REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT 1990.-1995. DOKUMENTI Knjiga 17.

REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT

1990.-1995. DOKUMENTI Knjiga 17.

DOKUMENTI VOJNE PROVENIJENCIJE “REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE” (svibanj – listopad 1995.)

Cijena: 156,00 Kn

PREDGOVOR

Dokumenti vojne provenijencije “Republike Srpske Krajine” (svibanj – listopad 1995.) sedamnaesta su knjiga u seriji koju je pod naslovom “Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. – Dokumenti”, od 2007. počeo objavljivati Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar). U knjizi su kronološkim slijedom, s potrebnim znanstvenim aparatom, predstavljeni dokumenti iz arhivskog gradiva “Republike Srpske Krajine” (RSK), koji se čuvaju u Centru i drugim arhivskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili preslike originala u posjedu su Centra. Prilikom prijepisa dokumenata izvršene su nužne transkripcije radi njihove bolje čitljivosti. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenta koji su u izvorniku oštećeni i na dijelove koji su izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj.

Dakako, dokumenti u knjizi pokazuju stajališta njihovih stvaratelja i zahtijevaju posebnu kritičku raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima. Primjerice, da su hrvatski vojnici, koji se u dokumentima “RSK” uglavnom nazivaju “ustašama”, u napad kretali samo ako su neprijateljski vojnici “uplašeni od artiljerijske vatre napuštali položaje bez borbe”, a da su u suprotnim slučajevima kad su neprijateljske snage “kretale u protivnapad uvek u bekstvu tražili spas”, da su “američki penzionisani generali tvorci detaljno razrađenog plana” za operaciju kojom će Hrvatska poraziti “RSK”, da su Zagrepčani zbog raketiranja tijekom operacije “Bljesak” “masovno napustili grad prema prelazima u Sloveniju, a da su Slovenci zatvorili granice, što je dodatno izazvalo paniku i strah”, da su u “Bljesku” oborena dva, pa čak i tri hrvatska zrakoplova “Mig 21”, da su spaljena sela Rajčići i Rađenovići, da su se hrvatske snage u “Bljesku” i “Oluji” ponašale “okrutno i genocidno”, gađajući uglavnom civilne ciljeve i kolone civila, da su hrvatski vojnici “brutalno mučili” vojnike SVK zarobljene u “Bljesku” i srpske civile koji su ostali na oslobođenom području, da su hrvatske snage “ppuk. Arambašić Stevu, komandanta 51. pbr i njegove pratioce zarobile posredovanjem UN-a”, a ne zbog bezizlazne situacije u koju su hrvatske snage dovele ostatke 18. korpusa SVK, da je u “Oluji” hrvatska artiljerija “bezočno djelovala po svim gradovima RSK”, da je “genocidnost hrvatskog naroda stvorila brutalnu i genocidnu hrvatsku vojsku, koja je danas opasnost po Srbe, a sutra i za mnoge druge”, da “način izvršenja zločina nepobitno ukazuje na prisutnost stranih instruktora koji su već ranije zanat usavršili u Aziji, Africi i Južnoj Americi”, da su hrvatske snage prvoga dana “Oluje” imale “oko 1000 poginulih i približno toliko ranjenih”, a netočno je prikazan i odnos hrvatskih snaga i SVK u “Oluji”, posebice kad je riječ o materijalno-tehničkim sredstvima, i drugi primjeri. Uostalom, i dokumenti “RSK” navedeni u ovoj knjizi pokazuju kako su 2
se optužbama srpskoga vodstva da su hrvatske snage počinile teške zločine u “Bljesku”, suprotstavili predstavnici EZ-a, koji su u razgovoru sa srpskim pregovaračima potvrdili da nije bilo masakra nad srpskim civilima te da su civili koji su nastradali kod Nove Varoši i na putu Pakrac – Okučani “najverovatnije stradali u borbi između HV-a i srpske vojske”.

U obavještajnim izvješćima Glavnog štaba SVK za prvi dan operacije “Bljesak” navodi se da je naziv te operacije “Oganj”, te da je težište napada “na pravcu Novska – Okučani” (dok. 2, 7). U “dnevniku događanja” Glavnoga štaba SVK za 3. svibnja 1995. raketiranje Zagreba pokušalo se prikazati kao odgovor na djelovanje hrvatske artiljerije po jedinicama 18. korpusa SVK “u okruženju” (dok. 1), iako je Zagreb raketiran već 2. svibnja. Pritom je preuveličan broj poginulih u Zagrebu – “30 poginulih i oko 130 ranjenih” (poginulo je sedam osoba, a ranjeno je najmanje 176), a prešućeno je da su pogođene zgrade kulturnih i znanstveno-obrazovnih ustanova, mjesta na kojima se nalazi velik broj civila, pa čak i dječja bolnica u Klaićevoj ulici (dok. 4). Izvješća Glavnog štaba SVK drugoga dana “Bljeska” pokazuju da se jedinice u okruženju (51. pbr.) planiralo izvući uz borbena djelovanja te govore o panici i bježanju u redovima 18. korpusa SVK, pa čak i međusobnim sukobima jedinica SVK (dok. 4), o neodazivanju na mobilizaciju i ispomoć ostalim jedinicama SVK, ponajviše zbog odbijanja velikog broja pripadnika SVK da ratuju izvan teritorija RSK na kojem žive, odnosno o odbijanju poslušnosti velikog broja vojnika i lošem stanju morala unutar SVK (dok. 15), o prijedlozima da se pripadnike UNPROFOR-a tijekom napada hrvatskih snaga iskoristi kao “živi zid” (dok. 6), te o zapovijedi 11. korpusu SVK na okupiranom području Hrvatskog Podunavlja da “pređe u napad na pravcu Mirkovci – Županja”. Nadalje, izvješća Glavnog štaba SVK od toga dana izvješćuju i o probojima grupa pripadnika SVK iz zapadne Slavonije u BiH, o ignoriranju poziva ZP-a Bjelovar na predaju snaga SVK u okruženju, o tome da je “gubitak Zapadne Slavonije doveo do potpune pometnje i demoralizacije vojske i naroda” (dok. 7), da su mobilizacija i posjedanje položaja izvršene na vrijeme, jer se napad očekivao, pa “komande i jedinice nisu bile iznenađene”, da je “18. korpus brojao oko 4700 ljudi, raspoređenih u tri brigade, dva granična odreda i druge manje jedinice sa dovoljno sredstava za protivoklopnu borbu i PVO odbranu”, da je “moral boraca i stanovništva ocenjivan kao vrlo visok” (dok. 11), da je baterija topova 130 mm sastava 4 topa, koja je u sastav 18. korpusa došla u kolovozu 1994. gađala Novu Gradišku 1. svibnja i “nanijela znatne gubitke ustaškim snagama u živoj sili i materijalnim sredstvima” (dok. 28), da je postojala “doktrina odmazde po vitalnim ciljevima” (dok. 34), te da su u skladu s takvom doktrinom u znak odmazde srpske snage “tukle Zagreb, Karlovac, Sisak i Kutinu” (dok. 11), a da je na početku “Bljeska” trebala biti napadnuta rafinerija u Sisku, ali je zapovjednik 39. korpusa “odbio da odmah izvrši zapovijed” (dok. 43), i druge informacije.

Među dokumentima navedenim u ovoj knjizi je i izvješće “Komisije za pokretanje odgovornosti vojne organizacije 18. korpusa i Glavnog štaba SVK za pad zapadne Slavonije”, koje pokazuje da je “stvarna popuna jedinica 18. K u toku 30. 04. 1995. godine od imajućeg brojnog stanja iznosila oko 95%, a da se “spajanje ljudstva sa naoružanjem pod kontrolom UNPROFOR-a” izvršilo u jutarnjim satima 1. svibnja. U izvješću se zaključuje da je HV sve svoje pripreme za napad (obavještajne, propagandno-psihološke) izvršio “pravovremeno”, a istaknuta je “poučna primena koordinacije rada HV i policije u ukupnim borbenim aktivnostima”. U izvješću se navodi i da je “hrvatski stožer bolje poznavao 18. korpus SVK nego što ga je poznavao GŠ SVK”, da je bilo “vidno nastojanje kod HV da se izbegavaju gubici u živoj sili i vatrenim sredstvima”, da je tijekom 1. svibnja, u 11 sati, načelnik štaba SVK bio upućen u Zagreb na pregovore s hrvatskom stranom “u ekipi predsednika Vlade 3 RSK” Borislava Mikelića, vjerujući da je situacija u zapadnoj Slavoniji bila povoljna za 18. korpus, što nije bilo točno, da je izostala podrška zrakoplovstva – “nije doleteo nijedan avion, a mogli su svi”, te da je “strah od smrti bio suviše veliki i ravan kukavičluku” (dok. 100). O odgovornosti za poraz SVK u “Bljesku” bilo je govora i na zasjedanju Vlade RSK u Belom Manastiru 25. srpnja 1995., pod predsjedavanjem B. Mikelića. Tada je istaknuto “da u Z. Slavoniji nije bilo ni približno onoliko stanovnika koliko se prikazivalo, da se Z. Slavonija vojnički nikako nije mogla odbraniti i da je jedino rešenje bilo prihvatanje plana “Z-4”, te je zaključeno “da su krivci za vojnički pad Z. Slavonije predsednik RSK, komandant GŠ SVK i ministar inostranih poslova” (dok. 125).

Dokumenti svjedoče da je u svibnju 1995. popunjenost jedinica SVK borbenom tehnikom bila “visoka”, ali da su nedostajali određeni kalibri streljiva (npr. u 7. korpusu nedostajalo je mina 120, metaka za haubice 105 mm i 122 mm, te raketa 128 mm za VBR “OGANJ” i “PLAMEN”, kojih je bilo ispod 2 b/k u Korpusu) te gorivo (bilo ga je za dva dana rata, a za nastavak bi trebalo najmanje 20 t goriva dnevno) i materijalno-tehnička sredstva, odnosno rezervni dijelovi za vozila (akumulatori, autogume), a kao problem navedena je i dotrajalost tehnike (dok. 37). Prema navedenim izvorima, SVK je u svibnju 1995., prema ratnoj formaciji, imala ukupno 80.080 v/o, od toga je izvršena popuna sa 62.483 ili 78% (stalni sastav je 9636 ili 15,4%, a rezervni sastav 52.847 ili 84,6%. Popuna nije zadovoljila prema starosnoj strukturi (do 35 godina – svega 40% ljudstva, do 40 godina 59%, a preko 45 godina u jedinicama SVK bilo je 13.854 v/o ili oko 24%. Izvan SVK “po osnovu radne obaveze” bilo je raspoređeno 10.986 v/o. Predviđeno je da se uvede služenje vojnog roka žena u jedinicama i ustanovama SVK, kao što su pozadinske jedinice, jedinice veze, VOJ i dr. Tada je u SVK bilo svega 768 žena, a predviđeno je da bi “SVK trebalo popuniti sa do 5000 žena”, čime bi se “u tolikom obimu poboljšala popuna jedinica za izvršavanje specijalnih zadataka, a istovremeno bi se stvorila mogućnost za popunu Korpusa specijalnih jedinica”, koji je planiran kao “novi operativni sastav, relativnog malog brojnog stanja (najviše do 3000 pripadnika), popunjen savremenim naoružanjem i vojnom opremom, pokretan i spreman za trenutnu upotrebu” (dok. 51). Njegovo osnivanje bila je zadaća novoga zapovjednika SVK, general-potpukovnika Mile Mrkšića, koji je na tu dužnost imenovan odlukom “Skupštine RSK” na sjednici održanoj 18. svibnja 1995. u Borovu Selu.

Izvori pokazuju da su u svibnju 1995. snage 5. korpusa A BiH upale na područje SO Slunj (dok. 30), a da je srpsko vodstvo istodobno očekivalo napad združenih hrvatskih i muslimanskih snaga na Bosansku Posavinu i presijecanje tzv. koridora, čime bi snage 1. krajiškog korpusa bile odsječene od ostalih snaga Vojske RS (dok. 25), ali i napad HV-a na Baranju (dok. 33). Stoga je general Mrkšić odmah pristupio reorganizaciji SVK, koja se “pokazala nesposobnom za izvršenje borbenih zadataka, zbog nepostojanja slobodnih snaga, nemogućnosti obrazovanja drugih ešalona i rezervi, vezanosti boraca za teritoriju na kojoj žive sa svojim porodicama, te pomešanosti boraca različite dobne starosti i obučenosti u istim sastavima” (dok. 40).

Istodobno, navedeni dokumenti pokazuju da su vojne snage “RSK” i RS krajem svibnja 1995. konačno postale svjesne da je glavni cilj djelovanja hrvatskih snaga “odsecanje Knina i ugrožavanje prestolnice RSK” te da su planirale zajedničko djelovanje i pomoć “komandi Operativne grupe Pauk”, u sklopu operacije “Pauk”, da bi potom zaustavile napredovanje hrvatskih snaga na Livanjskom polju i Dinari (dok. 46, 83). Međutim, u tome nisu bili naročito uspješni – izvori potvrđuju tek uspjehe na bihaćkom bojištu u BiH, kao što je bilo 4 osvajanje mjesta Vrnograč u UN-ovoj zaštićenoj zoni Bihać, o čemu govori pohvala koju je Glavni štab SVK 20. lipnja 1995. uputio Operativnoj grupi “Pauk”, na čelu s general-potpukovnikom Milom Novakovićem (dok. 86).

Hrvatska je cijelo vrijeme rata pozorno pratila događaje oko Bihaća, jer bi njegovim zauzimanjem srpske snage ostvarile pobjedu od strateškog značaja. Prema navedenim izvorima, pomoć zaštićenoj zoni Bihać i 5. korpusu A BiH dostavljala se zrakoplovima iz Hrvatske (dok. 65). Na moguće razmjere te pomoći upućuje izjava obavještajnih tijela SVK “da muslimanima nije potrebno ukidanje embarga na uvoz oružja, jer da su izvrsno naoružani preko Hrvatske” (dok. 120). U svibnju 1995. pripadnici SVK srušili su helikopter kod Slunja, u kojem su poginuli politički dužnosnici Bosne i Hercegovine (Irfan Ljubijankić, ministar vanjskih poslova BiH, Izet Muhamedagić, zamjenik ministra pravde, Mensur Šabulić, savjetnik ambasadora BiH u Zagrebu, Fadil Pekić, službenik “državne bezbednosti”) i članovi posade (barem jedan od njih bio je ukrajinski državljanin) (dok. 50). No, dokumenti navedeni u ovoj knjizi pokazuju da se stanovništvo u opkoljenom Bihaću i dalje opskrbljivalo nedopuštenom trgovinom (“švercom”) između pripadnika SVK i 5. korpusa A BiH (dok. 30), koja je iskorištena i za provedbu specijalnog djelovanja SVK. Tako su krajem svibnja 1995. kroz punkt civilne policije u Ličkom Petrovom Selu prema Bihaću propuštena tri šlepera zatrovane robe, koja je bila namijenjena stanovništvu i pripadnicima 5. korpusa A BiH u cilju slabljenja njihove moći prije planiranog napada srpskih snaga na taj korpus (dok. 47). Naime, “u sklopu operacije (u toku njenih priprema) komandant SVK odlučio je da upotrebom bioloških sredstava metodom trovanja artikala široke potrošnje (brašno, šećer, ulje, tečni deterdženti za pranje posuđa)” te tako zatrovane artikle “ilegalnom trgovinom proda 5. K i time izazove masovnija oboljenja boraca i njihovo izbacivanje iz stroja”. Prema navedenim podacima, “ukupna vrednost prodane robe u tom slučaju iznosila je 2.237.000 DEM, a sva roba koštala je 50.000 DEM”. Nakon “inkubacije i pojave dizenterije” isto je trebalo “intenzivno koristiti u psihološko-propagandnom planu”, koji je trebalo “uklopiti u plan plasiranja dezinformacija i podataka u okviru operacije ‘Mač’” (dok. 129). “Šverc i profiterstvo” nastavilo se sve do početka “Oluje”, čak se nakon obustavljanja operacije “Mač” početkom kolovoza 1995. u Ličkom Petrovom Selu govorilo da je ta operacija planirana “sa ciljem da se zalihe hrane i materijalnih sredstava istroše kako bi se i dalje moglo švercovati po daleko višim cenama” (dok. 166).

Izvori potvrđuju da je početkom srpnja 1995., “zbog opasnosti da će 5. korpus A BiH biti uništen”, zapovjedništvo SVK očekivalo operaciju HV-a, koja bi “preko Like i Korduna, ali i ovladavanjem planine Velebit, omogućila spajanje HV sa jedinicama 5. korpusa ABiH” (dok. 94, 99, 114, 118, 120). Kao mogući smjer spajanja naveden je i smjer prema Sunji (dok. 97). Također, izvori pokazuju da se SVK istodobno pripremala za operaciju “Mač” (dok. 107), koja je započela 19. srpnja, tako da je od tada “deo jedinica bio angažovan na planu ‘Pauk’, a deo po planu ‘Mač’ (odnosno ‘Mač-1’ ili ‘Mač-95’, kako se još navodi u izvorima) u Cazinskoj krajini” (dok. 125). Kao cilj operacije “Mač”, u kojoj su “angažovane snage Komande ‘Pauk’, deo snaga 21. i 39. K i KSJ”, navodi se potpuno slamanje 5. korpusa Armije BiH.

Dokumenti u ovoj knjizi pokazuju da je napredovanje hrvatskih snaga s livanjske bojišnice prema Bosanskom Grahovu i Glamoču, odnosno prodor hrvatskih snaga na planinama Dinara, Šator i Staretina u lipnju 1995., srpskom vodstvu predstavljao veliki problem (dok. 65, 83). Pritom je istaknuto da “hrvatska artiljerija sa dominantnih kota Dinare preciznom vatrom tuče birane ciljeve i tako sa malim utroškom municije postiže velike uspjehe, što 5 unosi nemir, strah i nervozu među pripadnicima na liniji” (dok. 27). Prodorom na tom bojištu hrvatske snage spašavale su Bihać u BiH i stvarale uvjete za oslobađanje Knina. Spomenuto potvrđuju i dokumenti navedeni u ovoj knjizi. Tako se u Informaciji Komande 50. pbr SVK, od 31. srpnja 1995., navodi da je operacijom “Ljeto ‘95” Hrvatska “po drugi put ‘spasila’ od slamanja 5. K. Alijine vojske, jer je primorala srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada” (dok. 161). I u izvješću koje je Mile Mrkšić, zapovjednik SVK, uputio 26. kolovoza 1995. načelniku Generalštaba VJ, navodi se da je operacija “Mač” kojom su srpske snage namjeravale zadati konačan udarac braniteljima Bihaća, “prekinuta 10 dana nakon početka upravo zbog pada Grahova i ugrožavanja Knina sa pravca Dinare” (dok. 201).

Redovna borbena izvješća srpskih snaga potvrđuju da je 25. srpnja 1995., u 5 sati ujutro, započeo napad hrvatskih snaga na grahovskom bojištu (dok. 127). “Odelenje za obaveštajne poslove GŠ SVK” je 28. srpnja 1995. svim korpusima SVK, izmještenom zapovjednom mjestu GŠ SVK, Komandi operativne grupe “Pauk”, Ministarstvu obrane RSK, “Resoru državne bezbednosti MUP-a RSK” i ministru unutarnjih poslova “RSK” poslalo informaciju da su “kombinovane snage HV i HVO, dejstvujući neprekidno od 05,00 časova 25. 07. 1995. godine na livanjsko-grahovskom pravcu uspele oko 11,00 časova 28. 07. 1995. godine zauzeti Grahovo” (dok. 143). Istoga dana, 28. srpnja 1995., “Vrhovni savet odbrane RSK” u Kninu je donio odluku o proglašenju ratnog stanja “na cijeloj teritoriji RSK” (dok. 142). Dan ranije, 27. srpnja 1995., zapovijed za potpunu mobilizaciju 7. korpusa SVK Sektor za vojna i civilna pitanja MO RSK uputio je Upravi MO “Sjeverna Dalmacija” (dok. 134), te upravama MO “Lika”, “Kordun” i “Banija” (dok. 138).

S ulaskom hrvatskih postrojbi u Grahovo, vojnom i političkom vodstvu “RSK” bilo je jasno da će uslijediti napad hrvatskih postrojbi na “RSK”, no nisu znali točno na kojim smjerovima, pa se očekivalo da će se operacija poduzeti radi deblokade Bihaća, npr. “preko Plaškoga ka Bihaću” (dok. 146, 150). Da bi umirio javnost nakon gubitka Grahova, “Vrhovni savet odbrane RSK, koji je bio u stalnom zasjedanju”, 29. srpnja poslao je “Saopštenje za javnost”, u kojem je ocijenjeno “da su linije odbrane Srpske vojske Krajine stabilne i da se preduzimaju sve potrebne mjere radi suzbijanja eventualne hrvatske agresije na Republiku Srpsku Krajinu, kao i na obezbjeđivanju uslova za normalan život stanovništva” (dok. 147). Istoga dana, s ciljem sprječavanja demoralizacije stanovništva, zapovjednik GŠ SVK Mile Mrkšić izričito je zabranio iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija “RSK” (dok. 151.). No, zbog straha naroda za svoju sudbinu proces iseljavanja iz svih dijelova “RSK” se nastavio (dok. 166). Primjerice, na području odgovornosti 7. korpusa SVK 3. kolovoza je zabilježeno i da je izradu “novih spiskova i plan evakuacije stanovništva narod doživio kao neophodnost bježanja” (dok. 180).

U obraćanju javnosti 30. srpnja 1995. “predsjednik RSK” Milan Martić izjavio je da ga je u telefonskom razgovoru predsjednik Srbije Slobodan Milošević uvjerio “da Srbija više ne može biti ravnodušna”, te je potvrdio da će “RSK i RS nastupiti udruženo, da su i predsjednici država i vojne komande u stalnom kontaktu”, kao i da SVK ima snage povratiti “ono što je Hrvatska vojska osvojila” (dok. 157). Istoga dana, 30. srpnja 1995., “Državna informativna agencija RSK Iskra” prenijela je izjavu zapovjednika VRS Ratka Mladića tijekom njegova posjeta Kninu, “da će srpske snage vrlo brzo povratiti Grahovo i Glamoč, kao i sve ostale okupirane teritorije”, da su “ovim potezom Hrvati napravili odlučujuću 6 grešku u ovom ratu, koja će ih mnogo koštati”, te da će “muslimani nastaviti provocirati sve dotle dok ne budu poraženi kao u Srebrenici i Žepi” (dok. 158).

Dokumenti u ovoj knjizi potvrđuju da je srpsko vodstvo pokušalo ostvariti rečeno, odnosno da se krenulo “u novu operaciju za oslobađanje Grahova”, zbog čega je “na prostor Crvene zemlje prebačena Gardijska brigada iz KSJ, ali dvodnevna borbena dejstva nisu bitno poboljšala situaciju, izuzev što je zaustavljen prodor Hrvatske vojske ka Kninu, preko Strmice i ka Ličkoj Kaldrmi, preko s. Resanovci” (dok. 201). Riječ je o napadnoj operaciji “Vaganj-95”, koju je GŠ SVK planirao već 31. srpnja, da bi se povratilo izgubljeno područje na grahovskoj bojišnici (dok. 164). Odmah potom, 1. kolovoza 1995., načelnik Glavnog štaba VRS, general Manojlo Milovanović, zapovjednicima zrakoplovstva VRS i SVK zapovjedio je da izvrše pripreme za bombardiranje Glamoča i Bosanskog Grahova (dok. 165), a izvori potvrđuju da je ono potom i uslijedilo (dok. 166). Prema zapovijedi Mile Mrkšića, zapovjednika GŠ SVK, Komandi 15. korpusa SVK, jedinice Korpusa su se tijekom noći 2./3. kolovoza trebale pripremiti za napadajna borbena djelovanja prema Bosanskom Grahovu, kodnog imena “Vaganj-95” (dok. 171). U pojedinim izvorima kao naziv napadne operacije koju su srpske snage trebale poduzeti početkom kolovoza kao odgovor na hrvatsko zauzimanje Grahova, spominje se i naziv “Dinara-95” (dok. 201).

Izvori pokazuju da su snage 5. korpusa Armije BiH tada bile u kritičnoj situaciji, te da je srpska propaganda borbe u zapadnoj Bosni “medijski prezentirala kao međumuslimanske sukobe i negirala učešće SVK u tim operacijama”, kao i da su “uspjesi VRS u Srebrenici i Žepi izazvali veliku radost kod pripadnika SVK i cjelokupnog stanovništva RSK, i snažno ojačali moral naših boraca” (dok. 149). Glede osvajanja Srebrenice, iako nisu navedeni u ovoj knjizi, izvori potvrđuju da su u napadu na tu UN zaštićenu zonu 11. srpnja 1995., nakon kojeg su srpske snage počinile genocid ubivši više od 8000 Bošnjaka-muslimana, sudjelovali i Srbi s okupiranih područja Republike Hrvatske u “mješovitoj četi združenih snaga MUP-a RSK, Srbije i Republike Srpske” (dok.: RS – MUP, Kabinet ministra, 10. 7. 1995.; broj 64/95 – izvornik nije naveden u ovoj knjizi). I obavještajna izvješća VRS od 3. kolovoza pokazuju da su se borci 5. K Armije BiH u Cazinskoj krajini “nadali skoroj akciji HV i deblokadi CK, jer je pitanje dana koliko mogu pružati otpor” te da im je “veliki problem predstavljala hrana i izbjeglice kojih je u Bihaću svaki dan sve više” (dok. 184).

Zapovjednik SVK bio je svjestan da se nakon ulaska hrvatskih snaga u Grahovo i Glamoč “operativno strategijski položaj Hrvatske vojske u odnosu na RSK bitno poboljšao”, no u svojoj zapovijedi od 31. srpnja podređenim postrojbama za postupanje u uvjetima proglašenoga ratnog stanja u “RSK”, pokazao je cinizam, ustvrdivši da srpska strana “nije dala nikakvoga povoda za agresiju na RSK” (dok. 160), potpuno zanemarivši činjenicu da je od 1991. odbijala mirnim putem vratiti okupirani teritorij RH. Spomenuta zapovijed pokazuje i da je on uočio potrebu za obrazovanjem rezervnih snaga u korpusima SVK, radi izvođenja manevra (dok. 160). U slučaju napada hrvatskih snaga, pojedine postrojbe SVK dobile su zapovijed da blokiraju jedinice UNCRO-a, razoružaju ih i zadrže kao taoce, ali da se prema pripadnicima UN-a ponašaju korektno, “bez maltretiranja i vređanja” (dok. 169).

Dokumenti u knjizi pokazuju da je SVK očekivala napad HV-a, odnosno da je vrijeme početka hrvatskoga napada “Glavni štab SVK saznao u 14,00 časova 03. 08. 1995., te da su o vremenu agresije upoznati svi komandanti i komandiri jedinica” (dok. 201). Toga dana pripadnici SVK obaviješteni su da se “psihološki pripreme i utvrde svoje zaklone na prvoj crti obrane jer se očekuje dugotrajna topnička priprema prije otpočinjanja hrvatskog 7 napada”, a “najstrože je zabranjeno napuštanje položaja” i zapovjeđena “odsudna obrana teritorija” (dok. 182, 201).

U izvanrednom izvješću Glavnog štaba SVK načelniku Generalštaba VJ i zapovjedniku Glavnog štaba VRS 4. kolovoza 1995., navodi se da je operacija “Oluja” započela u 5.00 sati toga dana, jednosatnom topničkom pripremom, da su jedinice SVK spremno dočekale napad, ali da će “na daljnji tijek djelovanja utjecati činjenica da im nedostaje ljudstvo i slobodne snage kojima bi mogli intervenirati na više pravaca”, da su hrvatske snage “do 14,30 časova uspjele izvršiti prodor ka Crvenoj zemlji i ugroziti odbranu Knina s toga pravca” te da je “oko 11 sati u napad prešao 11. korpus SVK”, na okupiranom teritoriju Hrvatskog Podunavlja (dok. 192). Izvori SVK pokazuju da se “po Kninu djelovalo sa Livanjskog polja iz više pravaca”, da je do 10 sati “na grad palo između 200 i 300 projektila raznog dejstva i različitih kalibara”, da je “prvi udar izvršen na zgradu GŠ SVK gde je nanešena velika materijalna šteta i gotovo je potpuno uništen vozni park”, da je “kasnije vatra prenešena na kasarnu ‘1300 kaplara’, fabriku ‘Tvik’ (tvornica vijaka), željezničko čvorište, stambene zgrade u podnožju kninske tvrđave (gdje je bila rezidencija ‘predsjednika RSK’ Mile Martića) i drugdje”. Također je navedeno da “neprijatelj i dalje dejstvuje po Kninu naizmjenično artiljerijskim oruđem i VBR-om, pod vatrom neprekidno drži aerodrom Udbina i povremeno otvara vatru po ostalim naseljima u RSK”, a izvori navedeni u ovoj knjizi pokazuju da je topništvo SVK djelovalo po Dubrovniku, Biogradu na Moru, Gospiću, Otočcu, Sisku i Sunji (dok. 193), te da je zrakoplovstvo SVK i VRS “avionom J-22 sa 11 bombi FAB-100 veoma uspešno u 17.00 časova 6. kolovoza vatreno djelovalo po Gospiću u cilju odmazde”, pri čemu su poginuli civili u tom gradu (dok. 199). Zapovijed Mile Mrkšića, zapovjednika Glavnog štaba SVK, upućena 5. kolovoza iz Srba 7. korpusu SVK da hitno poduzme mjere za stabilizaciju obrane i sprječavanje brzog prodora hrvatskih snaga od Knina i Gračaca prema Otriću, te spajanja HV-a i 5. korpusa Armije BiH u “rejonu Plitvica”, pokazuje da je evakuacija stanovništva s ugroženih područja RSK negativno utjecala na borbenu spremnost dijela njegovih jedinica koje je napustio dio vojnika i starješina da bi zbrinuo svoje obitelji (dok. 198).

U raščlambama zapovjednika srpskih snaga o uzrocima poraza SVK naglašeno je da su “najveću opasnost u prvom danu ‘Oluje’ za SVK predstavljali uspesi koje su ustaše postigle na Velebitu (ovladale Malim Alanom) i na Dinari (ostao prazan prostor koji je bez borbe oko 11 časova napustila posebna jedinica MUP-a), što je pružilo mogućnost ustaškim snagama za brz prodor preko Dinare ka Crvenoj zemlji, čime se kompromitovala odbrana na ostalom delu Dinare”. Istaknuto je da je “najveću slabost plana odbrane predstavljao nedostatak slobodnih snaga, kako na nivou GŠ SVK, tako i na nivoima korpusa”, jer su “rezerve koje su postojale bile veličine voda do čete, izuzev okbr iz KSJ na nivou GŠ SVK”, te da su “u toku prvog dana borbenih dejstava upotrebljene sve rezerve brigada i korpusa, ali se pokazalo da bez jačih rezervi nije moguće imati uspešnu odbranu”. Sadržaj tih raščlambi pokazuje da je na poraz SVK u “Oluji” utjecala i “neopremljenost GŠ SVK (i komandi jedinica) adekvatnim sredstvima za komandovanje i vezu, što je bitno ograničavalo efikasnost organa komandovanja u toku borbenih dejstava”, jer su “veze bile moguće samo preko repetitora na Ćelavcu, Promini i Plješevici, čije je uništenje ili zauzimanje praktično značilo prekid svih veza između GŠ SVK i komandi korpusa (izuzev radio-veza koje zbog ometanja nisu mogle funkcionisati)”. Napomenuto je da se “praktično van zgrade u kojoj je bio smešten GŠ SVK nije moglo komandovati”. Raščlambe također pokazuju da se “planom odbrane predviđalo da jedinice SVK u zapadnom delu RSK izvode borbena dejstva u trajanju 6 do 8 8 dana”, jer se “računalo da bi za 6 do 8 dana došlo do reakcije međunarodnih faktora pa i eventualne intervencije VRS i VJ”. Kao dokaz “upornosti odbrane” navodi se podatak da je “SVK imala u prva 24 časa 170 poginulih, 457 ranjenih i 136 nestalih”. Procjenjuje se da je “na dan agresije SVK imala 27.000 ili 25.000 vojnika i starešina”, a da je “za četiri godine RSK napustilo oko 28.000 vojnih obaveznika, što je moralo imati katastrofalne posledice na odbranbene mogućnosti RSK”. Procjene o gubicima u izvješćima zapovjednika SVK sastavljenima odmah nakon “Oluje” ne treba uzimati kao točne. Izvori također pokazuju da su se u BiH “na prostor Republike Srpske izvukle snage 7., 15. i 39. K i KSJ”, da su “celokupne snage RV i PVO SVK prebazirane u Banja Luku i pretpočinjene komandi vazduhoplovstva i PVO VRS”, da je “najveći broj vojnih obaveznika i starešina po izvlačenju na teritoriju RS samovoljno napustio svoje jedinice i nastavio pokret sa izbeglicama ka SRJ”, te da su “sva ratna tehnika i sredstva prikupljena u Petrovcu, Prijedoru, Omarskoj i predana VRS (procenjuje se da je SVK izvukla sa sobom preko 80% 1995. godine od imajućeg brojnog stanja iznosila oko 95% svih MTS i municije)” (dok. 201).

I srpski izvori navedeni u ovoj knjizi pokazuju da se dio stanovništva “RSK” pripremao za odlazak u slučaju napada hrvatskih snaga (dok. 20), te da se dio stanovništva počeo intenzivnije iseljavati već u svibnju, nakon poraza u operaciji “Bljesak” (dok. 30), a da je “evakuacija srpskog stanovništva s prostora Dalmacije započela padom Grahova i nije se mogla zaustaviti iako su preduzimane mere da se spriječi”. No, istodobno se napominje da je “razvoj događaja u RSK u toku narednih dana (05., 06., 07., 08. 08.) pokazao da odluka o evakuaciji stanovništva iz dalmatinskih opština nije uticala na krajnji ishod hrvatske agresije”, te da bi “do evakuacije došlo i da nije bilo odluke o njenom izvođenju” – jer “evakuacija nije naređena u Lici, a do nje je došlo, kao i na Kordunu i Baniji” (dok. 201).

Nakon poraza SVK, “predsjednik RSK” Milan Martić je 4. rujna 1995. u Banja Luci zapovjedio osnivanje “Oslobodilačke vojske RSK” i njeno uključivanje u borbena djelovanja na teritoriju RS i RSK, uz plan da se odmah otpočne sa specijalnim djelovanjem “na teritoriji RSK” (dok. 211), dakle na oslobođenom teritoriju RH, što samo potvrđuje da je hrvatsko vodstvo nakon “Oluje” moralo biti vrlo oprezno prema zahtjevima za trenutnim povratkom izbjeglih Srba u RH.
Među dokumentima navedenim u ovoj knjizi, zanimljiv je i zapisnik sastanka između Gregora Vukšića, bivšeg američkog vojnog atašea u Jugoslaviji, tada savjetnika senatora iz američke savezne države Novi Meksiko i pukovnika Koste Novakovića, “pomoćnika komandanta SVK za informisanje i moral”, koji je održan 7. srpnja 1995. godine. Sadržaj zapisnika pokazuje da je srpskom vodstvu tada rečeno da se “vlast SAD-a menja i neće biti toliko tvrdi u odnosu prema Srbima, da žele rešiti sukob najkasnije u periodu septembra, oktobra, novembra, zbog izbora koje očekuju, da smatraju da je ključ rešenja balkanske krize Bosna i Hercegovina, da ne veruju u bosansko-hercegovačku Federaciju, da smatra da bi bilo dobro da počnu neki razgovori zbog toga što bi tada Hrvate stavili u defanzivu, da u Americi svi misle da su Srbi krivi, da su vojni kriminalci, a da su Hrvati prihvatili ‘Z 4’ kao osnovu za razgovor, da je Galbrajt napisao plan ‘Z 4’ i da je on zainteresiran za taj plan jer mu je to politička promocija, da treba čuvati UNPROFOR, da smatra da su problemi Dinara i Slunj te da se svi plaše problema oko Doboja, Travnika, Grahova i Kupresa” (dok. 98).

Zbog podataka o mogućem broju preostalih Hrvata na okupiranom području Dalmacije, zanimljivi su dokumenti u knjizi o 7. (kninskom) korpusu: njegova zona odgovornosti procijenjena je na oko 2750 km2 (širina zone obrane iznosila je oko 200 km, a dubina 1009km), s oko 70.000 stanovnika, a obuhvaćala je četiri općine: Knin, Benkovac, Obrovac i Drniš, odnosno geografske dijelove Ravnih kotara, Dalmatinske zagore i Bukovicu, “oivičenu planinama Velebit, Moseć, Svilaja i Dinara i ispresjecanu riječnim tokovima Krke, Cetine i Zrmanje” (dok. 37). Također, navodi se da je u zoni odgovornosti 7. korpusa bilo od oko 500 do 1000 Hrvata, “uglavnom starije dobi”, čiji su životi u svibnju 1995. bili ugroženi zbog djelovanja ekstremista (dok. 19), te da se najveći broj Hrvata – “njih oko 700”, nalazio u zoni 75. brigade SVK, za koju je “karakterističan i veliki broj mešanih brakova”, što je prema procjeni zapovjedništva korpusa utjecalo “na bezbednost zone i jedinica Korpusa” (dok. 37).

Dokumenti navedeni u ovoj knjizi pokazuju da je političko i vojno vodstvo “RSK” i dalje odbijalo bilo kakvu mogućnost mirne reintegracije okupiranoga područja u ustavnopravni sustav RH, optužujući hrvatsko vodstvo da se “ne želi pomiriti sa činjenicom da je RSK suverena država” (dok. 10). O namjerama i razmišljanju vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj govori i izjava “predsjednika RSK” Mile Martića na Vidovdanskoj smotri SVK, 28. lipnja 1995., da se nalazi “u srpskom Slunju” (dok. 92). Spomenutom smotrom, zapravo vojnom paradom, vodstvo pobunjenih Srba željelo je predstaviti novoutemeljeni Korpus specijalnih jedinica SVK i popraviti moral vojnicima i stanovništvu “RSK” (dok. 89).

O tome da se suradnja “RSK” sa srbijanskim vodstvom nije prekidala sve do “Oluje” svjedoče operativna izvješća Glavnog štaba SVK o stanju na bojištu upućena predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću i načelniku Generalštaba VJ Momčilu Perišiću (dok. 68, 83, 89, 107). Isto potvrđuje i “angažiranje profesionalnog vojnog kadra iz Vojske Jugoslavije” (dok. 89). Istodobno, dosljednost stava Hrvatske prema “RSK” potvrđuju i srpski izvori predstavljeni u ovoj knjizi, u kojima se navodi da je politički cilj hrvatskoga vodstva “vraćanje teritorije RSK u Hrvatsku uz garanciju autonomije Srbima, dva autonomna kotara sa 5 odnosno 6 opština, ali ne i status nacije” te nedopuštanje “otcepljenja teritorije koju kontrolišu Srbi” (dok. 89).

Nakon pobjede hrvatskih snaga u “Oluji”, vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da Hrvatsku vojsku ne mogu spriječiti u pokušaju oslobađanja preostalog okupiranog područja Hrvatskog Podunavlja. To pokazuje i stenogram 41. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, održane 14. kolovoza 1995., na kojoj je razmatrana vojno-politička situacija i prijedlog mjera Generalštaba Vojske Jugoslavije nakon operacije “Oluja”. Budući da je taj dokument samo dijelom naveden u ovoj knjizi (dok. 205), zbog njegove zanimljivosti u ovom predgovoru naglasit će se i podaci iz neobjavljenog dijela toga dokumenta, važni za razumijevanje uloge i mogućnosti djelovanja Vojske Jugoslavije tijekom i u razdoblju neposredno nakon “Oluje”.

Sadržaj navedenog stenograma pokazuje iznimnu zabrinutost vojnih i političkih dužnosnika tadašnje Jugoslavije (zapravo Srbije) zbog novonastale situacije. U svom izlaganju na toj sjednici, kojoj su uz predsjednika SR Jugoslavije i Vrhovnoga savjeta odbrane Zorana Lilića, predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, prisustvovali i “komandanti armija i komandanti vidova”, vojni i politički dužnosnici upozorili su srbijansko vodstvo na nužnost prihvaćanja mirnog rješenja, odnosno izbjegavanja daljnjih konflikata s Hrvatskom, koji bi mogli dovesti do nove vojne operacije hrvatskih snaga, jer “u postojećem odnosu snaga i resursima za vođenje rata, Vojska Jugoslavije nema realnih uslova za pobedu”.

U raščlambi uzroka poraza SVK u “Oluji”, spomenuto je da je SVK “imala značajne resurse, ali je ispoljavala mnoge slabosti u organizaciji i izvođenju odbrane”, te je paranoično i netočno navedeno da “nije isključeno da je protiv Srba primenjeno i psihotronsko oružje, što je uticalo na borce da ne pružaju otpor”, uz naglasak da to “naravno, nije rezultat pameti Hrvatske, već američkih i nemačkih stručnjaka”. Navedeno je da je “Olujom” “razbijena glavnina Srpske vojske Krajine od oko 30.000 ljudi” i da je “odnos snaga hrvatske vojske i Vojske RSK bio do 4. avgusta 1:2.5, a sada iznosi 1:6 na štetu Srba”. Vrlo znakovitim se čini navod da se “neprihvatanje političkih pregovora od strane rukovodstva Republike Srpske i RSK i istovremeno, indikativno gubljenje teritorija, najprije Zapadne Slavonije, ranije Kupresa, a zatim Grahova i Glamoča, odakle je probijena odbrana Knina, i končano gotovo čitave teritorije zapadne Krajine, mogu tumačiti kao evidentni pokušaji da se SRJ uvuče u rat!”

Izneseni podaci o brojnom stanju i naoružanju srpskih snaga u Hrvatskom Podunavlju, odnosno o moralu srpskoga stanovništva na tom području, koji je istaknut kao “najveća opasnost za uvlačenje SRJ u rat izvan njenih granica”, te o stanju u Vojsci Jugoslavije i mjerama koje je poduzelo njezino zapovjedništvo, nedvojbeno potvrđuju da je Jugoslavija (zapravo Srbija) podržavala Srbe u Hrvatskoj u okupaciji dijela teritorija Republike Hrvatske te da bi bez pomoći Vojske Jugoslavije hrvatske snage u vrlo kratkom roku razbile srpske snage (11. korpus SVK) u Hrvatskom Podunavlju, čija je obrana “bila plitka i praktično bez drugog borbenog ešalona i rezerve za intervenciju na ugroženim pravcima”. Naime, iako je 11. korpus SVK imao oko 20.000 boraca, 124 tenka, 18 oklopnih transportera i oko 195 artiljerijskih oruđa za podršku, što znači da je “sa stanovišta odnosa snaga i osnovnih borbenih sredstava, mogao uspešno dejstvovati”, zbog “nagomilanih problema” procijenjeno je da bi taj Korpus “najverovatnije bio razbijen za jedan do dva dana”.

Prema podacima izrečenima na spomenutoj sjednici očito je da je Vojska Jugoslavije tada imala problema s popunom materijalno-tehničkim sredstvima (“ratna materijalna rezerva se duže vreme nalazi na donjoj granici minimuma”, a nedostaju i “potrebna ubojna sredstva i sredstva veće vatrene moći”), posebice s gorivom (kojeg ima “za pet do šest dana rata”). Radi osiguranja teritorija SRJ i odvraćanja neprijateljskih snaga od napada na SRJ, u Vojsci Jugoslavije je tada “na zapadnim granicama, po reonima odbrane, angažovano oko 12.000 ljudi i 172 tenka, 95 oklopnih transportera i druga tehnička oruđa”, a od “gotovih snaga u garnizonima moglo se za jedan do dva dana angažovati još oko četiri brigade i sa mirnodopskim sastavom oko 6700 ljudi”. S obzirom na navedeno, naglašeno je da bi novi rat bio “dugotrajan i sa neizvesnim krajem” te da je “više nego besmisleno ući u rat koji se može izbeći, da bi bio poražen”.

Na sjednici je zatraženo i da se u pregovorima s UN-om postigne “zamrzavanje” postojećega stanja okupacije dijela Republike Hrvatske u Hrvatskom Podunavlju, a zadržavanje toga prostora pod kontrolom Srba i UN-a istaknuto je kao “najvažniji interes SRJ”, što je jugoslavenska (srbijanska) diplomacija neuspješno pokušavala ostvariti tijekom procesa mirne reintegracije (do 15. siječnja 1998.). Istodobno je zatraženo da se mjerama “državnih organa i Vojske Jugoslavije podigne sposobnost 11. korpusa (SVK) i naroda u Zapadnom Sremu, Istočnoj Slavoniji i Baranji (dakle, na preostalom okupiranom području Republike Hrvatske) za samostalnu uspešnu odbranu i nanošenje hrvatskoj vojsci neprihvatljivih gubitaka”, te da “Srpsku vojsku Krajine” treba reorganizirati i “težišno je pripremiti i angažovati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima RSK, radi vezivanja snaga hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici 11 da je to srpska zemlja i da narodi s tog prostora ne prihvataju politiku svršenog cilja”. I ovi zahtjevi jasno pokazuju da su vodstvo Vojske Jugoslavije i srbijanska politika dijelove teritorija Republike Hrvatske i dalje smatrali “srpskom zemljom”.

Ipak, nije se mogla prešutjeti činjenica da je poraz SVK uzrokovala “dobra priprema suprotne (hrvatske) strane”, pa je navedeno da je “operacija Hrvatske vojske ‘Oluja’ izvedena tačno kako je planirano”. Općenito, izlaganja najviših vojnih dužnosnika SRJ na toj sjednici upućuju na zaključak da bi Hrvatska vojnom operacijom oslobodila i preostali okupirani dio svoga teritorija u Hrvatskom Podunavlju.

Iznimno oštar u raspravi nakon izlaganja dužnosnika Vojske Jugoslavije na spomenutoj sjednici, bio je predsjednik Srbije Slobodan Milošević, koji je optužio vodstvo “Republike Srpske Krajine” za “bežaniju” (“bežali su kao zečevi”), a Srpsku vojsku Krajine da nije bila u stanju braniti Knin ni pola dana, iako je imala “sve uslove za odbranu”. Naveo je da su “među uzrocima hrvatske agresije podrška SAD i Nemačke, ali da je to tačno samo uslovno”, jer “to se dogodilo posle rezolutnog odbijanja mirovnih planova od strane rukovodstva Republike Srpske odnosno mirovnih planova koje su podržale SAD i Nemačka”. Podsjetio je da je on “upozorio javno da će to odbijanje najviše dovesti u opasnost bezbednost Krajine”, te da je generala Mladića, prilikom napada na Žepu i Srebrenicu upozorio da politička cijena toga napada “može da bude milion puta veća od vojničke, jer će se sutra ticati interesa 12 miliona ljudi!”

Milošević je istaknuo “desinhronizaciju u vojnim postupcima prema političkim postupcima, koji su morali da budu bolje sinhronizovani”, jer je vojska Republike Srpske zauzela Žepu “gde nikad srpska noga nije kročila – od rata naovamo ako je došao neki trgovac Srbin, jer to je muslimanska enklava 100 godina, odatle se tera 40.000 izbeglica, to je zaštićena zona UN”. Istaknuo je i “materijalnu činjenicu da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina međunarodno priznate države”, te da je “ključ u rukama vojnog vrha Republike Srpske”, koji treba “da shvate da je apsolutno nemoguće da ratuju protiv celog sveta i kompletnog NATO pakta, sa vojničkim izgledom na uspeh”. Proglasivši takve ideje “suludima”, zbog čega bi cijenu mogao platiti “ceo narod”, jer bi u “samoubilačkoj akciji protiv celog NATO pakta Srbija mogla izgubiti Vojvodinu, Sandžak, Boku i Kosovo”, Milošević je podsjetio i na “poražavajuću i ponižavajuću situaciju – da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina (naravno, od Vojske Jugoslavije), praktično, završila kao naoružavanje hrvatske vojske”, te zaključio: “Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne!? Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. (…) Molim vas, 6000 Hrvata (preuveličan broj, op. ur.) je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?”