Osječki autoportret

Osječki autoportret (Zagreb, 2008.) umjetnika (slikara) i zapovjednika minobacačkog voda 106. brigade HV-a Franje Molnara zapravo je ratni dnevnik koji obuhvaća događanja u Osijeku od 10. rujna 1991. do 9. ožujka 1992. godine. Svjedoči o razmišljanjima jednog dragovoljca, o promjenama koje donosi prelaz iz civilnog u vojnički život i problemima koji prate takvu “tranziciju”, o razočaranju koje se javlja kad dragovoljačke ideale počinje prekrivati realnost svakodnevice, odnosno nerealnost očekivanja, a koje se ponajviše očituje kroz odnos nadređenih prema podređenima, te o svakodnevici dragovoljaca-vojnika i vojske u nastajanju. Istodobno, zbog čestih i detaljnih opisa napada na grad, Molnarov dnevnik je i novo svjedočanstvo o razaranju Osijeka, odnosno o urbicidu i kulturocidu, koji su obilježili srpsku agresiju na Hrvatsku 1991., ali i o kulturnim inicijativama hrvatskih branitelja, te nastojanju da se na razaranja odgovori i umjetnošću. Takve inicijative, koje je autor prkosno sažeo u rečenicu “Dok topovi grme, muze ne šute!”, u zadnjim mjesecima 1991., u tijeku bjesomučnih napada jugoslavenske, odnosno srpsko-crnogorske armije na Hrvatsku, možemo pratiti od Osijeka do Dubrovnika.