Ravnatelj HMDCDR-a prof. dr. sc. Ante Nazor je u subotu 15. lipnja 2024. od 10.30 sati
nazočio polaganju vijenaca i paljenju svijeća ispred spomenika ubijenim civilima i poginulim
pripadnicima HVO-a u napadu koji su na „konvoj života“ organiziranom radi pomoći
opkoljenoj Lašvanskoj dolini iz zasjede postrojbe Armije RBiH poduzele na Busovačkim
stajama u jutarnjim satima 15. lipnja 1993. godine. Konvoj je tada preko planinskih vrleti
Busovačke planine i bespuća Vranice išao u Sebešić, tadašnju logističku bazu HVO-a, kako bi
u opkoljenu Lašvansku dolinu donio materijalna i tehnička sredstva neophodna za opstanak
Hrvata na tom području. U konvoju se nalazilo oko 70 konja i njihovih vodiča, te 30-ak civila
i vojnika u pratnji, koji su pružili otpor, iako su bili znatno malobrojniji u odnosu na
muslimanske snage koje su napale konvoj. Nakon višesatne borbe, u pomoć konvoju stigao je
interventni vod brigade „Nikola Šubić Zrinski“ i spasio preživjele i ranjene. Tim je napadom
prekinuta posljednja kopnena veza između opkoljene Lašvanske doline i svijeta.
Na mjestu zločina i stradanja 18 Hrvata na Busovačkim stajama, na 1600 metara nadmorske
visine, uz spomenik je podignuta i kapelica, pred kojom je od 11 sati održana Sveta misa. U
nadahnutoj propovijedi fra Velimir Bavrika, župnik u Vitezu, rodom iz Novog Travnika,
istaknuo je da je važno govoriti istinu i samo istinu, da ne smijemo zaboraviti Busovačke staje
niti bilo koje drugo mjesto stradanja Hrvata te da smo danas ovdje „iz ljubavi prema
ubijenima i prečesto zaboravljenima“, poručivši da „praštanje i istina vode u budućnost“.
Podsjetio je da je „mjesec lipanj sjećanje na velike događaje hrvatske povijesti u našoj dragoj
Lašvanskoj dolini“, sjećanje koje je „dugo potiskivano od onih koji ne žele istinu, od onih koji
se boje istine“, te da „hrvatski narod predugo živi u svijetu šapata, skrivanja, kompromisa i
spajanja nespojivoga“. Pritom je poručio „da ljudskih prava nikada i nigdje nema bez istine,
kao što ni istine nema bez ljubavi, u njoj je prava i jedina snaga“.
Potom je, između ostaloga, rekao: „Veliki dio povijesti jest povijest nepomirenih pamćenja.
Znate pomirenje traži ispravno pamćenje. Selektivna sjećanja su uvijek dio manipulacije
ljudskim sudbinama, patnjama, povijestima i samim životima. Nažalost, mali dio ljudi se želi
suočiti s grijesima, vlastitim grijesima, vlastitim zločinima. Pa se danas u našoj dragoj
domovini BiH događa, 'transgeneracijski prijenos laži'. Sukobi se ponavljaju jer se ljudi ne
suočavaju sa zlom prošlosti. Nažalost, povijest koja nama Hrvatima nikada nije bila sklona,
prepuna je primjera moćnika, režima koji kontroliraju pamćenje. Kontrolom pamćenja
uništava se istina i time se istini ne daje pravo na život. A pravo na život u naše vrijeme
postaje sve teže i sve se više niječe. Ti i takvi imaju monopol, imaju kontrolu i manipulacijom
pamćenja. Znate. ljudi postaju ono što pamte, ako pamte istinu, postaju ljudi istine, ako
pamtimo laž postajemo ljudi laži.“
Nakon svete mise ravnatelj HMDCDR-a dao je izjavu za lokalnu TV u kojoj je istaknuo da je
stradanje Hrvata Lašvanske doline u Domovinskom ratu dio tragične hrvatske povijesti 20.
stoljeća, da je jednako tako i obrana hrvatstva i katoličke vjere na tom području u nemogućim
uvjetima 1992. i 1993. dio sjajne hrvatske vojne povijesti, te da je stoga tu na Busovačkim
stajama, na 1600 metara nadmorske visine, posebno dirljivo i vrlo emotivno bilo čuti stihove
„Lijepe naše“, kojima je započela komemoracija.
Više na linku : https://www.youtube.com/watch?v=Q8d2cQ5iz5I&ab_channel=PROTV