Riječ urednika
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar) osnovan je radi prikupljanja i sređivanja arhivskoga gradiva iz Domovinskog rata. Jedna od zadaća Centra je da, uz primarne povijesne izvore, zbog njegove iznimne važnosti za utvrđivanje i istraživanje povijesnih činjenica, prikuplja i objavljuje memoarsko gradivo – sjećanja, izjave i zapise sudionika Domovinskoga rata, kako bi informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti bile što dostupnije istraživačima i cjelokupnoj javnosti.
Iako se drži sekundarnim gradivom, bez memoarskog gradiva nije moguće u potpunosti razumjeti povijest, posebice događaje o kojima ne postoje izvori, odnosno procese o kojima su izvori oskudni. Naime, privatne zabilješke i intervjui, odnosno sjećanja i zapisi neposrednih sudionika događaja iz Domovinskoga rata često otkrivaju nepoznate događaje ili nepoznate aspekte dobro poznatog događaja, te redovno bacaju novo svjetlo na neistražena područja. Njima je moguće nadopuniti postojeće dokumente i pomoći da informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti postanu što cjelovitije, a iznošenje osobnih dojmova može pomoći razumijevanju atmosfere i međusobnih odnosa, primjerice u nekoj postrojbi tijekom izvršavanja zadaća ili nakon nekog izvanrednog događaja, što je iz službenih dokumenata vrlo teško iščitati. Uza to, prikupljanjem memoarskoga gradiva pokazuje se poštovanje i zahvalnost prema sudionicima pojedinih događaja iz povijesti, odnosno ljudima koji su svojim životom, prije svega odgovornošću, hrabrošću i žrtvom, zadužili zajednicu
kojoj pripadaju.
Upravo zbog navedenoga Centar je pokrenuo seriju Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – memoarsko gradivo. Ovdje prikupljena sjećanja sudionika operacije kodnog naziva „Gusar“, odnosno „Maslenica“, pod kojim se imenom ta operacija naziva u javnosti, čine osmu knjigu u spomenutoj seriji. Nastala je na temelju sjećanja koja su sudionici spomenute vojno-redarstvene oslobodilačke operacije hrvatskih snaga dali pred kamerama HTV-a, za potrebe snimanja dokumentarnog filma „Maslenica“. S obzirom na to da je snimljeni materijal bio obimniji od predviđenog trajanja dokumentarnog filma, Tomislav Šulj i Vlado Brnardić, kao autori intervjua sa sudionicima operacije „Maslenica“ za spomenuti film, u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata, priredili su taj materijal u pisanom obliku. Iza njih je gotovo dvogodišnji rad, rezultat kojega je ova knjiga. Zahvaljujući njima i svima koji su sudjelovali u izradi knjige, te Hrvatskoj televiziji koja je snimila dokumentarni film o operaciji „Maslenica“, a potom omogućila
da se snimljeni intervjui objave kao memoarsko gradivo, historiografija o Domovinskom ratu dobila je ovo vrijedno djelo.
Operacija „Maslenica“ po značaju i žestini borbi te odlučnosti i žrtvi hrvatskih branitelja zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Drži se prvom operacijom u kojoj su istodobno sudjelovale sve grane Hrvatske vojske. Prevoženje hrvatskih snaga helikopterima iz Zagreba u zaleđe Zadra prva je takva uspostava „zračnog mosta“ u Domovinskom ratu. Prema vojnim teorijama, prevoženje zrakom mora imati:
a) određeno mjesto ukrcaja,
b) određen smjer leta (visina, osiguranje u zraku lovačkom
avijacijom) i
c) određeno mjesto iskrcaja.
Ako je mjesto iskrcaja na terenu koji kontrolira protivnička strana (vojskom i topništvom), odnosno ako se ljudstvo koje se
prevozi iskrcava pod borbom i odmah prihvaća borbu, riječ je o desantu.
Zbog stanja okupacije dijela teritorija neovisne i međunarodno priznate hrvatske države, posebice zbog otežane prometne povezanosti između sjeverne i južne Hrvatske, odnosno Dalmacije, ali i dijela Bosne i Hercegovine, te zbog isključivosti velikosrpske politike koja je odbila razgovore o mirnoj reintegraciji okupiranoga područja, čak i područja koje se Vanceovim planom trebalo već početkom 1992. vratiti pod hrvatsku vlast (tzv. „ružičaste zone“), hrvatsko vodstvo bilo je početkom 1993. primorano na vojnu opciju, upravo na zadarskom području. Činjenicu da su cjelokupni cestovni promet i gospodarstvo između hrvatskoga sjevera i juga ovisili o vremenskim uvjetima, ograničenoj vezi „kopno – otok Pag“ i raketama JNA oštećenom Paškom mostu, Hrvatska više nije mogla trpjeti (i srpski izvori „problem odsečenosti Dalmacije“ isticali su kao prednost za „RSK“ u ratu protiv Hrvatske).
O žestini borbi u zadarskom zaleđu u prvoj polovici 1993. godine svjedoče sjećanja hrvatskih branitelja u ovoj knjizi. U prilog njihovim izjavama govori i podatak iz izvora „RSK“ o gubicima srpske strane: od 22. siječnja do 2. veljače 1993. srpske postrojbe imale su najmanje 82 poginula i 267 ranjenih boraca, a u sljedeća dva mjeseca (do kraja ožujka) ti su gubici narasli na 119 poginulih i 644 ranjena (od kojih su 22 umrla u bolnici). U te podatke vjerojatno nisu uključeni pripadnici dobrovoljačkih postrojbi, posebice strani državljani u njima. Istodobno, izvori „RSK“, posebice zapovijedi za djelovanje topništva SVK po civilnim ciljevima u hrvatskim gradovima – na „vrlo frekventnim mjestima okupljanja civila“, svjedoče o karakteru vodstva „RSK“ te načinu ratovanja Srpske vojske Krajine i dijela njezinih zapovjednika u Domovinskom ratu, pa tako i tijekom i nakon operacije „Maslenica“. I takve zapovijedi potvrđuju da djelovanje po civilnim ciljevima nije bilo slučajno. Provodilo se sukladno strategiji „realne prijetnje“ ili „odvraćanja“, zapravo strategiji terorističke masovne odmazde “po svim vitalnim objektima i ciljevima na celom hrvatskom državnom prostoru“, koju je „RSK“ provodila prema zamisli vojnog teoretičara JNA, odnosno načelnika Uprave za strategijske studije i politiku obrane Ministarstva obrane Savezne Republike Jugoslavije, generala, prof. dr. sc. Radovana Radinovića. Spomenuta strategija, koju je osmislio voditelj najviše specijalizirane državne institucije, zadužene za znanstveno osmišljavanje uporabe vojske i drugih potencijala Savezne Republike Jugoslavije, sukladno njezinoj politici, javno je obznanjena u veljači 1993., no u stvarnosti je predstavljala kontinuitet velikosrpske
vojne strategije i djelovanja od početka Domovinskoga rata. Uključivala je napade raketama „zemlja-zemlja“, višecjevnim bacačima raketa i dalekometnim
topništvom, a predloženi ciljevi su bili Zagreb „sa infrastrukturom i industrijskim kapacitetima“ („na svega 24 km od srpskih vatrenih položaja na kordunaškom i banijskom ratištu“), „grad Karlovac kao najveća urbana celina i industrijski centar na Kordunu“ („svega nekoliko kilometara od srpskih položaja“), „Sisak kao petrohemijski i metalurški centar“ („svega 6 km od prednjeg kraja srpske obrane“), itd., pri čemu je zaključak glasio: „Republika Srpska Krajina je u stanju da nanese neprihvatljive gubitke i razaranja Hrvatskoj po objektima i ciljevima koji za Hrvatsku predstavljaju najviše vrednosti. Tu ponajprije mislimo na Zagreb i njegovu širu okolicu.
Rušenje i razaranje Zagreba Hrvatska niti može niti sme prihvatiti“ (preuzeto iz: Ozren Žunec, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II, Zagreb, 2007., 741-742, bilj. 1350). Jednako tako, i puštanje vagona s eksplozivom niz prugu prema Zadru i namjera rušenja HE Peruča, o čemu se govori u ovoj knjizi, svjedoče o karakteru vodstva „RSK“ i potvrđuju da je planerima takvih terorističkih djelovanja cilj bio masovno stradanje civila.
Dakako, zbog subjektivnog dojma kazivača, ali i vremena koje je proteklo od događaja o kojima se piše, memoarsko gradivo je podložno i manje objektivnim prosudbama i zaključcima, zbog čega treba biti oprezan u njegovu korištenju, odnosno treba ga obvezno usporediti s dokumentima te s ostalim memoarskim gradivom (primjerice, sa svjedočenjem većega broja ljudi o istom događaju ili s memoarima ostalih sudionika).
Subjektivnost, toliko svojstvena memoarskom gradivu, posebice je primjetna u prepričavanju ratnih događaja, o čemu svjedoči niz primjera u historiografiji i publicistici. Naime, iskustvo pokazuje da je autora ratnih sjećanja teško spriječiti od eksponiranja samoga sebe, odnosno onoga što je on učinio u ratu ili vojnoj službi, pa ih u teorijskim radovima o usmenoj povijesti većina teoretičara povijesne znanosti smatra izvorom koji treba dodatno provjeriti i oprezno koristiti. Uostalom, na pretjeranu subjektivnost i tendencioznost u iznošenju vlastite uloge u raznim događajima kroz memoarsko gradivo upozorili su i teoretičari usmene povijesti (znanstvenici koji se bave proučavanjem svrsishodnosti metode razgovora kao nadopune povijesnih izvora, odnosno potrebe stvaranja tzv. „oral history“). Na oprez u korištenju takvoga gradiva posebno upozorava njihovo mišljenje, da sjećanje nije pasivno skladište činjenica, već aktivan proces stvaranja značenja. Također, istraživanja su potvrdila da autori memoarskog gradiva u svoje zapise često umeću i podatke koji se nisu dogodili, želeći naprosto njihovim navođenjem objasniti ili naglasiti značaj događaja. Tako čitatelj memoarskog gradiva vrlo lako može steći dojam da je autor
obavljao dužnosti koje objektivno nije ni mogao obavljati, da svoju ulogu i doprinos precjenjuje, a ulogu drugih podcjenjuje i slično. Ukratko, čitajući memoarsko gradivo čitatelj često može steći dojam kako je njegov autor važna povijesna osoba bez koje bi uspjeh događaja o kojem se govori u najmanju ruku bio upitan. Sve to treba uzeti u obzir prilikom prikupljanja i korištenja memoarskoga gradiva. Zato je važno da prikupljeno memoarsko gradivo postane dostupno javnosti, posebice sudionicima događaja o kojima se govori, kako bi se dobila povratna informacija i reakcija na moguće pogreške.
Usprkos navedenome, držim da su autori ove knjige izjave sudionika u njoj priredili s mjerom, odnosno da su izabranim i obrađenim dijelovima njihovih izjava
uglavnom izbjegli preveliku dozu subjektivnosti, te da će sjećanja objavljena u ovoj knjizi pomoći razumijevanju prilika i teškoća s kojima su se u operaciji „Maslenica“ suočavali sudionici s hrvatske, a dijelom i sa srpske strane. Jednako tako, držim da memoarsko gradivo objavljeno u ovoj knjizi čitatelju sasvim jasno dočarava značajke terena na kojemu su vođene borbe u spomenutoj operaciji, da prilično realno ukazuje na probleme u njezinu planiranju i izvođenju, kao i obrani dostignute linije, da uz ambijent izvanredno otkriva i atmosferu među sudionicima operacije, te da kroz sjećanja pojedinaca otkriva razmišljanja, brige i strepnje zapovjednika i vojnika u najtežim životnim – ratnim situacijama, kao i motive koji su ih doveli u takvu situaciju.
Ova knjiga neće odgovoriti na sva pitanja o operaciji „Gusar“, odnosno „Maslenica“, ne samo zato što to memoarskim gradivom i nije moguće (i u izjavama objavljenim u ovoj knjizi neki podaci su u međusobnoj suprotnosti), nego i zato što u knjizi, iz raznih razloga, nema sjećanja nekih vrlo važnih sudionika te operacije, pa su tako i neki dijelovi bojišta ili organizacijskih cjelina slabije zastupljeni. Primjerice, mnogo toga još bi se moglo reći o djelovanju Specijalnih jedinica policije i borbama na Velebitu, posebice za važnu točku Tulove grede, jednako kao i o djelovanju i važnosti logistike u operaciji „Maslenica“. Tako je recenzent knjige general-bojnik u mirovini Rajko Rakić naglasio potrebu valorizacije logističkih sadržaja, kao što su opskrbna (prehrana i odjeća) i tehnička struka (tehničko održavanje i tehničko snabdijevanje) jer, kako je naveo, „bez njih nema ni života ni borbe na bojišnici“. U tom smislu navodi da je svoje mjesto u ovakvoj knjizi zaslužilo i sjećanje na učinak 307. logističke baze Zadar. Također, general Rakić je u svojoj recenziji knjige primijetio da se ne spominju ni neke pristožerne postrojbe 6. OZ Split, koje su imale važnu ulogu.
Primjerice:
- 254. satnija veze OZ Split, jer nema komunikacije u zapovijedanju bez stacioniranih i pokretnih sustava veze, a nema ni zaštićenog sustava veze bez onih koji će 24 sata dnevno (neprekidno) to osiguravati;
- 264. izvidničko – diverzantska satnija 6. OZ Split, koja je od samog početka bila razmještena i tijekom operacije djelovala u zadarskom zaleđu;
- 2. bojna 310. brigade remontne potpore (u to vrijeme bila je postrojba MORH-a) smještena u vojarni Šepurine kod Zadra (spominje se samo u kontekstu pripreme tenkova 4. gbr za operaciju).
No, činjenica je i da se cjelokupno memoarsko gradivo, odnosno sjećanja svih sudionika, pa ni sudionika iz svih postrojbi, jedne operacije takvih razmjera kakvih je bila „Maslenica“, ne mogu prikazati u jednoj knjizi. Stoga i ovu knjigu treba prihvatiti kao prilog istraživanju operacije „Maslenica“. Na to je u svojoj recenziji ove knjige, čiji je sažetak objavljen na kraju knjige, upozorio i general Rajko Rakić. Osim što se u recenziji nalaze korisni podaci za one koji nisu završili vojne škole, a zanima ih istraživanje vojne povijesti, njegova razmišljanja i ocjene o pojedinim izjavama u knjizi (s dijelom njih neki se vjerojatno neće složiti) mogu poslužiti i kao temelj za neku novu raspravu ili raščlambu VRO „Maslenica“.
Bez obzira na nedostatke, kao i na moguće pogreške u ovoj knjizi, držim da ona svojim sadržajem pridonosi boljem razumijevanju tijeka operacije „Maslenica“ i da snažno podsjeća da je oslobođena područja u toj operaciji trebalo žilavo i krvavo obraniti od snažnih protunapada srpskih postrojbi, o čemu se u javnosti do sada uglavnom nije govorilo, te da će svakome tko je pročita biti mnogo jasniji značaj operacije „Maslenice“ za konačnu pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu.
Dakako, to ne znači da u pripremi i tijekom operacije nisu postojali problemi i da nije bilo pogrešaka i neuspjeha. No, unatoč svemu, operacija je ocijenjena uspješnom, a iskustvo stečeno u njoj iskoristilo se u planiranju i provedbi sljedećih akcija i operacija. Uostalom, upravo na temelju uočenih nedostataka i pogrešaka u operaciji „Maslenica“, a da bi se neke od njih otklonilo i ispravilo, na inicijativu tadašnjeg zapovjednika OZ Split brigadira Ante Gotovine, u Šepurinama je utemeljeno Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika „Damir Tomljanović – Gavran”. U njemu su, po uzoru na najrazvijenije vojske, hrvatski dočasnici – zapovjednici desetina i borbenih skupina, koji su kralježnica svake suvremene vojske, prošli obuku za najzahtjevnije vojne zadaće, da bi nakon povratka u matične postrojbe svoje znanje prenosili na suborce i odigrali značajnu ulogu u konačnom oslobađanju Hrvatske.
Mnogi sudionici te operacije nisu imali priliku javno govoriti o svojim iskustvima i zapažanjima stečenim u njoj, iako bi, s obzirom na ono što su doživjeli i prošli, imali što reći. Svako novo sjećanje novi je prilog za daljnje istraživanje, stoga bi bilo dobro da ova knjiga ne bude zadnje objavljivanje prikupljenog memoarskog gradiva o operaciji „Maslenica“. No, bez obzira na to, vrijednost ove knjige ovisit će i o tome koliko će se sudionika operacije koji nisu dali iskaz moći prepoznati u izjavama navedenim u ovoj knjizi, odnosno koliko će sadržaj ove knjige obuhvatiti i ono što su oni doživjeli u operaciji „Maslenica“ i što o njoj misle danas.
Ovom knjigom nije prestalo prikupljanje memoarskoga gradiva o operaciji „Maslenica“, tim više jer je u uvodu i osvrtu recenzenta navedeno što nedostaje te s kojim bi zapovjednicima i pripadnicima kojih postrojbi još trebalo razgovarati. Stoga svi koji drže da imaju što reći o toj operaciji ili ispraviti moguće pogreške u ovoj knjizi, mogu svoja sjećanja, zapažanja i primjedbe dostaviti Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, kako bi ih povjesničari mogli koristiti u daljnjem radu.
Iako je u knjizi objavljeno memoarsko gradivo, za ocjenu njezine kvalitete važan je podatak da su se u svom radu autori knjige koristili pisanim izvorima, kako
iz državnih arhiva, tako i iz privatnih zbirki, što knjigu čini nezaobilaznim historiografskim djelom za svako daljnje istraživanje operacije „Maslenica“. U njoj sakupljena sjećanja hrvatskih branitelja, sudionika napadajnog dijela operacije „Maslenica“ i borbi za očuvanje oslobođenoga teritorija, ostat će trajan spomenik domoljublju i hrabrosti hrvatskih vojnika i policajaca.