri tome završio neuspjehom; u našem slučaju to znači da pobuna devedesetih, barem u ovom pogledu, ima čak i povećane šanse da jednom bude reprizirana. Imajući u vidu nesklapnost i destruktivnost političkog projekta koji ju je pokretao, jedna od strategija prevencije bila bi da se ova ranija pobuna jasno pokaže u svojoj apsurdnosti i pogrešnim premisama, kao što je ona o vječnom ratu i po naravi srbožderskim Hrvatima. Dakako, to više i nije stvar razumijevanja Drugoga, nego ponajprije vlastitog samorazumijevanja i napuštanja obrazaca mišljenja koji vode u sukobe.
Uzmu li se u obzir neki pokazatelji, može se reći da to samorazumijevanje još uvijek nije na najboljem putu da otkrije zablude i krive procjene. Kao jedan od primjera za to može poslužiti činjenica da se i ove godine na komemoraciji jasenovačkim žrtvama u Donjoj Gradini, dakle na desnoj obali Save, odnosno u Republici Srpskoj, od strane političkog vodstva tog entiteta i u nazočnosti predsjednika Republike Srbije, koji se smatra predstavnikom najmodernije i najeuropskije opcije u današnjoj srpskoj politici, moglo čuti da je u Jasenovcu pobijeno sedam stotina tisuća ljudi. Nije sada toliko bitno što su i najsavjesnija istraživanja različitih znanstvenika, uključujući i one koji pripadaju narodima koji su imali najveće i najtragičnije gubitke u tom logoru smrti, pokazala da se radi o manjem broju – uostalom, kad su ovakve stvari u pitanju brojevi nisu odlučni jer je i jedna smrt strašan zločin – nego u tome da se ne odustaje od iz poznatih pragmatičnih razloga svojedobno proizvoljno postavljene brojke a koja je s vremenom poslužila za stvaranje mita ne samo o Jasenovcu, nego i o genocidnoj naravi Hrvata. Ne odustajati od te brojke znači ne odustajati od mita koji je bio jedna od najpogrešnijih premisa pobune te na taj način stvarati subjektivne pretpostavke i motivacijske temelje budućeg sukoba.
Drugi primjer su neke od argumentacija u recentnim dokumentima koje Republika Srbija pripravlja za međunarodnopravne postupke, a gdje se, primjerice, tvrdi da je područje Republike Srpske Krajine, dakle područje zahvaćeno pobunom, bilo „središte“ i „ishodište“ sveukupnog života Srba u Hrvatskoj. Područje na kojem su Srbi imali uglavnom relativni većinski udio u stanovništvu i to u krajevima koji su ionako općenito rijetko naseljeni, i gdje se, bez obzira na nacionalnu pripadnost, živjelo teško, siromaški i oskudno te u zaostalim prilikama, dakle područje na kojem je prisustvo Srba samo demografska ili biološka činjenica, sada se proglašava središtem života nacionalne zajednice, pa se onda utoliko i prisutnost Srba u Hrvatskoj svodi na puku demografsku činjenicu. Svakom tko poznaje i cijeni doprinos Srba modernizaciji i razvitku Hrvatske na svim područjima jasno je da se radi o falsifikatu i da su Srbi u Hrvatskoj daleko od toga da budu puka demografsko-biološka činjenica. Po strani od Tesle za čiji su talent i srpski i hrvatski, pa čak i austrougarski i europski okviri bili preuski, treba se podsjetiti samo nekoliko imena ljudi i žena koji su u bitnome pridonijeli ostvarenju hrvatskih političkih ciljeva i društvenih institucija: osim Svetozara Pribičevića i Srđana Budisavljevića u politici tu su Jelačićev ministar Mojsije Baltić, zatim borac za sjedinjenje hrvatskih pokrajina i ministar Maksimilijan Prica, ilirac i varaždinski župan Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, inače i danas važan autor hrvatske etnografije; u vojnim stvarima tu je Svetozar Borojević, jedini austrougarski nenjemački feldmaršal i jedan od nadarenijih vojskovođa XX. stoljeća, a koji se, premda pravoslavac, izjašnjavao Hrvatom; u kulturi tu su dva čovjeka koji su Zagrebu dala dva kazališta, poduzetnik Hristofor Stanković koji je uredio kazalište na Markovu trgu te Branko Gavella koji je otac modernog hrvatskog glumišta; spomenimo tu i glumicu Milu Dimitrijević, književnika Vladana Desnicu, kompozitora Petra Konjovića, znamenitog knjižara Đorđa Ćelapa, slikara Nikolu Mašića, kipara Vojina Bakića; a na drugim područjima endokrinologa Vuka Vrhovca, ili Anastasa Petrovića, utemeljitelja, glavnog dioničara i predsjednika Prve hrvatske štedionice, zasigurno jedne od najvažnijih financijskih institucija na našem tlu, da nabrojimo samo neke koji odmah padaju na pamet. Svi oni sudjelovali su u stvaranju važnih hrvatskih nacionalnih institucija i političkih projekata i ugradili su se trajno prvo u sve društvene strukture a onda i u hrvatsku povijest. U tom smislu „središte“ i „ishodište“ srpstva u Hrvatskoj nisu oni najslabije naseljeni i najmanje razvijeni krajevi koji su postali središtem i ishodištem jedne destruktivne politike, nego svi hrvatski prostori u kojima su spomenuti i mnogi drugi Srbi živjeli i djelovali, gradeći Hrvatsku i pridonoseći njenom civilizacijskom napretku. Kad se sada stvari opet okreću i središtem srpstva proglašava njena demografsko-biološka masa, ne možemo se osloboditi dojma da se ponovno, dakle kao i u vrijeme pobune, insistira na odjelitim životnim prostorima odnosno na nemogućnosti sudjelovanja u zajedničkim i obostrano korisnim projektima. To u određenoj mjeri povećava vjerojatnost da bi se, naravno u određenim okolnostima koje sada doduše ne naziremo, sukobi koje smo proživjeli mogli reprizirati i vjerojatno zauvijek uništiti svaku ideju mirnog i konstruktivnog zajedničkog života i ostvarivanja zajedničkih ili obostrano korisnih projekata. Upravo na tome području najveća je odgovornost historiografije, ali ne samo istraživača, nego i čitatelja o čijoj recepciji ovisi učinak istraživačkog rada, naime da djeluju preventivno, prosvjetiteljski i otrežnjavajuće na nacionalne samosvijesti te da ih, ako ih i ne mogu usmjeriti na pravi put, barem spriječe da ne lutaju besputicama na kojima su već premnogi talenti i životi tragično prokockani i uzaludno izgubljeni.