Predgovor
Uz primarne povijesne izvore, u istraživanju i interpretaciji događaja iz prošlosti važnu ulogu ima i memoarsko gradivo – sjećanja i zapisi sudionika događaja o kojima se piše. Budući da povijest ne čine samo određene činjenice, već i zapisi o osobnim iskustvima i doživljajima pojedinih povijesnih zbivanja, memoarski izvori vrijedan su dodatni izvor informacija, naravno uz usporedbu s primarnim izvorima, te zapisima i svjedočanstvima drugih ljudi o istim događajima. Pritom treba uzeti u obzir da je memoarsko gradivo, zbog subjektivnih dojmova svojih autora, kao i vremenskog odmaka od događaja o kojima se piše, često podložno manje objektivnim zaključcima, ali s druge strane upravo sjećanja i zapisi neposrednih sudionika i svjedoka pojedinih zbivanja otkrivaju mnoge nepoznate događaje ili nepoznate aspekte poznatih događaja te na taj način nadopunjuju primarne izvore. Također, iznošenje osobnih dojmova svjedoka zbivanja pridonosi razumijevanju atmosfere određenog vremena ili međusobnih odnosa koji se ne mogu iščitati iz primarnih izvora. Uz to, prikupljanjem i objavljivanjem memoarskih zapisa pokazuju se poštovanje i zahvalnost prema sudionicima pojedinih povijesnih događaja, odnosno ljudima koji su svojim postupcima, odgovornošću, hrabrošću i savjesnošću na određeni način zadužili zajednicu kojoj pripadaju.
S obzirom na navedeno, knjiga Nikole Obuljena – Čiče „Kako smo pregovarali s neprijateljem“ vrijedno je memoarsko gradivo o događajima na dubrovačkom bojištu 1991., a dijelom i 1992. godine, točnije o procesu pregovora predstavnika hrvatske vlasti s predstavnicima agresorskih snaga – JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi, koje su od listopada 1991. napadale i razarale Dubrovnik i okolicu.
Autor je tijekom spomenutoga razdoblja bilježio događaje u kojima je sudjelovao na važnoj i odgovornoj dužnosti, u pregovorima s neprijateljskom stranom koji su bili iznimno osjetljivi i neizvjesni. Tako su u njegovoj knjizi navedeni javnosti manje poznati datumi i događaji, kao i imena osoba koje su sudjelovale u pregovorima, a koje do sada nisu spomenute u historiografiji. Istodobno, u knjizi su na jedan drugi način navedeni događaji već poznati široj javnosti, iz perspektive pregovarača, odnosno osobe koja je do spoznaje o nekim događajima dolazila u izravnom razgovoru s neprijateljskom stranom, odnosno osobnim uvidom prilikom susreta na tada okupiranom teritoriju dubrovačke općine.
Događaji u knjizi ispričani su na zanimljiv način, tako da je njezin sadržaj pristupačan i široj javnosti, posebice zato što je knjiga obogaćena s oko 130 fotografija snimljenih u razdoblju i na mjestima o kojima se govori u knjizi. Iako je riječ o memoarskom gradivu, knjiga je obogaćena i s oko 60 izvora koji potvrđuju autorove navode, što uz njegove dnevničke bilješke iz razdoblja o kojem piše i priložene fotografije znatno podiže razinu dokumentarističke vrijednosti ovoga djela.
Sve navedeno omogućuje širi pogled na političke i vojne, ali i gospodarske i kulturne događaje na spomenutom prostoru u razdoblju velikosrpske agresije te pruža bolji uvid u teške uvjete života stanovnika opkoljenog Dubrovnika u najtežim trenucima njegove obrane. Stoga je spomenuta knjiga važan izvor za istraživanje Domovinskog rata na dubrovačkom području i razumijevanje složenih pregovaračkih procesa u razdoblju obrane Dubrovnika od velikosrpske agresije tijekom 1991. te u 1992., odnosno do deblokade Dubrovnika i konačnog oslobođenja privremeno okupiranoga područja tadašnje općine Dubrovnik.
Ante Nazor
