Dokumenti 9. korpusa JNA (1992.) dvadeseta su knjiga u seriji koju je pod naslovom
„Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti“, od 2007. po-
čeo objavljivati Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata
(dalje Centar). U knjizi su, s potrebnim znanstvenim aparatom, predstavljeni dokumenti
iz arhivskog gradiva 9. korpusa JNA, koji se čuvaju u Centru i drugim arhivskim ustano-
vama u Republici Hrvatskoj. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili
preslike originala u posjedu su Centra. Prilikom prijepisa dokumenata izvršene su nužne
transkripcije radi njihove bolje čitljivosti. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem
teksta u uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenta koji su u izvor-
niku oštećeni i na dijelove koji su izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u
bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu
ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj. Dakako,
dokumenti u knjizi pokazuju stajališta njihovih stvaratelja i zahtijevaju posebnu kritičku
raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene, katkad čak i besmislene
podatke u njima, čije navođenje je bilo sastavni dio uobičajenih propagandnih aktivnosti
službi JNA, koja je već od ljeta 1991. djelovala kao sredstvo provođenja srbijanske („veliko-
srpske”) politike. Osim dokumenata 9. korpusa JNA, u knjizi su, u manjoj mjeri, objavljeni
i pojedini dokumenti drugih stvaratelja, koji se svojim sadržajem odnose na područje dje-
lovanja 9. korpusa JNA.
Deveti korpus JNA (Kninski) bio je sastavni dio Vojnopomorske oblasti (VPO),
strateške grupacije koja je bila ekvivalent vojnim oblastima i koja je imala zadaću obrane
obalnog mora, otoka i morske oblasti na jadransko-pomorskom vojištu. Sredinom 1991.
VPO se sastojala od Komande s prištapskim jedinicama, više samostalnih jedinica, Flote
sa sjedištem u Splitu, 9. korpusa Kopnene vojske sa sjedištem u Kninu, 5. vojnopomorskog
sektora (VPS) sa sjedištem u Puli, 8. VPS-a sa sjedištem u Šibeniku i 9. VPS-a sa sjedištem
u Kumboru. Zapovjedno mjesto VPO-a bilo je u Splitu. Zapovjednik VPO-a, odnosno
Ratne mornarice od srpnja 1990. do svibnja 1992. bio je viceadmiral, a potom admiral
Mile Kandić.
Deveti korpus osnovan je 1988. od 9. motorizirane divizije JNA i pokrivao je područje
sjeverne i srednje Dalmacije. Sastav korpusa je bio sljedeći: Komanda s prištapskim postroj-
bama, 180. motorizirana brigada sa sjedištem u Benkovcu, 221. motorizirana brigada sa
sjedištem u Kninu, 316. motorizirana brigada sa sjedištem u Sinju, 9. mješoviti artiljerijski
puk, 557. mješoviti protuoklopni artiljerijski puk, 9. inženjerijski bataljun, 70. bataljun
veze, 98. sanitetski bataljun, 9. automobilski bataljun i 9. četa ABHO-a.
2
Budući da su se komande VPO-a i 8. VPS-a nalazile u Splitu i Šibeniku odakle nisu
imale potpuni uvid u stanje na terenu, već tijekom kolovoza 1991. postalo je jasno da je 9.
korpus, odnosno njegova Komanda, iako nominalno najmanja komponenta VPO-a, uz
pristigla ojačanja postao glavni taktički i zapovjedni oslonac JNA na području srednje i
sjeverne Dalmacije. To je postalo još očitije kad se zapovjednik VPO-a admiral Mile Kan-
dić s većinom flote JRM-a 25./26. kolovoza 1991. prebacio iz Ratne luke Lora na otok Vis.
Brojčano stanje 9. korpusa, relativno maleno u mirnodopskim uvjetima, raslo je sa zao-
štravanjem situacije na terenu, stalnim mobilizacijama i dolaskom novih sastava. U proljeće
1991. godine 9. korpus bio je popunjen s 4098 ljudi ili 29 % što je s početkom ustrojavanja
ratnih jedinica do trenutka počinjanja ratnih djelovanja krajem kolovoza naraslo na 4705
pripadnika ili 33 %. Do kraja godine 9. korpus narastao je po ratnoj formaciji s 14.942 na
28.218 ljudi, a popuna je iznosila 17.942 ljudi ili 64 %. Planiranim ustrojavanjem 316. i 11.
mtbr broj ljudi u korpusu trebao je narasti na 28.000 – 30.000 pripadnika.
Na kraju 1991., 9. korpus ušao je u sastav 2. vojne oblasti sa sjedištem u Sarajevu, osno-
vane umjesto ukinute 5. vojne oblasti. Zapovjednici korpusa bili su: general-potpukovnik
Tomislav Trajčevski (do svibnja 1991.), general-major Špiro Niković (svibanj – rujan 1991.),
general-potpukovnik Vladimir Vuković (rujan – prosinac 1991.), general-potpukovnik Rat-
ko Mladić (siječanj – svibanj 1992.) i general-major Savo Kovačević (svibanj 1992.).
Sadržaj dokumenata u knjizi pokazuje pristranost, u početku u skladu s pogledima
zapovjednog vrha JNA, a potom u skladu s priopćenjima velikosrpske politike, pa je i ter-
minologija koja se koristi ista onoj koju su tada koristili srbijanski političari i plasirali srpski
mediji. Tako se u izvješćima JNA nastoji prikazati kao mirovna snaga koja štiti sigurnost
svih građana, a odgovornost za probleme i sukobe uglavnom se prebacuje na hrvatsku
stranu (npr. Dok. 78), primjerice, da su pripadnici hrvatskih snaga prvi otvorili vatru, a za
civilne i vjerske objekte koji su pogođeni s položaja JNA, kao „opravdanje“ navodi se da
su korišteni u vojne svrhe (Dok. 50) ili da su to učinili „hrvatski diverzanti“ (Dok. 23), za
svaki uočeni dim navodi se da se to „najvjerojatnije pale srpske kuće“, a kad je očigledno da
su zapaljene kuće hrvatskih vlasnika, onda su to učinili „ekstremisti HDZ-a“ (npr. Dok.
27), Hrvatima koje se želi prikazati kao „ekstremiste“ pripisuje se da su „prijetili naprednim
Hrvatima“ (Dok. 4), itd. U tom kontekstu su i informacije iz ožujka 1992. (Dok. 4) da su
u Šibeniku ostali samo Srbi, a da su ostali otišli u akciju, da pripadnici HV-a ubijaju pse i
mačke i bacaju ih u bunare, te o pobuni i dezerterstvu pripadnika HV-a. Među brojnim
netočnim podacima je i taj da je pilot Danijel Borović preletio u Austriju, a ne u Pulu, da
su po Zadru bili istaknuti popisi s fotografijama vojnih lica koja su osuđena na smrt (Dok.
80), da su Hrvatska i Hrvati odgovorni „za rat, fašizam i pokušaj genocida“, da je JNA
pobijedila 1991. i „stvorila uvjete za pregovore o mirnom rješenju“, te da je 9. korpus JNA
spriječio „još masovnije pokolje nad Srbima“ (naravno, ne navodi se koji su to masovni
pokolji počinjeni do tada). Nisu točni ni podaci o borbama za Kupres, niti navedeni razlozi
izmještanja jedinica 9. korpusa u BiH, niti gubici hrvatskih snaga na tom području (Dok.
121 – 140), a nevjerojatno zvuči podatak (Dok. 4) da „u tri autobusa može stati oko 600
pripadnika Hrvatske vojske („138. br HV-a“). Također, netočno je tumačenje mišljenja
Badinterove komisije (Dok. 53).
3
Posebice je uočljiv pokušaj prikazivanja hrvatske strane kao zločinačke, navođenjem
neprovjerenih, pa i izmišljenih događaja ili postupaka hrvatskih vojnika (npr. Dok. 136 i
drugi). Nasuprot tome, brutalno ubojstvo četveročlane hrvatske obitelji Čengić (39-godiš-
njeg oca Drage, 31-godišnje majke Nevenke i njihovo dvoje malodobne djece: 11-godišnjeg
Slobodana i 4-godišnjeg Gorana) u zaselku Šašićima kod Ervenika, 18. siječnja 1992., po-
kušalo se opravdati „navodnom borbom između Hrvata i Srba“ (Dok. 4). Iskazi počinitelja
ubojstva (Dok. 66) pred istražnim sucem „RSK“ potvrdili su da ubojstvo obitelji Čengić
nije posljedica oružanoga sukoba dvije strane, te da su u ubojstvu sudjelovali pripadnici
tzv. „krajinske milicije“. Ubojice su se nakon nekoliko mjeseci našli na slobodi, vjerojatno
zbog pritiska Srba iz Ervenika, koji su odmah nakon njihova pritvaranja otišli u Knin s
prijetećim zahtjevom da ih se pusti na slobodu (Dok. 70).
U dokumentima u ovoj knjizi navedeni su i podaci o ubijenim Hrvatima koji su ostali
na okupiranom području (Dok. 4, 101, 106), posebice o Hrvatima ubijenim u Škabrnji i
Nadinu (Dok. 98), o rušenju crkava (Dok. 4, 23, 50), o otuđenju 32 skulpture iz Mauzoleja
Ivana Meštrovića u selu Otavice (Dok. 107), o pljačkanju i paljenju kuća hrvatskih vlasnika
(Dok. 4, 23), o iseljavanju preostalih Hrvata na okupiranom području zbog maltretiranja
od pripadnika srpskih snaga (Dok. 4, 24), o dezerterstvu, uglavnom Hrvata i Albanaca,
iz 9. korpusa (Dok. 4) te o postojanju tzv. pete kolone na hrvatskoj strani – „jedna žena iz
Biograda koja radi u menzi ZNG“, „čovjek iz Šibenika“, itd. (Dok. 4).
Među dokumentima je i izvješće od 1. siječnja 1992. o nastavku operacije „Udar“, u
kojem se navodi da su „jedinice 180. mtbr 9. korpusa JNA do 16,00 sati zauzele Novigrad
i sela Podgradina, Paljuv i Pridraga (Dok. 1), kao i izvješće u kojem se navodi da je daljnje
napredovanje zaustavljeno zbog „izuzetno žilave i odlučne odbrane“ hrvatskih branitelja
(Dok. 8). U nedostatku naoružanja, Hrvati su bili primorani na improvizaciju, pa su na
gubitak spomenutih područja odgovorili „protugradnim raketama“ i uspjeli pogoditi vo-
jarnu JNA „Senjak“ u Kninu, na što je 9. korpus uzvratio artiljerijom „po dubini teritorija“
(Dok. 2, 6). U dokumentima u knjizi spomenute su i napadne akcije u kojima su hrvatske
snage oslobodile Nos Kalik 2. ožujka 1992. (Dok. 89) i brdo Križ, u petak 22. svibnja
1992. godine (Dok. 4).
Dokumenti također pokazuju da je mobilizacija ratnih jedinica 9. korpusa JNA zapo-
čela već sredinom siječnja 1992., kada je 950 vojnih osoba raspoređeno u TO, te da je napad
„bio i ostao osnovni način djelovanja Korpusa“, a da se izvodio tako što bi se „artiljerijom
i avijacijom omekšavali i uništavali uočeni ciljevi“, nakon čega bi pješaštvo „pod zaštitom
tenkova i BOV-a“ zauzimalo objekte (Dok. 29). Također je navedeno da je u svojim ope-
racijama 9. korpus „zahvatao prostor 350 kilometara širine fronta i 100 kilometara dubine
fronta, te da je uspešno sadejstvovao sa snagama Teritorijalne odbrane i milicije Krajine“
(Dok. 53). Navodi se da su pojedini zapovjednici srpskih snaga već u veljači 1992. upozo-
ravali na važnost kontrole „reona Tulove grede, Lički Doci i Šarića pećine“ radi sigurnosti
ostalih položaja i radi potrebe sigurnosti komunikacije Obrovac – Sveti Rok preko prijevoja
Alan (Dok. 86). U kontekstu odnosa između Srbije i Srba na okupiranom području Hr-
vatske, zanimljiv je podatak da je „Milicija Krajine“ u ožujku 1992. osiguravala prosvjed
oporbe u Beogradu (Dok. 93), a zanimljivi su i popisi objekata koje je zrakoplovstvo JNA
4
trebalo napasti na području Gruda, Tomislavgrada, Posušja i sela Glavičići u blizini Šuice
te Imotskog (Dok. 145, 149).
Dokumenti u ovoj knjizi pokazuju da je na srpskoj strani postojalo nezadovoljstvo zbog
toga što „nije oslobođena Vrana, Zemunik Donji i Zadar, što nije srušen Paški most i sl.“,
te da je postojala spremnost da se ide na Zadar, na Paški most ili na Karlobag, iako su srp-
ske snage „u borbama na teritoriji opština Benkovac i Obrovac imale poginulih 63 borca i
ranjenih 131“; od toga je „iz opštine Benkovac poginulo 37 boraca i ranjeno 72, iz opštine
Obrovac poginulo je 8 boraca i ranjeno 16, a iz drugih krajeva poginulo je 19 boraca i ra-
njeno 43 borca“ (Dok. 164).
Činjenica da se u planovima djelovanja postrojbi 9. korpusa JNA razmatrala i mo-
gućnost zajedničkog napada hrvatskih snaga i „oružanih snaga Njemačke, Italije i drugih
zemalja na RSK“ (Dok. 115), pokazuje da je njegovo vodstvo bilo opsjednuto prošlošću, iz
koje je crpilo, za tadašnje međunarodne odnose potpuno iracionalne zaključke o postoja-
nju neke „protusrpske koalicije zapadnih zemalja“. U tom kontekstu istaknuto je, također
iracionalno, mišljenje jednog člana delegacije Europske zajednice, koji je bio „savjetnik i
prijatelj“ francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, da je moguća „koalicija između
sila osovine iz 2. svetskog rata sa mogućnošću priključenja Japana“, pri čemu je „kao primer
ovome naveo i jedan dokument, nedavno poslat UN, koga su potpisale Austrija, Mađarska,
Slovenija i Hrvatska“ (Dok. 158).
Kao i u prethodnim knjigama s dokumentima „RSK“, dokumenti u ovoj knjizi potvr-
đuju stav srpskog vodstva i pripadnika srpskih snaga „da je Krajina država“ i da „područje
Krajine nije u sastavu Hrvatske“, te da se „niti jedno rješenje ne može zasnivati na povje-
renju u hrvatsku vlast“, a da se mirovne snage UN-a trebaju angažirati „radi kontrole i
obezbeđenja granice, a ne teritorije RSK“ (Dok. 21, 42), odnosno da mirovne snage UN-a
trebaju doći – „ali ne na raskrsnici u Benkovcu, Karinu ili Šopotu, nego na liniji fronta
između sukobljenih strana“ (Dok. 164).
Knjiga završava dokumentom pod rednim brojem 165: Zapoviješću komandanta 9.
korpusa JNA, general-majora Save Kovačevića, od 27. svibnja 1992., o prelasku materijal-
no-tehničkih sredstava toga korpusa JNA „u vlasništvo Vlade i oružanih snaga SR Kraji-
na“, kojom je potvrđena uloga JNA u stvaranju srpskih vojski u Hrvatskoj i BiH početkom
1990-ih. Time je 9. korpus JNA prestao postojati.