REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT
1990.-1995. DOKUMENTI Knjiga 8.
Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj-lipanj 1993.)
Cijena: Prodano
Predgovor
Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj-lipanj 1993.) osma su knjiga u seriji koju je pod naslovom „Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti“, od 2007. počeo objavljivati Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar). U knjizi su predstavljeni dokumenti iz arhivskoga gradiva „Republike Srpske Krajine“ (RSK) koji se čuvaju u Centru i drugim arhivskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Objavljeni su kronološkim slijedom s potrebnim znanstvenim aparatom, a obuhvaćaju razdoblje od 2. siječnja do 30. lipnja 1993. godine. Najveći dio dokumenata nastao je djelovanjem tijela civilne vlasti „Republike Srpske Krajine“ i govori o odlukama političkoga vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj te o svakodnevici na tada okupiranom dijelu Republike Hrvatske. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili preslike originala u posjedu su Centra. Prilikom prijepisa dokumenata izvršene su nužne transkripcije radi njihove bolje čitljivosti. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenta koji su u izvorniku oštećeni i na dijelove koji su izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj.
Zaštitne snage UN-a (UNPROFOR) raspoređene u Hrvatskoj tijekom 1992. uspjele su osigurati relativno mirnije razdoblje, ali nisu ispunile većinu preuzetih obveza: nisu zaštitile preostalo nesrpsko stanovništvo u UNPA zonama, nisu omogućile cestovnu komunikaciju preko okupiranog teritorija Republike Hrvatske i povratak prognanika u svoje domove, a dokumenti pokazuju da nisu uspješno provele ni razoružanje pobunjenih Srba. Zaštitne snage UN-a nisu riješile ni pitanje „ružičastih zona“, kako su nazvani dijelovi okupiranoga teritorija RH koji su prema Vanceovom planu trebali odmah i bezuvjetno biti vraćeni u ustavnopravni poredak RH. Ipak, u cilju mirnoga rješenja problema okupiranoga teritorija, vodstvo RH pristalo je da ta područja kao posebne (tzv. ružičaste) zone nakratko pripadnu UNPA sektorima, ali i da međunarodne snage taj problem riješe „u najkraćem roku“. No, budući da tu obvezu međunarodne snage nisu ispunile do kraja 1992., Hrvatska je, zbog prometne i gospodarske izoliranosti Dalmacije, bila prisiljena da 22. siječnja 1993. pokrene oslobodilačku operaciju „Gusar“ (poznatija pod imenom „Maslenica“). Oslobađanjem zadarskog zaleđa i izgradnjom pontonskoga mosta na mjestu srušenoga „Masleničkog mosta“, omogućena je cestovna veza između sjevera i juga Hrvatske. Odmah potom, 28. siječnja 1993., Hrvatska vojska oslobodila je i Hidrocentralu Peruča u okolici Sinja.
Iako je Vijeće sigurnosti UN-a osudilo spomenuti napad i zatražilo povlačenje hrvatskih snaga na prijašnje položaje, hrvatsko vodstvo ustrajalo je u izgradnji pontonskoga mosta i cestovnom povezivanju juga sa sjeverom Hrvatske. Čak je i predstavnik UN-a u razgovorima s vodstvom pobunjenih Srba konstatirao da su „Hrvati 22. 01. 1993. napali jer nisu mogli izdržati razdvajanje države“ (dokument 138) te da su „ružičaste zone“ teritorij pod hrvatskim suverenitetom (dokument 138). Jednako tako, predstavnici UNPROFOR-a pokušali su uvjeriti „predsjednika RSK“ Gorana Hadžića da se prvo mora ispoštovati rezolucija UN-a 762, prema kojoj su ružičaste zone hrvatski teritorij u kojem ima pravo biti hrvatska policija, no on je inzistirao da se prvo sprovede rezolucija UN-a 802, tj. tražio je bezuvjetno povlačenje HV-a na položaje prije operacije „Maslenica“ (dokument 130), kako bi UNPROFOR „izašao na liniju, na granicu, jer trupe na srpskoj teritoriji nemaju logike“ (dokument 135).
Dakako, napad hrvatskih snaga izazvao je žestoki oružani odgovor „SVK-a“. Dokumenti u ovoj knjizi pokazuju da je „Vlada RSK“ očekivala napad hrvatskih snaga te da je vodstvo pobunjenih Srba u potpunosti bilo spremno na odmazdu, koja je uključivala djelovanje i po „najvećim hrvatskim gradovima“ (dokument 21). Nastali sukob pokušala je smiriti međunarodna zajednica, o čemu svjedoče zapisinici razgovora između predstavnika UN-a i vodstva pobunjenih Srba. Neki od njih objavljeni su u ovoj knjizi, a pokazuju da je srpska strana predstavnicima međunarodne zajednice iznjela niz netočnih podataka i pristranih interpretacija događaja iz povijesti. Primjerice, nisu točni navodi da je „hrvatska politička misao još u 19. veku postavila sebi za cilj istrebljenje Srba“ (dokument 224); nije točno da su „prema Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske, član 1. tačka 1. Srbi bili konstitutivni narod prema Republici Hrvatskoj“, ali da su 1990. „izbačeni iz Ustava“ (dokument 241, 263 i drugi); nije točno da je predsjednik RH F. Tuđman „imao iste namjere klanja Srba kao i Pavelić“ (dokument 130); nije točno da je Hrvatska Srbe „državnim terorom prognala iz zemlje i opljačkala njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu, čineći, time, najveće etničko čišćenje na teritoriju bivše Jugoslavije“ (dokument 255); nije točno da je u Hrvatskoj postojala „zakonska odredba da u hrvatskim školama hrvatski jezik i istoriju mogu predavati samo etnički čisti Hrvati“ (dokument 263).
U jednom od razgovora s predstavnicima UN-a vodstvo pobunjenih Srba u RH spomenulo je da u „RSK“, za razliku od Hrvatske u kojoj postoje logori za Srbe (u dokumentu su navedene neke lokacije za koje nema potvrde da su tu bili logori, a kao logori navedeni su zatvori, op. ur.), “takve vrste logora nisu postojale i da su u cijeloj RSK svega dva prava zatvora“ (dokument 263). Spomenuti navod nije točan, jer su i srpski zatvori u Glini, Kninu i Staroj Gradišci (dakle, više od dva zatvora u „RSK“) zapravo bili logori (uglavnom za Hrvate), a logori u kojima su zatvarani i mučeni Hrvati postojali su u Bučju, Lovasu, Veleprometu u Vukovaru, Ovčari kraj Vukovara, Vojniću, Korenici… Istodobno, velik broj zarobljenih branitelja i civila u Hrvatskoj odveden je u logore na teritoriju Srbije i Bosne i Hercegovine.
Posebnu iracionalnost i totalnu povijesnu neutemeljenost, ali i isključivost i nedosljednost, pokazuju pokušaji vodstva „RSK“ da uvjere predstavnike UN-a da „Hrvati nisu nikad imali etničke teritorije, koje bi bile dovoljne za stvaranje države“, da „na njihovim teritorijama nije bilo moguće uspostaviti privrednu, saobraćajnu i kulturnu celinu, pa su Srbi velikodušno pozajmili Hrvatima 1939. i 1944. godine svoje teritorije i svoj narod da bi bila moguća celina za stvaranje autonomne jedinice u Jugoslaviji pod imenom Hrvatska“, da su zato što su „uvek Hrvatima davali svoju teritoriju da bi stvorili svoju državu Srbi bili u Ustavu“, te da su „sad stvorene dve države“ i da „kako je svet prihvatio raspad Jugoslavije, tako mora prihvatiti i raspad Hrvatske“. Poseban „biser“ bila je izjava dužnosnika „RSK“ da u Zagrebu više nema Srba (!) (dokument 138), te da, kad je riječ o pitanju narodnih manjina, Srbi u „RSK“ mogu raspravljati „samo o manjinama kojih ima ovde u Baranji – Mađarima, Hrvatima, Slovencima i dr.“ (dokument 179).
Da bi privoljeli vodstvo pobunjenih Srba u RH na primirje, predstavnici UN-a bili su maksimalno tolerantni i suzdržani u razgovoru s njima, iako srpski zahtjevi uglavnom nisu bili realni, a često su i proizvoljno tumačili donesene sporazume, primjerice, da je Vensov plan donesen radi zaštite Srba. Tako je na njihov zahtjev „da u Kninu ne može biti hrvatska zastava“, predstavnik UN-a odgovorio da UN Srbe neće siliti na to i da to ne moraju prihvatiti (dokument 130), te da ih „nitko neće prisiljavati da potpišu nešto gde će pisati da su deo Hrvatske“ (dokument 135). Dakako, moguće je i da su takva „obećanja“ pripadnika UN-a bila dio političke taktike za pridobijanje Srba na pregovore.
Među podacima koji u ovdje navedenim dokumentima nisu točni, nalaze se i preuveličani podaci o broju ili gubicima hrvatskih vojnika. Tako je navedeno da je „RSK“ u siječnju 1993. napalo „14 elitnih Hrvatskih brigada i čitav niz terorističkih grupa“ (u dokumentu 179 spominje se „13 brigada koje je podržala i naoružala do zuba Nemačka“), te da su hrvatske snage „izvršile čitav niz masakara nad nedužnim starcima, ženama i djecom“ (dokumenti 35, 42, 48). Preuveličan je i podatak da je u siječnju 1993. Hrvatska izgubila nekoliko brigada (dokument 36), odnosno da je izgubila oko 3000 ljudi (dokument 167).
Posebno ustrajno vodstvo pobunjenih Srba bilo je u ponavljanju laži da novi hrvatski Ustav „zapravo znači kontinuitet tadašnje SR Hrvatske sa kvinslinškom tvorevinom NDH iz 2. svjetskog rata (dokument 263). Naime, upravo je u Izvorišnim osnovama novoga hrvatskoga Ustava iz 1990. naglašeno da je suvremena Republika Hrvatska nastavak antifašističke Hrvatske, odnosno da se novi Ustav temelji na odlukama antifašističkoga pokreta u Hrvatskoj iz vremena II. svjetskog rata. Tako se u Izvorišnim osnovama navodi da se povijesno pravo Hrvata na punu državnu suverenost očituje, između ostaloga, i „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju II. svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.)“.
Dokumenti u ovoj knjizi pokazuju da je vodstvo pobunjenih Srba Republiku Hrvatsku smatralo „pravnom fikcijom“ (dokument 268). Nasuprot tomu, tvrdili su da „Republika Srpska Krajina faktički postoji“, jer „ima svoje granice, stanovništvo, lokalnu i centralnu vlast i sve druge elemente koji čine državu, izuzev međunarodnog priznanja“. Kao „pravnu“ podlogu za odluku o proglašenju „RSK“ isticali su netočan podatak da je prema „tada važećem Ustavu postojeće SFRJ narod imao pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja što konkretno znači da je današnja RH nastala secesijom što je inače po međunarodnom pravu protupravni akt“. Takvom retorikom vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj pokušavalo je uvjeriti predstavnike međunarodne zajednice da, „nisu Srbi napravili secesiju od Hrvatske, već su Hrvati napravili secesiju od bivše SFRJ, pa je pravo srpskog naroda na području Krajine još uvijek neosporena pravna činjenica“ (dokument 263). Da to nije točno potvrđuje Mišljenje br. 2 Arbitražne (tzv. Badinterove) komisije Konferencije o miru u Jugoslaviji, od 11. siječnja 1992. godine. Naime, na postavljeno pitanje „Uživaju li srpska stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao jedna od konstitutivnih nacija Jugoslavije, pravo na samoodređenje“, Arbitražna komisija ustanovila je da je „dobro utvrđeno da, bez obzira na okolnosti, pravo na samoodređenje ne može rezultirati promjenom granica koje postoje u trenutku neovisnosti („uti possidetis juris“), osim u slučaju suprotnoga sporazuma država u pitanju“. Istoga dana, u Mišljenju br. 3, Arbitražna komisija je na pitanje o međunarodnim granicama novih država ustanovila da će se „vanjske granice morati u svim slučajevima poštovati“, da se „demarkacije između Hrvatske i Srbije mogu mijenjati jedino slobodnim i zajedničkim sporazumom“, da „u nedostatku tako postignutoga sporazuma prijašnja razgraničenja dobivaju svojstvo granica zaštićenih međunarodnim pravom“ te da „nikakva promjena postojećih granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke“. Prema tome, mišljenja međunarodne Arbitražne komisije jasno su pokazala da su pravo na odcjepljenje imale bivše jugoslavenske republike, a ne narodi u Jugoslaviji (kako je tvrdilo vodstvo pobunjenih Srba)! Jednako tako, vodstvo pobunjenih Srba tvrdilo je da od 12. svibnja 1991. „RSK više nije u sastavu RH“, da „RSK ne može pristati na bilo kakav oblik autonomije u okviru RH jer se narod o tome izjasnio referendumom“, te da su referendum o odcjepljenju od Hrvatske „raspisali pod tada važećim propisima“ (dokument 263), što nije točno, jer je Ustavni sud RH poništio kao neustavne sve odluke samoproglašenih vlasti pobunjenih Srba na okupiranim dijelovima Republike Hrvatske.
Odnos srpskih vlasti prema snagama UN-a prilagođavao se situaciji na terenu. Ipak, prevladavalo je mišljenje koje je u siječnju 1993. iznio „predsednik RSK“ Goran Hadžić „da treba po svaku cenu nastojati da se snage UNPROFORA zadrže na našem području“, smatrajući to dobrim potezom u realizaciji „prve opcije“ – „stvaranja samostalne države“, a potom i postizanja „krajnjeg rešenja“ – stvaranja „Saveza Srpskih zemalja“. Naime, uvjereno da „svet neće potegnuti oružje da ospori postojanje RSK“, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj nastojalo je izboriti se za njezino priznanje (dokument 8). Kao važan korak u ostvarenju toga cilja smatralo se ujedinjenje „Republike Srpske Krajine“ (okupirani teritorij Hrvatske) i „Republike Srpske“ u Bosni i Hercegovini u jedinstvenu državu, uz mogućnost ujedinjenja sa ostalim srpskim zemljama, zbog čega je donesena i Odluka o raspisivanju referenduma o izjašnjavanju o tom pitanju (dokument 291). Zapravo, to je smatrano prvim korakom „ka stvaranju jedinstvene države sa jednim predsjednikom i jedinstvenom vladom te brisanje rijeke Une kao bilo kakve granice između jednog naroda“, a drugi korak trebalo je biti „brisanje rijeke Drine kao bilo kakve granice između Srba“. Dakako, to bi na kraju značilo „stvaranje jedinstvene države svih Srba gdje neće biti nikakvih granica između njih i kojoj će na čelu biti jedan predsjednik, jedna vlada“ (dokument 304). No, da bi „izbrisali“ rijeku Unu kao granicu, srpske postrojbe morale su zauzeti Bihać,. čijim je braniteljima pomoć stizala iz Hrvatske (dokumenti 12, 263).
Konačni cilj srpske politike očitovao se i u izjavama predstavnika političkih i vojnih tijela vlasti „RSK“ u pregovorima s predstavnicima UN-a. Primjerice, da „nema ni govora o ustupanju ni pedlja teritorija Republike Srpske Krajine“, te da „borba srpskog naroda ne može i ne smije prestati do zauzimanja stvarnih etničkih granica u kojima živi srpski narod“ (dokument 96); da je konačni cilj „ujedinjenje srpskog naroda“ (dokument 210) te da „nema suživota sa našim neprijateljima“ (dokument 165); da ne dolazi u obzir da „Krajina“ bude dio Hrvatske (dokument 135), te da je „RSK samo deo ukupne srpske zemlje, kojoj je matica i centar u Beogradu“ (dokument 162). Zbog toga su vodstvu „RSK“ bile „potpuno neprihvatljive“ odluke UN-a (primjerice, Rezolucije 815, 820) u kojima se „Republika Srpska Krajina tretira kao integralni dio teritorija Republike Hrvatske“ (dokument 194). Vodstvu pobunjenih Srba smetale su i inicijative njihovih sunarodnjaka koji su rješenje srpskoga pitanja u Hrvatskoj pokušavali naći u suživotu s Hrvatima i dogovoru s Vladom RH, a ne u pripajanju dijela teritorija RH Srbiji. Tako je vodstvo pobunjenih Srba, nakon saznanja da su neki Srbi iz Hrvatske (potpredsjednik Sabora RH Milan Đukić, bivši potpredsjednik „Vlade RSK“ Veljko Džakula i sveučilišni profesor iz Zagreba Milorad Pupovac) pozvani da razmotre manjinska prava Šveđana u Alandu u Finskoj kao mogući model uređenja Srba u Hrvatskoj, javno obznanilo da oni nisu legitimni predstavnici Srba u Hrvatskoj (dokument 255).
Predstavnici UN-a upoznali su vodstvo pobunjenih Srba da je predsjednik RH F. Tuđman „spreman ići na takvu autonomiju koja pruža zaštitu Srba na ovom području“, odnosno da je „Zagreb spreman Krajini odobriti bilo koju vrstu autonomije u sastavu Hrvatske“, te da „vodstvo RSK ima u rukama ‘zlatni ključ’ za rješavanje problema – to je autonomija Krajine u sastavu Hrvatske“, a da takvi prijedlozi „pružaju rješenja ne samo odnosa u Krajini, nego i na relaciji Srbija – Hrvatska“, iz čega bi veliku korist izvukla Savezna Republika Jugoslavija, kao i Srbi u Bosni. Usprkos tomu, predstavnici pobunjenih Srba tu informaciju nisu razmotrili, već su odgovarali da „nema šanse da ovi narodi žive zajedno u narednih 10 godina“ (dokument 241). Naglašavajući svoju odluku da „nema šanse da se živi u jednoj državi s Hrvatima, kao granicu u pregovorima ispod koje nije željelo ići, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj ostavilo je jedino „mogućnost da se sa Hrvatskom živi u nekakvoj balkanskoj konfederaciji“ (dokument 299).
Upozorenje predsjednika RH da će vojnim putem vratiti okupirani teritorij, vodstvo „SVK“ smatralo je „praznom puškom“, jer bi u tom slučaju „čitava teritorija Republike Hrvatske bila zahvaćena vojnim dejstvima“ (dokument 241). U dokumentima je zabilježena „informacija dobivena preko pouzdane pozicije bliske hrvatskom političkom vrhu“ o mogućem napadu jedinica HV-a na „RSK“ radi sprečavanja „referenduma o pripajanju RSK Republici Srpskoj“, u kojoj se navodi da je nositelj takvoga stava bio Stipe Mesić, a da ga je najviše podržavao ministar obrane Gojko Šušak (dokument 281).
Dokumenti u ovoj knjizi svjedoče i o odgovornosti vodstva pobunjenih Srba za odbacivanje sporazuma o normalizaciji odnosa, koji su 18. veljače 1993. u Daruvaru (u mjestu Doljani) potpisali predstavnici vlasti RH s dijelom predstavnika pobunjenih Srba iz zapadne Slavonije (dokumenti 120, 127). Spomenuto potpisivanje čak je nazvano veleizdajom, a potpisnici toga sporazuma nositeljima „autonomaške i separatističke politike“, čiji je cilj „izdvajanje Oblasti Zapadna Slavonija iz sastava RSK“, zbog čega će se „protiv aktera ovakve politike nužno morati provesti istraga i primijeniti odgovarajući pravni tretman“ (dokument 134). No, da zapravo i nije bilo veće razlike u shvaćanju krajnjega cilja srpske politike između potpisnika „Daruvarskog sporazuma“ i onih koji su osuđivali njegovo potpisivanje, pokazuje izjava jednog od njegovih potpisnika da „sporazum u Doljanima nije potpisan u Hrvatskoj i nije potpisan na Hrvatskom“ te da je njegov zahtjev da se vrati u Daruvar „isto kao i vaš, da se vratimo na našu srpsku zemlju u Daruvar“, jer je bio „ubeđen da Daruvar neće dobiti ratom“ (dokument 165). I drugi dokumenti pokazuju postojanje animoziteta među Srbima u „RSK“, posebice prema „glavnom gradu“ Kninu (dokument 45), ali je u gotovo svim dokumentima primjetna podrška glavnom cilju tadašnje (sve)srpske politike – da „svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“.
Veći broj dokumenata objavljenih u ovoj knjizi, u kojima se spominju ubojstva (dokumenti 73, 98, 124) ili maltretiranje, pljačka i teror srpskih ekstremista i radikala nad osobama nesrpske narodnosti (uglavnom Hrvata), ali i Srba, svjedoči o teškim uvjetima života i bezakonju na okupiranom teritoriju RH. Dio Hrvata, primjerice u Iloku i Bapskoj, mobiliziran je i upućen na prvu liniju (dokument 50). Zbog svega toga Hrvati su odlazili na slobodne dijelove hrvatske države (dokumenti 50, 59, 109). Istodobno, „želja za odlaskom iz RSK“ bila je primjetna i kod dijela Srba, a dokumenti svjedoče i o obiteljskim tragedijama, primjerice o razdvajanju srpske obitelji koja je živjela u Zagrebu. Naime, njezin muški član (suprug, odnosno otac) otišao je u srpsku postrojbu u zapadnoj Slavoniji i dragovoljno se javio za napad na Pakrac, a ostatak obitelji (supruga i dvoje malodobne djece) ostali su u Zagrebu. Obitelj se opet našla na okupu tek početkom 1992. u Beogradu, nakon što su hrvatske snage krajem 1991. oslobodile veći dio zapadne Slavonije, a on se, zajedno sa svojim suborcima, prebacio u Srbiju, gdje je iz Zagreba došla i njegova supruga sa djecom (dokument 184).
Dokumenti pokazuju da je politička situacija u „RSK“ bila vrlo složena, s tendencijom „značajnoga zaoštravanja“, kojemu je pridonosilo „neshvatljivo tolerisanje šverca i profiterstva od strane nadležnih organa“ (dokumenti 123, 125). Mnoga ubojstva nisu kažnjena, a koliko je kriminal bio raširen u „RSK“ možda ponajbolje govori izvješće o radu „Republičkog javnog tužilaštva RSK“ u kojem se navodi da „zbirni podatak o krvnim deliktima pokazuje da je istima iz stroja izbačena jedna prava brigada“ (dokument 163). Vodstvo pobunjenih Srba nije uspjelo uvjeriti UN u „funkcioniranje RSK“, a vrlo težak socijalni položaj stanovništva „RSK“, koje je bilo slabo opskrbljeno prehrambenim i drugim robama, svakodnevno se pogoršavao. Izvješće u kojem se navodi da policija nije mogla obaviti uviđaj o počinjenim prekršajima „zbog nedostatka goriva za službeni automobil“ (dokument, 284), zorno pokazuje razmjere nestašice sredstava i teško materijalno stanje u „RSK“. Stoga se početkom 1993. javlja zabrinutost zbog troškova rata, koji još nije završen, a zbog njegove skupoće apelira se na racionalno trošenje zaliha streljiva, jer „nema rata bez municije“ i jer „Srbija nije bez dna“. Tako se navodi da jedan metak košta 3 DM (tadašnje njemačke marke, op. ur.), da jedna granata od 10 mm košta 95 dolara, „Zolja“ 1000 dolara, „maljutka“ 8000 dolara, granata za beztrzajni top 800 dolara, za tenk 550 dolara“ (dokument 179). Zbog takvoga stanja predstavnici pobunjenih Srba tražili su pomoć od Predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića (dokument 123).
Za razliku od odluke „Skupštine RSK“ iz 1992. da je rat u „RSK“ počeo 17. kolovoza 1990., u jednom od dokumenata u ovoj knjizi spominje se da je rat „počeo 2. svibnja 1991.“ (dokument 130), a kao podatak za raspravu o uzrocima i genezi krize koja je dovela do raspada Jugoslavije (SFRJ) zanimljivo je i razmišljanje da je „kriza na ovim prostorima prisutna od 1979. i da u tom periodu proizvodnja i životni standard ne samo da nisu porasli već su opali“ (dokument 210).
S obzirom na navedeno, može se zaključiti da dokumenti u ovoj knjizi pokazuju stajališta njihovih stvaratelja, odnosno autora, te da zbog niza neistina i pogrešnih interpretacija povjesnih događaja zahtijevaju opširniju kritičku raščlambu koja bi ukazala na sve neobjektivne i netočne podatke, zapravo laži u njima.
Urednik knjige