REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT
1990.-1995. DOKUMENTI Knjiga 12.
Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj – lipanj 1994.)
Cijena: 156,00 Kn
PREDGOVOR
Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj – lipanj 1994.) dvanaesta su knjiga u seriji koju je pod naslovom “Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – Dokumenti”, od 2007. počeo objavljivati Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar). U knjizi su predstavljeni dokumenti iz arhivskog gradiva “Republike Srpske Krajine” (RSK) koji se čuvaju u Centru i drugim arhivskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Objavljeni su kronološkim slijedom s potrebnim znanstvenim aparatom, a obuhvaćaju razdoblje prve polovice 1994. godine. Svi navedeni dokumenti prepisani su, a njihovi originali ili preslike originala u posjedu su Centra. Veći zahvati u tekstu naznačeni su stavljanjem teksta u uglatu zagradu, a u bilješkama je upozoreno na dijelove dokumenta koji su u izvorniku oštećeni i na dijelove koji su izostavljeni. Jednako tako, radi boljeg razumijevanja, u bilješkama su navedena imena ili prezimena sudionika koja se ne spominju u dokumentu ili podaci o drugim dokumentima i literaturi u kojima se spominje isti događaj.
Dakako, dokumenti pokazuju stajališta njihovih stvaratelja i zahtijevaju posebnu kritičku raščlambu koja bi ukazala na neobjektivno i netočno navedene podatke u njima. Primjerice, da je iz Hrvatske od 1990. do travnja 1994. “prognano preko 350.000 Srba, da je prisilno promenilo ime i prezime oko 60.000 Srba, a samo ime 20.000 Srba”, da je “Srba na ovom prostoru u vreme Austro Ugarske 1896. godine bilo 31%, a na prostoru bivše BiH 67%, da je “preko 100.000 Hrvata dobrovoljno napustilo prostor Krajine”, da je “samo u Jasenovcu na najsvirepiji način poklano i ubijeno oko 700.000 Srba, Jevreja i Roma”, a da je “1.200.000 Srba izginulo i ubijeno u Drugom svetskom ratu” (dok. 100), da je 1991. Srba u Hrvatskoj bilo “najmanje 30% u ukupnom broju stanovnika (dok. 25), da je u napadnim djelovanjima hrvatskih snaga na prostoru Maslenice i Medačkog džepa 1993. “na jedan zvjerski način ubijeno oko 2000 Srba” (dok. 114), itd.
Kao i prethodne knjige Dokumenata “RSK”, tako i ova svjedoči da vodstvo “RSK” nije odustalo od borbe “za jedinstvenu srpsku državu na etničkom srpskom prostoru” i da će za taj cilj “istrajati do kraja” (dok. 10), te da je i dalje odbijalo mirnu reintegraciju u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Tako je, kao i u prethodnom razdoblju, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj tvrdilo da je “RSK jedna od novih država nastalih na tlu SFR Jugoslavije”, da “RSK već četiri godine živi kao i svaka druga država, jer ima ono što je Evropska zajednica zahtevala od Slovenije i Hrvatske radi priznanja: teritoriju, stanovništvo i zakonodavnu vlast”, da je “RSK jedna od pravnih naslednica SFR Jugoslavije”, “da je Srba u Hrvatskoj (valjda prema popisu iz 1991., op. u.) moralo biti najmanje 30%, a ne 11% (zapravo 12%, op. u), kako je to tvrdila hrvatska statistika (500.000 Srba u Krajini, 131.000 prognanih Srba iz Hrvatske u Srbiji, 120.000 u Krajini, 60.000 u Republici Srpskoj, te nepoznat broj neregistriranih Srba iz Hrvatske u spomenute tri države i u drugim zemljama)” (dok. 25). Dakako da su ti brojevi znatno preuveličani, odnosno netočni.
Takav isključivi stav srpskoga vodstva očituje se i u obraćanju mandatara za sastav nove “Vlade RSK” Borislava Mikelića “zastupnicima Skupštine RSK” u travnju 1994., u kojem je govorio o “državnom suverenitetu i teritorijalnom integritetu RSK (s površinom od 17.000 km²) koja će se prije ili kasnije udružiti sa Republikom Srpskom odnosno Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu”. Pritom je istaknuo (dok. 100):
- da “na nacionalnom planu ova generacija Srba ima misiju da dovrši posao ujedinjenja Srba na njihovom cjelokupnom etničkom prostoru”,
- da je “reintegracija Krajine u okviru Hrvatske pusta želja hrvatskog rukovodstva”,
- da “odluka rukovodstva RSK da uđe u pregovore sa rukovodstvom Hrvatske oko mirovnog plana i uspostavljanje mirnodopske opcije, nije istovremeno i odluka da se priznaju granice Hrvatske u AVNOJ-skim okvirima”,
- da su “Srbi u Krajini danas još čvršće riješeni da ne žele da budu u zajedničkoj državi sa Hrvatskom i da oni svoju sudbinu vežu sa Srbima iz Republike Srpske i SR Jugoslavije”,
- da “hrvatskom narodu treba biti jasno da je na ovom prostoru više nemoguće uspostaviti hrvatsku državu i da je potrebno izvršiti međusobno priznanje koje će i međunarodno biti verifikovano što će omogućiti da se svaki budući konflikt sporazumom riješi”,
- da “postojeće prilike i odnos snaga u svijetu još ne dozvoljavaju formalno ujedinjenje svih srpskih zemalja, ali da to ne sprečava izgradnju privrednog sistema RSK kao integralnog dijela jedinstvenog srpskog privrednog prostora”,
- da se “formalno mora provoditi koncepcija ujedinjenja monetarnog i ekonomskog sistema putem jedinstvenog zakonodavstva, a u neposrednoj praksi da se mora ponašati sa stanovišta faktičkog ujedinjenja RSK sa Republikom Srbijom”,
- da su “Hrvati pola vijeka eksploatisali srpska prirodna bogatstva, radnu snagu i drugo, pa je nužno da Srpska Krajina proporcionalno svom doprinosu, dobije svoj dio uključujući tu i umetnička djela, javne zgrade, infrastrukturu i ostale institucije, te da se to odnosi i na fabrike, hotele, i na svu imovinu koje je stečena u periodu od petstotina godina”,
- da “od Hrvatske treba tražiti naplatu ratne štete iz prethodnih svjetskih ratova, ali i ovoga rata”,
- da “Svijetu treba da se pokaže da su štete nastale na prostoru RSK, a ne u hrvatskim gradovima i na njihovim cestovnim pravcima” itd.
S obzirom na činjenicu da je srpsko topništvo razorilo Vukovar, iznimno ciničan je Mikelićev prijedlog da se “posebno mora sagledati stanje i obnova Vukovara te da treba zahtjevati da sva sredstva koja su odobrena od strane Ujedinjenih nacija a usmerena su prema Hrvatskoj, budu usmerena prema RSK i započeti sanaciju Vukovara” (dok. 100).
Jednako tako, u svibnju 1994. Milan Babić je, kao “ministar vanjskih poslova RSK”, međunarodnim predstavnicima ponovio stav “da nema reintegracije u Hrvatsku” te da je “RSK spremna da na ravnopravnoj osnovi pregovara sa Hrvatskom, ali da tu Hrvati prave probleme smatrajući pregovore početkom reintegracije” (dok. 129).
U skladu s takvim isključivim stavom, srbijanska politika radila je na stvaranju jedinstvenog sustava institucija za sve “srpske države” na prostoru bivše Jugoslavije. Primjerice, na razini “Ministarstava zdravlja Republike Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine dogovoreni su zajednički stavovi u pogledu jedinstvenog zdravstvenog sistema, mreža zdravstvenih ustanova i snabdijevanja” (dok. 11). Jednako tako, donesen je “Protokol o reguliranju jedinstvene monetarne politike na području SR Jugoslavije, Republike Srpske i RSK”, kojim je predviđeno da “novi dinar SRJ predstavlja novac sa svim funkcijama na području Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srpske i Republike Srpska Krajina” (dok. 43, 58, 100), a potom i “Protokol o regulisanju jedinstvenog carinskog i vanjskotrgovinskog sustava na području SR Jugoslavije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine” (dok. 124). Istodobno su “MUP RSK” i MUP Republike Srbije zajednički djelovali u provođenju zadataka na teritoriju Republike Hrvatske, primjerice, “u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu” (dok. 17).
Nastavljena je i suradnja između stranaka u “RSK” i Srbiji. Primjerice, početkom veljače 1994. potpisan je “Sporazum o koaliciji Srpske demokratske stranke Krajine i Srpske radikalne stranke”, koji su potpisali predsjednici tih stranaka dr. Milan Babić i dr. Vojislav Šešelj, te “predsednik Izvršnog odbora Srpske radikalne stranke RSK” Rade Leskovac (dok. 23). Dakako, nastavljena je i suradnja “RSK” s “Republikom Srpskom” u BiH, te podrška političkog vodstva “RSK” vodstvu Srba u BiH. Tako je u travnju 1994. “na platou ispred hotela ‘Dunav’ u Vukovaru održan miting podrške srpskom narodu u Republici Srpskoj, na kojem su govorili Goran Hadžić, Boro Bogunović, Branislav Stanimirović, svi predstavnici stranke SDS-a svesrpskih zemalja, te predsjednik skupštine Vukovar” (dok. 90). Spominje se i suradnja “RSK” s pojedinim oblastima Grčke, uz “konstataciju da se na zapadnim granicama RSK brani Grčka” (dok. 69), te da je između Republike Grčke i “RSK” čak potpisan protokol o suradnji (dok. 71).
U prilog tome da je vodstvo “RSK” odbijalo gotovo sve inicijative koje su mogle doprinijeti normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa svjedoči odgađanje rješenja zahtjeva hrvatske strane za posjetu vukovarskom groblju, s kojim je “članove Vlade RSK” upoznao “sekretar Vlade i predsjednik Republičke komisije za razmjenu zarobljenika Savo Štrbac”, kao i odgađanje “pitanja porodičnih susreta rastavljenih familija”, ili odbijanje zahtjeva Srpske narodne stranke iz Republike Hrvatske čiji je predsjednik Milan Đukić predložio da se održi sastanak s predstavnicima “Srba iz UNP-a područja” (dok. 50).
Dokumenti UNPROFOR-a, prezentirani u ovoj knjizi, pokazuju da je “službena pozicija hrvatske vlasti u pregovoru s vodstvom pobunjenih Srba bila sadržana u Ustavnom zakonu od svibnja 1992. godine (dva autonomna kotara s 5 odnosno 6 općina, ali ne i status nacije)”, da su Hrvati “nagovijestili da sve može biti predmet diskusije, izuzev otcjepljenja teritorija koji drže Srbi”, da je “najhitniji prioritet za hrvatsku Vladu primjena prekida vatre praćena otvorenjem strateških pravaca i obnavljanje energetskih sistema”, te da je za Hrvatsku “od velike političke i ekonomske važnosti vraćanje turista na dalmatinsku obalu”. Nasuprot tome, govoreći o srpskoj poziciji u pregovorima, u dokumentima UNPROFOR-a navodi se da su “Srbi imali dvije otvorene dugoročne pozicije: ujedinjenje sa Srbijom, moguće kroz konfederaciju srpskih zemalja ili ujedinjenjem RS i RSK ili nekakva integracija RSK u Hrvatsku kao jednakog partnera” (dok. 46).
Prema spomenutim dokumentima UNPROFOR-a, “ultimativni cilj ovih pregovora je postići dogovor između hrvatske Vlade i srpskih vlasti o najvećoj mogućoj autonomiji za područja pod kontrolom Srba kako bi se omogućila mirna reintegracija tih prostora u RH i unapređenje dugoročne stabilnosti u ovoj regiji”. Tom cilju trebali bi pridonijeti ekonomski projekti (proljetna sjetva, prodaja sjemena, insekticida i goriva, opskrba vodom, itd.). No, i samo vodstvo UNPROFOR-a bilo je svjesno da je “neke od zadataka postavljenih od Savjeta bezbjednosti bilo izuzetno teško sprovesti u tadašnjim prilikama: kompletna demilitarizacija UNPA i ‘ružičastih zona’, obnavljanje UNPROFOR-ove kontrole skladišta sa srpskim teškim naoružanjem, ponovna uspostava hrvatske uprave u ‘ružičastim zonama’, nezavisno od UNPA (Srbi ne priznaju razliku između “ružičastih zona” i UNPA, op. u.), hrvatsko povlačenje sa osvojenih područja, povratak izbjeglica” (dok. 46).
Kao i do tada, predstavnici srpske strane Hrvate su i dalje najčešće nazivali “ustašama”, čime se valjda pokušavalo naglasiti kako je suvremena hrvatska država nastavak NDH iz Drugog svjetskog rata, što je bila jedna od smjernica srpske protuhrvatske promidžbe. No, dokumenti u ovoj knjizi svjedoče o pritužbama na kriminal i teror pojedinih organiziranih grupa kriminalaca nad stanovnicima hrvatske i srpske nacionalnosti, “u cilju iznuđivanja, krađe i otimanja imovine”, što je poprimilo tolike razmjere da su pojedinci zaključili da takvo “nasilje nije bilo ni u Drugom svjetskom ratu” (dok. 72). Posljedica toga bilo je iseljavanje građana, “što je slabilo odbranu Republike Srpske Krajine”; primjerice, “u opštini Drniš je u travnju 1994. živilo 3500 stanovnika” (dok. 84, 178). Problem iseljavanja Srba iz “RSK” u svom je govoru u travnju 1994. naglasio i novi mandatar “Vlade RSK”, istaknuvši da je “prioritetan”, zapravo “urgentan zadatak vraćanje izbeglih iz Republike Srpske Krajine i naseljavanje prostora u Krajini sa Srbima koji su napustili Republiku Hrvatsku” (dok. 100).
U uvjetima političke nestabilnosti i loše ekonomske situacije vodstvo “RSK” zanemarivalo je održavanje postojeće infrastrukture, a pogotovo kulturno-povijesnog naslijeđa. Primjerice, prometnice su bile u tako lošem stanju zbog neodržavanja, da se javno govorilo da “sigurnost saobraćaja nije bila zadovoljavajuća” (dok. 1, 13). Loše ekonomsko stanje čak je utjecalo i na slabu opremljenost i logistiku “Posebnih jedinica milicije MUP-a RSK”, koja je, prema navodima iz dokumenata, bila ispod svake razine, odnosno “oko 20% od potrebnog” (dok. 91). Jednako tako, nije se poduzimalo ništa da se spriječi uništavanje objekata, inventara, knjiga, muzejske i arhivske građe Memorijalnog parka Petrova gora, tako da su “propadanju izloženi originalni objekti Centralne partizanske bolnice, muzejski eksponati, arhiva neprocjenjive vrijednosti o žrtvama srpskog naroda, Spomenik Petrova gora, Omladinski prihvatni centar i strogo zaštićeni predjeli prirode, knjige, kancelarijski inventar i dr.” (dok. 158).
Takvo stanje pogodovalo je masovnom “švercu” pojedinih skupina Srba s muslimanima u graničnom području s Cazinskom krajinom u Bosni i Hercegovini, te teroru “švercera” nad stanovnicima i pripadnicima SVK na okupiranom prostoru Banovine (dok. 13, 42). Nastavljeno je paljenje kuća (“stambenih objekata”) u “vlasništvu lica hrvatske nacionalnosti koji su napustili područje RSK-e” (dok. 13), ali i “miniranje kuća u vlasništvu osoba srpske nacionalnosti” (dok. 24). Istodobno, izvješća o stanju kriminaliteta pokazuju da je u 1993. smanjen broj krivičnih djela u odnosu na prethodnu godinu, te da je na to “najviše utjecalo gotovo masovno napuštanje RSK od strane građana hrvatske nacionalnosti” koji su do tada “dosta često bili objekti krivičnih djela” (dok. 13).
Uz spomenuto, dokumenti iz toga razdoblja svjedoče o trošenju prirodnih bogatstava RH (primjerice, eksploatacija nafte te masovna sječa i preprodaja šume, naročito jele, dok. 28, 82), o odgovornosti lokalnih srpskih političara za odlazak Srba iz zapadne Slavonije krajem 1991. (dok. 16), o postojanju planova za evakuaciju stanovništva “RSK” u slučaju napada hrvatskih snaga (dok. 73), o tome da su u Hrvatskoj ratovale dobrovoljačke četničke jedinice, koje je u studenom 1991. obišao četnički “vojvoda” Vojislav Šešelj, preporučivši lokalnim Srbima da “kad JNA dođe do Virovitice sazidaju betonski zid” kao granicu srpske države (dok. 21), itd.
Istodobno, pokazuju da u 1994. godini nisu prestale rasprave o “Daruvarskom sporazumu” (18. veljače 1993.), pa su njegovi potpisnici sa srpske strane Veljko Džakula, Dušan Ećimović i Mladen Kulić zatražili pravno mišljenje od “eksperata za međunarodno pravo” dr. Vladana Vasiljevića i dr. Konstantina Obradovića, da bi dokazali da u tom sporazumu “nema nikakvih elemenata koji bi ukazivali da su nasilno ili na drugi način pokušali otuđiti dio državne teritorije, niti mijenjati državne granice” (dok. 26).
Dokumenti u ovoj knjizi govore i o demografskim prilikama na pojedinim područjima “RSK”, zapravo na okupiranom području RH (dakako, navedene brojeve treba provjeriti). Tako je, prema podacima “Ministarstva obrane RSK”, na okupiranom području Banovine (općine Glina, Petrinja, Dvor, Kostajnica i Sisak-Caprag) u ožujku 1994. živjelo “oko 70.924 stanovnika”, a u vojnoj evidenciji bilo je “oko 15.076 v/o (odnosno 21,25% od ukupnog broja stanovnika)”. Na tom je području djelovao “39. korpus SVK sa svojim nižim jedinicama (24., 26., 31., 33. pbr., Samostalni odred Gradusa i 87. pob Čerkezovac), u kojima je angažirano 11.050 v/o, pretežito srpske nacionalnosti. Od 496 v/o nesrpske nacionalnosti u jedinicama SVK angažirane su 383 v/o (među njima 137 Hrvata, uključujući 10 oficira i 7 podoficira, i 19 muslimana), u privrednim organizacijama po osnovu radne obaveze 72, a 41 v/o nesrpske nacionalnosti angažirana je u CZ i odbrani (na temelju radne obaveze i CZ angažirano je 86 Hrvata i 2 muslimana). Od v/o koji su se izjasnili kao Jugoslaveni najviše ih je bilo angažirano u Petrinji – 165, zatim u Glini – 49 i u Gradusi 5. Istodobno, 441 v/o s toga područja nalazila se u drugim srpskim zemljama, što znači van teritorija RSK, a 464 v/o nalazilo se u inozemstvu, što znači van granica bivše Jugoslavije” (dok. 78). Istodobno, prema izvješću “Komesarijata za izbjeglice Republike Srpske Krajine”, sredinom veljače 1994. na području “RSK” bilo je 125.000 “izbjeglih i raseljenih lica”, među kojima 14.353 djece do 18. godine života (dok. 37).
Prema tome, činjenica da se sadržaj dokumenata u ovoj knjizi, koji govore o politici vodstva “RSK” ne razlikuje od sadržaja dokumenata “RSK” u prethodnim godinama (od 1990.), svjedoči o kontinuitetu srpske politike u ostvarenju svoga krajnjeg cilja – da svi Srbi žive u jednoj državi, te o odlučnosti srpskih dužnosnika da je provedu do kraja, bez obzira na žrtve.
Urednici knjige