Riječ autora
Već je 21 godina prošla od velike bitke Domovinskog rata u kojoj su hrvatske snage oslobađale područja zadarskog zaleđa i planine Velebit. Operacija „Gusar“, poznatija kao operacija „Maslenica“, započela je 22. siječnja, a službeno je okončana 27. siječnja 1993. godine. No tada su uslijedile još žešće borbe jer je neprijatelj pokrenuo veliki protunapad i situacija je još neko vrijeme bila prilično neizvjesna. Obje strane podnijele su velike žrtve, mnogo veće nego u napadajnom dijelu spomenute operacije Hrvatske vojske i MUP-a.
Nema dvojbe da je, kad je riječ o Domovinskom ratu na tlu Republike Hrvatske, ovo bio sukob poseban po tome što su u njemu snage odmjerile najbolje postrojbe Hrvatskih oružanih snaga i suprotne strane. Pobunjenim Srbima naknadno su dolazile pomagati prekaljene postrojbe, ne samo s teritorija „Republike Srpske Krajine“, nego i brojne druge. „Vukovi s Vučijaka“, Arkanovi „Tigrovi“, „Beli orlovi“ i neke druge bile su postrojbe visoke borbene kvalitete, no dolazile su i svakojake vojne družine. Različiti motivi ponukali su srpske dragovoljce na dolazak. Primjerice, „Vukovi s Vučijaka“ došli su uzvratiti za pomoć koju su dobili od Srpske vojske Krajine prilikom probijanje Koridora 1992. godine. S druge strane, više je grupacija motiviranih četničkom ideologijom dolazilo ostvarivati neke svoje „ciljeve“, a neke grupe su došle iz čisto materijalnih razloga. Primjerice, povrh sela Škabrnja, pripadnici IX. bojne HOS-a/114. br. HV-a u diverziji su iz stroja izbacili veći dio „dobrovoljaca“ postrojbe ŠTIT, vojnika ne baš odgovarajuće spreme (i godišta), a koji su na područje Ravnih kotara dolazili jer su trebali biti svojevrsni „novo-krajišnici“, o čemu svjedoči naziv postrojbe, ali i nacionalni sastav (Srbi, Ukrajinci, Rumunji).
Teške bitke jenjale su krajem veljače, no povremeni sukobi, posebno nemilosrdna borba za selo Škabrnju, trajali su još cijeli ožujak. Nakon toga, sve do otvaranja pontonskog mosta, a povremeno i poslije, poraženi Srbi činili su diverzantske upade i učestalo udarali topništvom. Sam grad Zadar više nije bio u opasnosti, ali nažalost, upravo u diverzijama i granatiranju nastradali su mnogi pripadnici Hrvatske vojske i civili. Bitku za zadarsko zaleđe i planinu Velebit možemo smatrati posebnom u Domovinskom ratu ne samo zbog toga što je pobunjenim Srbima nanesen veliki poraz. U toj bitci su po prvi puta istodobno korištene sve tri grane Hrvatskih oružanih snaga (kopnena vojska, mornarica, zrakoplovstvo). Pobjedom su hrvatski sjever i jug iznova prometno povezani. Sjajnim se potezom pokazalo to što su Specijalne jedinice policije ovladavale Velebitom, kako za sam tijek operacije „Maslenica“, tako i za uspješno izvođenje operacije „Oluja“ u kolovozu 1995. godine.
Također, iako to nije bilo predviđeno planom operacije „Maslenica“, niti je njezin sastavni dio, posljedica te operacije je i oslobađanje Hidroelektrane Peruča, čime su pobunjenim Srbima onemogućene daljnje aktivnosti i prijetnje o dizanju brane u zrak. Operacija „Maslenica“ imala je velik, pozitivan značaj i zbog međunarodne politike, iako su određeni politički krugovi u Hrvatskoj tražili negativnosti u njoj. Na kraju, o značaju te operacije dovoljno govori priznanje suprotne strane. General SVK, Milisav Sekulić, analizirajući vojne poraze vlastite vojske u knjizi „Knin je pao u Beogradu“ vrlo precizno je operaciju „Maslenica“ detektirao kao preokret kojim su započeli svi daljnji porazi njihovih snaga. Zanimljivo, unatoč navedenim činjenicama, operaciji „Maslenica“ u historiografiji i javnom životu nije posvećena dovoljna pozornost.
Povjesničari koji se bave tematikom Domovinskog rata, s izuzetkom vrijedne analize dr. sc. Davora Marijana, nisu detaljno obrađivali ovu bitku. Nadalje, brojni drugi koji su objavljivali vlastite analize: sociolozi, umirovljena vojna lica, ljudi raznih profesija koji su se pozabavili ovom bitkom, učinili su to pružajući katkad neutemeljene teze, koristeći netočne i neprovjerene informacije. Primjerice, jedna od teza koja ne odgovara činjenicama jest da je operacija pokrenuta zbog izbora za Županijski dom Sabora RH u veljači 1993. godine. Tu tezu konstruirali su politički krugovi nenaklonjeni politici Franje Tuđmana, a našla je uporište i u analizama kolega koji su sociološki istraživali Domovinski rat.
Posebno je zbunjujuća „serija“ raznolikih datuma kojima pojedini autori definiraju završetak napadajnog dijela operacije „Maslenica“. Tako se navodi da je napadajni dio trajao do 24., 25., 26., 27., pa i 28. siječnja, što je iznimno zbunjujuće, posebno zato što je operacija započela 22. siječnja 1993. godine. Također, nejasno je definiran obrambeni dio, koji je uslijedio nakon prestanka napadajnog djelovanja hrvatskih snaga, a koji se zbog velikog broja žrtava na neki način počeo prožimati kao cjelina s napadajnim aktivnostima. Određene nejasnoće po pitanju datumskih odrednica uočljive su čak i u službenim monografijama gardijskih brigada Hrvatske vojske.
Svemu tome najvjerojatnije je razlog to što je izvođenje ratne operacije proteklo uz brojne poteškoće, koje su zapravo bile neizbježne u kontekstu okolnosti, primjerice netom provedenog preustroja HV-a i golemog područja obuhvaćenog napadom. Nažalost, te su poteškoće rezultirale velikim ljudskim žrtvama. Zasigurno najtragičnije od svih je završila borba za obranu sela Kašić, kada je neprijateljska skupina napala vozila koja su vršila smjenu 3. bojne 3. gardijske brigade, pritom usmrtivši 18 gardista. Ukupan broj žrtava na hrvatskoj strani se do jeseni popeo do broja većeg od 180 poginulih, što je samo po sebi broj koji raščlambu čini teškom, posebno onima koji su sudjelovali u tako dramatičnim ratnim događajima. Ipak, čitajući neke knjige, moglo bi se zaključiti kako se uspostavom zračnog mosta 3. GBR i njihovim borbenim djelovanjima uskoro, za koji dan, okončao veliki protunapad, što nikako ne odgovara činjenicama, posebno ne događajima koji se odnose na kasniji boj za Novigrad, potom i Škabrnju.
Sve navedeno, ponajprije sama činjenica da je riječ o sudaru najelitnijih postrojbi koje su na razne načine dolazile na poprište bitke, iako udaljene stotinama kilometara, razlog je zbog kojega smo Vladimir Brnardić i ja odlučili prikupiti memoarsko gradivo o operaciji „Maslenica“. Kolega Brnardić predložio je da napravimo plan projekta i snimimo materijal koji će se potom koristiti u kreiranju dokumentarnog filma o operaciji „Maslenica“. Ideja je bila i više nego primamljiva, posebice stoga što je ova bitka tema mojeg doktorskog rada. Pristupili smo poslu, kontaktirali i angažirali gotovo 80 zapovjednika i sudionika ove bitke, u kojoj je sudjelovao niz postrojbi Hrvatske vojske. Čak je za potrebe snimanja dokumentarnog filma na Hrvatskoj televiziji izjavu i sjećanje na bitku iz Domovinskog rata po prvi puta dala i suprotna strana, pripadnici jedne srpske postrojbe, koji su imali značajnu ulogu u protuudaru na hrvatske snage. Prošle godine, na njenu okruglu, 20. obljetnicu Hrvatska televizija prikazala je dokumentarni film o operaciji „Maslenica“. Film je emitiran u najboljem terminu i postigao je iznimnu gledanost te brojne reakcije. Najveći dio njih bio je vrlo pozitivan.
No, bilo je i zamjerki, posebno od vojne struke, zbog uočljivih nedostataka. Kronologija nije dovoljno jasno prezentirana, nedostajalo je video i foto materijala, a najvećim se uočio nedostatak zemljovida; smjerova napadajnih i obrambenih djelovanja te jasan zaključak o značaju te operacije. Kritike su bile na mjestu, ali javnost nije znala da su veliki problemi pratili cijeli projekt. Osnovni problem bio je taj što se odustalo od zamišljenog (i dogovorenog) emitiranja dvije epizode; prva bi tematski obradila napadajni dio, a druga obrambeni dio nakon završetka operacije „Maslenica“. U odluku nadležnih na HTV-u kao scenarist ne bih ulazio, posebno zato što sam zahvalan da su uopće omogućili snimanje dokumentarnog filma i dali da ga osmisli povjesničar koji se isključivo bavi Domovinskim ratom. No odluka je izravno utjecala na činjenicu da je bilo nemoguće u film takvog formata implementirati sve snimljene
izjave sugovornika.
Osobno smatram kako je to velika šteta. Naime, istraživanjem smo prikupili čitav niz novih i javnosti, ali i većini povjesničara, poprilično nepoznatih detalja o događajima iz ove bitke. Neke od tih priča toliko su tragične da ih je potrebno prezentirati javnosti, kako bi od zaborava sačuvali činjenicu o surovosti ratovanja (boj za Kašić, boj za Novigrad, boj za Škabrnju, boj za Drače, boj za Velebit). Neke priče nepoznate su zbog toga što se na neki način ne vežu uz dinamiku ratovanja, pa medijski nisu primamljive, a iznimno su važne; primjerice uloga Saniteta, koja je upravo u operaciji „Maslenica“ imala dramatičnu notu. I konačno, prikupili smo sjećanja o događajima koji su uglavnom nepoznati javnosti, a zapravo su posljedično povezani uz dva najvažnija cilja te napadajne operacije. Javnosti zasigurno nije poznato u kako se opasnim okolnostima vršilo razminiranje više tona eksploziva na i oko Zrakoplovne baze Zemunik te kakve su sve pogibelji pratile tijek dizanja pontonskog mosta, a čime je tada napokon prometno povezan sjever s jugom Republike Hrvatske.
Svjedočanstva sudionika operacije „Maslenica“ ipak nisu propala. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR), kao sunositelj projekta dokumentarnog filma, prepoznao je vrijednost prikupljenog gradiva, te odlučio objaviti knjigu memoarskog gradiva. Uz potrebnu kronologiju, podatke koji su nedostajali u spomenutom dokumentarnom filmu, javnost će biti upoznata i sa sjećanjima onih koje nisu vidjeli pred TV ekranima, a sudjelovali su u operaciji. Nadalje, naknadno su obavljeni razgovori i uzete su još neke izjave važnih sudionika.
Konačan broj snimljenih i arhiviranih sjećanja sudionika bitke za zadarsko zaleđe veći je od broja 100, što projektu daje posebnu vrijednost. Kao urednici knjige i autori dijela sadržaja, koliko god smo mogli, potrudili smo se cjelokupnu kronologiju ove bitke pratiti uz dostupne pisane izvore, prvenstveno dokumente hrvatskih snaga i pobunjenih Srba.
Posebno se želimo zahvaliti generalu Rajku Rakiću, divnom čovjeku koji nam je posvetio mnogo vremena i bio od neprocjenjive pomoći tijekom snimanja filma i kada god je trebalo pružiti bilo kakvu savjetodavnu pomoć. Zahvalu dugujemo i Danijelu Kotlaru koji je bio voljan pomoći na bilo koji način tijekom boravaka i terenskog rada u Zadru. Od velike pomoći bila nam je i Danka Dražina, koja je tijekom ove bitke zapravo bila ratnica u redovima 7. domobranske pukovnije HV-a. Upravo ona omogućila nam je kontakt s više sudionika operacije „Maslenica“, koji inače nerado istupaju u javnost i nisu medijski eksponirani. Osobno se zahvaljujem dr. sc. Suzani Leček koja mi je tijekom studiranja kao i na poslijediplomskom studiju strpljivim radom prenijela svoja znanja i podučila me na koji način što bolje prikupljati ljudska sjećanja. Također, zahvaljujemo na odazivu i suradnji svim sudionicima ovog projekta,
posebice onima koji su putovali iz udaljenih mjesta na samo poprište bitke ne bi li nam što autentičnije pružili svoja sjećanja. Naravno, zahvaljujemo i HMDCDR-u, instituciji koja je prepoznala vrijednost projekta i omogućila tiskanje ove knjige, kao i poduzeću „Despot infinitus“ koje je pokazalo zanimanje za objavljivanje knjige.
Iako smo uložili mnogo truda da bi se ova knjiga konačno našla pred čitateljima, svjesni smo da unatoč golemom poslu koji smo obavili, on ni u kojem slučaju nije okončan. Brojni sudionici ove bitke s kojima nismo uspjeli razgovarati zasigurno bi svojim sjećanjima učinili ovu knjigu kvalitetnijom (pritom ne mislimo samo na one od kojih smo pokušali, ali nismo uspjeli dobiti izjavu), no to je već poticaj za neko novo i šire istraživanje operacije „Maslenica“.
Tomislav Šulj