HMDCDR – činjenicama o opravdanosti i istini u Domovinskom ratu
Cjelokupan smisao rada HMDCDR-a može se sažeti u rečenicu koju sam čuo od jednog dječaka, ”potomka hrabrih sinova Posavine“, na obilježavanju 17. obljetnice osnivanja 106. brigade HVO-a u Orašju: ”Da se zna, da se ne ponovi i da se ne zaboravi!“
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR) jedna je od najvažnijih znanstveno-istraživačkih ustanova koja prikuplja, čuva i publicira gradivo o Domovinskom ratu, čuvajući tako uspomenu, ali i istinu o tom veličanstvenom dijelu hrvatske povijesti. Povodom desete obljetnice HMDCDR-a koja je svečano obilježena 26. studenog, razgovarali smo s njegovim ravnateljem doc. dr. sc. Antom Nazorom.
doc. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata
Zaokruženo je prvo desetljeće rada HMDCDR-a. Kako je nastao i koji je rezime njegova dosadašnjeg rada?
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata utemeljen je 2005., na zahtjev Hrvatskog sabora, kao javna znanstvena ustanova – specijalizirani arhiv, sa zadaćom prikupljanja, sređivanja, čuvanja te stručnog i znanstvenog istraživanja i publiciranja gradiva iz Domovinskog rata. Cjelokupan smisao rada HMDCDR-a može se sažeti u rečenicu koju sam čuo od jednog dječaka, ”potomka hrabrih sinova Posavine“, na obilježavanju 17. obljetnice osnivanja 106. brigade HVO-a u Orašju: ”Da se zna, da se ne ponovi i da se ne zaboravi!“
Svečanost desete obljetnice postojanja i znanstvenog istraživačkog rada HMDCDR-a, koja je održana 26. studenog u Hrvatskom državnom arhivu, gdje smo smješteni, svojom nazočnošću i govorima uveličali su predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, ujedno i pokroviteljica svečanosti, te predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademik Zvonko Kusić, kao i brojni hrvatski branitelji, generali i zapovjednici pobjedničke hrvatske vojske i policije, kolegice i kolege koji su svojim dolaskom na svečanost pokazali što misle o radu HMDCDR-a. Podrška našemu radu izražena je i u brojnim mailovima i čestitkama koje smo dobili tih dana. Kao i naš dosadašnji rad, tu smo svečanost posvetili poginulima, ali i svima koji su boreći se časno obranili i oslobodili Hrvatsku, kao i svima koji su na bilo koji način pomogli da Hrvatska pobijedi u Domovinskom ratu i koji žive za ideju slobodne, nezavisne, pravedne, demokratske i tolerantne Hrvatske.
U HMDCDR-u je 18 zaposlenih. To su uglavnom diplomirani povjesničari – sedmero zaposlenika su doktori znanosti, a četvero je trenutačno na doktorskom studiju te dvije zaposlenice na administrativnim poslovima i dva arhivska tehničara. U prosjeku, tijekom godine Centar organizira ili je suorganizator, a zaposlenici Centra izravni su sudionici na više od 100 predavanja, promocija, tribina i stručnih skupova ili izložbi, te autori stručnih i znanstvenih radova (više od deset radova godišnje).
Od 2006. do kraja 2015. Centar je samostalno ili u suizdavaštvu objavio 63 knjige (od toga osam dvojezičnih – 7 hrvatsko-engleskih i jednu hrvatsko-francusku, jednu trojezičnu, hrvatsko-englesko-njemačka te tri knjige prevedene na engleski jezik), a u siječnju 2016. bit će objavljena još jedna knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku – ”Spasimo život“, o pomoći stanovništvu na oslobođenom području nakon operacije Oluja, za koju je prijelom već gotov.
Koliko smo kao društvo svjesni važnosti čuvanja povijesne građe i jesu li HMDCDR-u dostupne arhive dokumenata o Domovinskom ratu? Može li i treba li u tom smislu raditi na poboljšanjima?
Arhivsko je gradivo temelj za istraživanje povijesti, no činjenica jest da povjesničarima još nije dostupan dio gradiva o Domovinskom ratu, a dijelu gradiva pristup je otežan, sukladno Zakonu o arhivskom gradivu. Dio je gradiva još uvijek u vlasništvu važnijih sudionika Domovinskog rata, a njegovo preuzimanje uglavnom ovisi o volji imatelja i njegovoj odgovornosti, odnosno razumijevanju potrebe da gradivo postane dostupno istraživačima.
Nažalost, hrvatsko društvo kao da nije svjesno važnosti arhivskog gradiva. I to što je naš Centar osnovan sa zakašnjenjem, deset godina nakon što je rat završio, govori tomu u prilog. Ipak, osnivanjem Centra, kao specijaliziranog arhiva za Domovinski rat, Hrvatski sabor i Vlada posebno su naglasili važnost Domovinskog rata i razdoblja stvaranja suvremene Republike Hrvatske, a koliko je ta odluka bila važna svjedoče i procesi pred međunarodnim sudovima u Haagu te pokušaji iskrivljavanja činjenica i povijesti Domovinskog rata.
O tome je na svečanom obilježavanju deset godina postojanja i znanstveno-istraživačkog rada HMDCDR-a govorila predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović: ”Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR) jedna je od najvažnijih znanstveno-istraživačkih ustanova koja svojim radom na temelju činjenica čuva uspomenu na opravdan, obrambeni i visokoetičan Domovinski rat. Nažalost, nakon rata pojavile su se teze o dogovorenom i građanskom ratu, pokušali su nam nametnuti ravnotežu krivnje, pa i tezu o zajedničkom zločinačkom pothvatu, a bilo je i članova akademske zajednice koji su prihvatili takve teze. Upravo je zato bila opravdana odluka o osnivanju Centra koji je istraživačkim radom u ovih deset godina pridonio otkrivanju istine o Domovinskom ratu, te pokazao svu važnost prikupljanja i analize povijesnih izvora, kako bi se činjenicama suprotstavili različitim manipulacijama.”
O važnosti osnivanja HMDCDR-a i znanstvenog pristupa u istraživanju povijesti govorio je i drugi uvaženi gost na spomenutoj svečanosti, akademik Zvonko Kusić, koji je istaknuo da je djelovanje Centra od strateškog interesa i značaja za hrvatsko društvo i Republiku Hrvatsku te da su zahvaljujući radu i istraživanjima HMDCDR-a iz javnosti potisnute mnoge negativne konotacije o Domovinskom ratu: ”Mi smo privilegirana generacija koja je doživjela tisućgodišnji san o stvaranju samostalne hrvatske države i danas, 25 godina poslije, suočeni smo s novim izazovima, a naša neovisnost ugrožena je na druge načine, gospodarski i sigurnosno. Kad je prije 25 godina žrtvom hrvatskih branitelja i cijelog hrvatskog naroda pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana stvorena hrvatska država, nismo mogli ni slutiti da će poslije biti različitih interpretacija Domovinskog rata, da će se činjenice iskrivljavati ili zanemarivati i da će se u javnosti i medijima širiti neistine ili poluistine. Treba dati prioritet činjenicama i pustiti da činjenice govore.“
U HMDCDR-u je do sada prikupljeno i čuva se oko 1650 d/m, odnosno oko 16 500 kutija gradiva, te oko 14 TB arhivskog gradiva u digitalnom obliku (oko 3700 sati videozapisa, oko 42 600 slikovnih zapisa u zbirci fotografija, od toga je u bazi podataka, predviđenoj za obradu i pretraživanje fotografije IN achive, obrađeno i opisano oko 15 000 fotografija, itd.). Digitalizirano (skenirano) je više od 1 320 500 stranica dokumenata, a knjižnica Centra ima 1247 pojedinačnih naslova, odnosno 1903 knjiga (u digitalnoj je knjižnici još 381 naslov).
Koliku ulogu u stvaranju cjelovite slike povijesnih događaja ima memoarsko gradivo? Je li mu posvećena dovoljna pažnja u vremenu do sada?
Iako se drži sekundarnim gradivom, bez memoarskog gradiva nije moguće u potpunosti razumjeti povijest, posebice događaje o kojima ne postoje izvori, odnosno procese o kojima su izvori oskudni. Njime je moguće nadopuniti postojeće dokumente i pomoći da informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti postanu što cjelovitije, a iznošenje osobnih dojmova može pomoći razumijevanju atmosfere i međusobnih odnosa, primjerice u nekoj postrojbi tijekom izvršavanja zadaća ili nakon nekog izvanrednog događaja, što je iz službenih dokumenata vrlo teško iščitati. Uza to, prikupljanjem memoarskog gradiva pokazuje se poštovanje i zahvalnost prema sudionicima pojedinih događaja iz povijesti, odnosno ljudima koji su svojim životom, prije svega odgovornošću, hrabrošću i žrtvom, zadužili zajednicu kojoj pripadaju. No, prikupljanje memoarskog gradiva iznimno je zahtjevno i podrazumijeva poznavanje problematike onog koji takvo gradivo prikuplja, pa količina takvog gradiva nikad nije tolika kolike su potrebe za njim. U Zbirci memoarskog gradiva našeg Centra trenutačno je oko 450 sati audiozapisa memoarskog gradiva, a o važnosti koju Centar posvećuje memoarskom gradivu svjedoči i podatak o 13 knjiga čiji se sadržaj temelji na memoarskom gradivu, koje smo objavili kao izdavači ili suizdavači.
Zbog prikupljanja memoarskog gradiva mnogo putujemo. Godišnje prolazimo tisuće kilometara, a u ovih desetak godina upoznali smo tisuće ljudi – hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata kojima su Hrvatska i hrvatski simboli svetinja, kojima je hrvatska zastava više od rekvizita za potrebe predizborne kampanje i koji su za Hrvatsku bili spremni dati život. I onda i danas.
U dosadašnjem radu HMDCDR-a posebno je zahtjevno i stresno bilo sudjelovanje u prikupljanju i pripremanju dokumenata za obranu hrvatskih generala u Haagu. Uz primarne dokumente, i u tom procesu važnu ulogu za razumijevanje onoga što se dogodilo imali su razgovori sa sudionicima događaja, dakle memoarsko gradivo. Zbog značaja za Hrvatsku, nikad neću zaboraviti 16. studenog 2012. i oslobađajuću hašku presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, koja je značila prestanak njihove patnje i patnje njihovih obitelji, ali i konačnu potvrdu da Oluja nije bila zločinački pothvat, kao i da Hrvatska nije nastala na zločinu. Onakvu sreću i emocije hrvatski narod nije pokazao od završetka Domovinskog rata, a kako je to u svom govoru na svečanosti obilježavanja deset godina postojanja i znanstveno-istraživačkog rada HMDCDR-a rekao predsjednik HAZU-a, akademik Zvonko Kusić, ”oslobađajuće presude Haškog suda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču bile su satisfakcija Centru i potvrda njegova stručnog i znanstvenog rada.“
Kako naglašavate, ”povijest se ne piše na osnovi presuda“ – no presude bi ipak, da bi bile pravedne, morale biti utemeljene na istini i povijesnim činjenicama. Koliko je u desetljeću djelovanja HMDCDR-a, ali i desetljeću za nas važnih haških procesa i presuda, rad Centra pridonio rasvjetljavanju i boljem razumijevanju Domovinskog rata pred međunarodnom zajednicom i, recimo, Haškim sudom? Jesmo li učinili dovoljno?
Sudske bi presude trebale biti utemeljene na činjenicama, ali svjedoci smo da to nije uvijek tako. Naime, metodologija povijesne znanosti podrazumijeva cjelovit prikaz procesa ili nekih događaja te razumijevanje njihovih uzroka i kronologije, a u sudskim procesima, kakvima smo svjedočili pred ad hoc ustanovljenim Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, uglavnom se nije raspravljalo o uzrocima niti se Sudsko vijeće zanimalo za cjelovit prikaz procesa u kojem se dogodio događaj. Problem za objektivnost i pravednost u takvim postupcima predstavlja i mogućnost da pojedina država u raspravnom postupku onemogući uvid tužiteljstvu ili obrani u sve dokumente ili sve dijelove dokumenata, što je Srbija iskoristila. Stoga znanstvenicima jedini autoritet trebaju biti činjenice, odnosno cjeloviti uvid u proces o kojem se raspravlja, a ne politički značaj nekih ustanova i njihove presude, odnosno odluke.
S 18 knjiga dokumenata ”RSK“ koje je objavio naš Centar (dijelom u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu) mnogo je toga jasnije o počecima i tijeku oružane pobune Srba, odnosno velikosrpske agresije na Hrvatsku. U njima je objavljen 4121 dokument na 8464 stranice, što je rezultat rada jedne uigrane, marljive i stručne ekipe, predvođene višim arhivistom Matom Rupićem. Ako računamo i dokumente i stranice u knjizi ”Oluja“, onda govorimo o 4220 objavljenih dokumenata i 8703 stranica dokumenata. Njihov sadržaj zauvijek će ostati sačuvan u temeljima oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Markaču te u presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu od 3. veljače 2015., posebice u članku 426 te presude, koji potvrđuje da su “politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički ho-mogene srpske države”, te da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine actus reus genocida nad Hrvatima. Knjiga 17 iz spomenute serije posebna je po tome što, uz srpske izvore o operacijama Bljesak i Oluja, prikazuje i tijek spomenutih operacija na temelju dokumenata MORH-a, koji su priredile kolege iz Centra Ivan Brigović, Natko Martinić Jerčić i Ivan Radoš.
Naravno, rad HMDCDR-a, ne samo zbog etničkih, nego i geostrateških i geopolitičkih razloga, ne može se ograničiti na prostor unutar međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske. Stoga se na promocijama izdanja HMDCDR-a govorilo o obrani Hrvata u Žepču, Orašju, Rami, općini Ravne-Brčko u Bosanskoj Posavini i Jajcu, a na ovogodišnjoj svečanosti kao poseban gost govorio je Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini. Također, u suradnji s Hrvatima iz BiH prošlih godina organizirana su predavanja o Livanjskoj bojišnici i Tomislavgradu u Domovinskom ratu. Uostalom, braneći svoje domove u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, Hrvati i pripadnici HVO-a branili su i suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske. Na to je argumentirano upozorio i general Praljak, marljivo prikupljajući i objavljujući (na hrvatskom i engleskom jeziku) gradivo, koje se dijelom sad nalazi u HMDCDR-u, a koje je od iznimnog značaja, ne samo za obranu u Haagu, nego i za Republiku Hrvatsku, jer pobija nametnutu tezu o ”udruženom zločinačkom pothvatu“, koja je omča oko vrata i spomenutoj šestorici na sudu u Haagu i Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i Hrvatskoj. Ovo spominjem jer, nažalost, ”muke po Haagu“ za Hrvatsku i Hrvate nisu završile, što pokazuje prvostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini. Preostaje nada da će drugostupanjska presuda uzeti u obzir izvore koji jasno pokazuju da Hrvatska nije izvršila agresiju na susjednu zemlju, što znači da prvostupanjskom presudom osuđena šestorica nisu odgovorni za ono što im se pripisuje, te da je pravo pitanje što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom da nije bilo Hrvatske i Hrvata? Iako živimo u vremenu u kojem jedna rečenica političara ima veći odjek u javnosti nego sadržaj stotinu dokumenata, vjerujem da će istina opet naći put…
Izvori također pokazuju da je za rat na području bivše Jugoslavije odgovorno tadašnje srbijansko, odnosno srpsko vodstvo i politika da ”svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi”, kojoj je Jugoslavija bila samo drugo ime za još veću ”veliku Srbiju“. To nije bio ni ”građanski” ni ”dogovoreni” rat, nego velikosrpska agresija s ciljem osvajanja i pripajanja Srbiji dijelova Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I tu činjenicu treba neprestano ponavljati jer je mnogi još ne žele prihvatiti, ne samo u Srbiji gdje je to teško očekivati dok su na vlasti oni koji su izravno sudjelovali u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Pojam ”velikosrpska” agresija ili politika, koristimo poštujući činjenicu da nisu svi Srbi sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, niti su svi prihvatili i provodili takvu, agresivnu politiku, neki su joj se i otvoreno suprotstavili.
Kakvu viziju HMDCDR-a imate za, recimo, deset godina? Što bi trebalo raditi, što postići da bi bio još bolji?
Treba nastaviti prikupljati i sređivati arhivsko gradivo iz Domovinskog rata, te omogućiti njegovu dostupnost javnosti, posebice istraživačima Domovinskog rata. Krajnji cilj rada HMDCDR-a jest detaljna kronologija te leksikon osoba i događaja iz Domovinskog rata, što se može postići u suradnji sa srodnim znanstvenim ustanovama i, primjerice, Leksikografskim zavodom, koji ima iskustva u tom poslu. Uz objavljivanje izvora i znanstvenih studija, ove smo godine započeli i s objavljivanjem doktorskih radnji zaposlenika HMDCDR-a. Prva u nizu knjiga je naše djelatnice Ane Holjevac-Tuković – “Mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja” (u suizdavaštvu s nakladnikom Despot infinitus). Sadržaj te knjige pokazuje koliko malo znamo o procesu mirne reintegracije, ali i koliko smo odgovorni prema Hrvatskoj i koliko poštujemo žrtvu branitelja i stradanja civila.
Zanimljivo je da smo s radom počeli 2. ožujka 2005., baš na datum prvog oružanog sukoba između hrvatske policije i srpskih snaga u Pakracu 1991. (stoga je u podlozi svih naših pozivnica na promocije godišnjih izdanja Centra fotografija tog događaja), a za Pakrac naš Centar vežu brojne održane tribine o Domovinskom ratu te intenzivna suradnja s tamošnjim braniteljima i gradskom upravom, kao i prvo javno dobiveno priznanje za rad, u ožujku 2010. – ”Pečat grada Pakraca“.
Bez memoarskog gradiva nije moguće u potpunosti razumjeti povijest, posebice događaje o kojima ne postoje izvori, odnosno procese o kojima su izvori oskudni. Njime je moguće nadopuniti postojeće dokumente i pomoći da informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti postanu što cjelovitije, a iznošenje osobnih dojmova može pomoći razumijevanju atmosfere i međusobnih odnosa, primjerice u nekoj postrojbi tijekom izvršavanja zadaća ili nakon nekog izvanrednog događaja, što je iz službenih dokumenata vrlo teško iščitati. Prikupljanjem memoarskog gradiva pokazuje se poštovanje i zahvalnost prema sudionicima pojedinih događaja iz povijesti, odnosno ljudima koji su svojim životom, odgovornošću, hrabrošću i žrtvom, zadužili zajednicu kojoj pripadaju.
Preuzeto: https://www.hrvatski-vojnik.hr/magazin/item/1515-hmdcdr-%E2%80%93-cinjencama-o-opravdanosti-i-istini-u-domovinskom-ratu.html