Ratovanje u planinama-Planinska satnija Velebit – virtualna izložba
Kratka povijest ratovanja u planinama
Planine su najdojmljiviji reljefni oblici na Zemljinoj površini. Teško dostupne, mnoge sa strmim neprohodnim stijenama, uzdižući se do nebeskih visina, većim dijelom godine pokrivene snijegom ili ledom, često pokrivene oblacima i šibane olujama, bez sumnje su mjesta koje priroda nije namjenila za stalni život čovjeka. Zato su ljudi od davnih vremena imali strahopoštovanje prema planinama, a samo u slučaju krajnje potrebe na njih se penjali i to izbjegavajući više predjele. Nema naroda na svijetu koji živi ispod ili blizu planina da na njihove vrhove nisu smjestili bogove ili nadnaravna bića, a malo koji od njih nema i svoju svetu planinu.
Tek prije dvjestotinjak godina ljudi su se iz estetskih, kulturnih i sportskih potreba počeli penjati na same vrhove viših planina, otkrivajući taj dotad nepoznat i očaravajući dio našeg planeta. Danas, milijuni ljudi godišnje, tijekom cijele godine, provode razne aktivnosti u planinama na svim kontinentima.
Nažalost, kao ni druga područja na svijetu, planine nisu ostale pošteđene brojnih i tragičnih ljudskih obračuna i ratova. Planinski lanci su od izuzetnog strateškog značaja jer znaju biti prirodna granica između država, a često su i mjesta izvora pitke vode koju koristi neka druga država ili više njih. Uske planinske doline, klanci i kanjoni u mnogim slučajevima su jedine prohodne poveznice između susjednih dolina, a kote, uzdužni grebeni i vrhovi idealna su obrambena pozicija protiv i puno brojnijeg napadača. Ratovanje u planinama jedna je od najtežih vrsta borbe, jer to nije samo oružani sukob s neprijateljem, već uključuje preživljavanje u ekstremnim vremenskim uvjetima na konfiguracijski složenom i vrlo teško prohodnom terenu. Napad na neprijateljski položaj na planini zahtijeva bitno veći omjer napadača prema onima koji ga brane. Planine su u bilo koje doba godine opasne zbog čestih promjena vremena, magle, kiše, munja, jakih udara vjetra, odloma stijena i kamenja, lavina, snijega, leda, hladnoće, ali i vrućine, većeg zračenja, a zbog tih uvjeta vrlo je usporeno kretanje vojnika, materijala i linija opskrbe. Vojna aktivnost, nadopuna ili zamjena ljudstva, možebitna povlačenja ili mjenjanje položaja te posebice medicinska evakuacija gore i dolje strmim padinama zahtjevaju ogroman napor i mnogo uložene energije. Međutim, ako se stekne znanje kako se pripremiti i na terenu uspješno prilagoditi specifičnim geomorfološkim, hidrografskim i klimatskim uvjetima, uz stečeno iskustvo i obvezno dobro poznavanje svih posebnosti određenog planinskog područja, planina od prirodne nevolje postaje najbolji saveznik vojnika.
Značajke ratovanja u planinama tijekom Domovinskog rata
U Domovinskom ratu tri planine u Hrvatskoj od Papuka u Slavoniji, najveće Velebita do najviše Dinare bile su poprište velikih borbi, pritom od velikog značaja za uspješnu provedbu vojnog oslobođenja naše države. U prosincu 1991. u operaciji „Papuk ’91“ oslobođena je ta planina što je bilo važno kako bi srpske snage bile odbačene od Podravske magistrale, tada jedine veze istočne Slavonije sa središnjom Hrvatskom. U jesen 1991. spriječeno je zauzimanje središnjeg grebena južnog Velebita od strane srpskog agresora, a 1993. u oslobodilačkoj operaciji „Maslenica“ (22. – 27. siječnja 1993.) bitno su pomaknuti strateški važni položaji na obroncima Velebita. Zbog međunarodnog pritiska zaustavljeno je daljnje napredovanje hrvatskih snaga, time i oslobađanje planinskog prostora na Velebitu. U vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“, već prvog dana 4. kolovoza 1995., snage Specijalne policije MUP-a RH i 2. bojne 9. gardijske brigade HV-a, potpomognute dijelovima domicilnih postrojbi na Velebitu zauzele su dominantne kote na Tulovim gredama i Malom Alanu te se spustile u Liku. Istodobno, nakon niza uspješno odrađenih pothvata na Dinari u operacijama „Zima ’94“, „Skok-1“ i „Skok-2“ i „Ljeto 95“, stečeni su uvjeti da snage 7. gardijske brigade HV-a zaposjedaju visinske položaje na Dinari, što je omogućilo uvođenje 4. gardijske brigade u borbu, odnosno napredovanje snaga navedenih brigada, koje se 5. kolovoza 1995. spuštaju s Dinare u Knin. Sljedeći dan oslobođeno je središte pobunjenih Srba i nakon toga u samo nekoliko dana na širokom bojištu oslobođen je najveći dio okupiranih područja u Hrvatskoj.
Planinska satnija Velebit – posebna priča Domovinskog rata
Borbe za kontrolu hrvatskih planina uistinu su obilježile Domovinski rat. U tim borbama sudjelovao je veliki broj postrojbi Hrvatske vojske; gardijskih i pričuvnih brigada, kao i postrojbi za specijalne namjene. Jednako tako planinsko ratovanje odredilo je ratni put svih specijalnih jedinica MUP-a RH, koje su provele gotovo četiri godine držeći položaje i oslobađajući planinsko područje Velebita. No posebnost ratovanja u hrvatskim planinama svakako se najviše ogleda u ustrojavanju i djelovanju Planinske satnije Velebit. Tijekom Domovinskog rata u sastavu hrvatskih oružanih snaga djelovale su brojne postrojbe za koje možemo ustvrditi da su imale određenih posebnosti, svejedno zbog njihove namjene ili pak neke druge posebne karakteristike. No Planinsku satniju Velebit zbog svojih specijalnosti uistinu je teško usporediti s ijednom ratnom postrojbom Hrvatske vojske.
Agresija na Republiku Hrvatsku motivirala je brojne civile, ljude raznih sklonosti i profesija da se uključe u obranu domovine. Planinskoj satniji Velebit dragovoljno su pristupali civili koji su bili vrhunski alpinisti, speleolozi, planinari i gorski spašavatelji. Od 16 pripadnika satnije koji su se penjali po Himalaji, devetorica su bili članovi ekspedicije koja se popela na najviši vrh svijeta – Mount Everest. Hrvatske planine bile su njihov drugi dom, a od jeseni 1991. i bojišnica na kojoj su djelovali. Nemali broj zagrebačkih dragovoljaca isprva se okupio u Združeni športski odred iz kojega je kasnije ustrojena Planinska satnija Velebit. Zapovjednik, ujedno osoba koja je najviše učinila na ustrojavanju postrojbe, bio je poznati hrvatski alpinist, pokojni Jerko Kirigin. Sama ideja za osnivanje Satnije niknula je u travnju 1991. godine u prostorijama Hrvatskoga planinarskog saveza gdje su se okupili iskusni planinari, sa željom da pomognu u obrani Domovine. Smatrali su da najveći doprinos mogu pružiti na terenu na kojem se najbolje snalaze, na planini.
Ratni put Velebitaši su započeli krajem rujna 1991. akcijom spašavanja civila na Velebitu. Tijekom srpskog napada i okupacije Lovinca prvi puta su angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile iz tog mjesta. Sedamnaestero staraca po noći su 28. na 29. rujna, spuštajući ih brdskim nosiljkama po kozjim stazama, sve uspješno zbrinuli u Starigrad Paklenicu. Krajem studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit konačno su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita. Naime, početkom studenog temperature na Velebitu pale su do nule, a uvjete su pogoršale i hladne kiše koje su svakodnevno padale puna dva mjeseca. Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi. Pripadnici Planinske satnije Velebit koristili su alpinističku opremu koju su ranije koristili u svjetskim velegorjima, a dio opreme naknadno su nabavljali od kolega iz raznih dijelova Europe i svijeta. Postupno je i Glavni stožer Hrvatske vojske uvidio značaj postrojbe koja je, organizirana kao u visokogorskim ekspedicijama, boravila na Velebitu te im je omogućio bolju logističku opskrbu.
S obzirom na karakter djelovanja Planinska satnija Velebit, prepoznatljiva po znaku runolista, vremenom je stasala u jednu od najspremnijih specijaliziranih postrojbi takve namjene. Stoga, iako je u prvom razdoblju ustrojena kao samostalna postrojba Zbora narodne garde, ali pod okriljem Ministarstva unutarnjih poslova, od 1992. godine djelovala je kao specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske. Satnija je u tom razdoblju vršila zadatke izviđanja i obrane središnjeg grebena južnog Velebita od Golovrha do Svetog brda. Uz održavanje kontrole i nadzora nad velebitskim grebenima, najvažniji zadatak Planinske satnije Velebit bilo je prikupljanje podataka o položajima srpskih pobunjenika. Tijekom zime 1991. i početkom 1992. Velebitaši su, s pripadnicima policije izveli nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitije bilo granatiranje topničkih i tenkovskih položaja agresora kod sela Medak, područja s kojeg su Srbi nemilice topnički udarali po Gospiću. Tijekom 1992. Velebitaši su i dalje izvršavali prioritetne zadatke od kojih posebno treba istaknuti provođenje nekoliko alpinističkih obuka za pripadnike specijalne policije MUP-a RH. Bio je to velik doprinos daljnjem razvoju bitke za prevlast na Velebitu jer postupno će jedinice Specijalne policije preuzimati položaje na toj planini i pripremati se za kretanje u oslobodilačke operacije.
Tijekom veljače 1993. i trajanja srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer HV-a uvidio je stvarni značaj Planinske satnije Velebit koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale čuvajući oslobođeno područje Velebita. Štoviše, Planinska satnija Velebit preustrojena je i popunjena ljudstvom zbog čega su složene i daleko opasnije ratne zadatke mogli izvršavati sve do kraja 1994. godine. Satnija je većim dijelom demobilizirana tijekom 1994. no istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe nastavili su na Velebitu održavati pripadnicima postrojbi za specijalne namjene i gardijskih brigada planinarsko-alpinističku obuku iz visokogorstva, alpinizma, speleologije, gorskog spašavanja i djelovanja u planinama u svim vremenskim uvjetima. Također, u kolovozu 1995. godine sudjelovali su u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“, a i nakon okončanja Domovinskog rata nastavili su djelovati kao instruktori alpinističke, speleološke i planinarske obuke pripadnicima postrojbi za specijalne namjene Hrvatske vojske i policije. Planinske postrojbe za posebne namjene i danas čine najelitnije dijelove svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na planinskom masivu Velebita branili slobodu svoje domovine.